Ista vojna baza u kojoj je Putin održao “pobjedničku” vojnu smotru, pri čemu mu se pridružio i sirijski predsjednik Bašar al-Asad, zračna baza Hmeimim, koju je Asad trajno ustupio ruskim snagama, bila je prva meta minobacačkog napada na Staru godinu. Dok je u tom napadu, prema izvještavanju ruskog lista Kommersant, uništeno čak sedam zrakoplova, uključujući dva primjerka ruskog ponosa, lovca Su-35, rusko ministarstvo obrane poreklo je te navode, ali i priznalo da su u napadu ubijena dvojica vojnika. No fotografije teško oštećenih aviona koje je naknadno objavio ruski novinar sugeriraju da je nekoliko ruskih aviona ipak oštećeno, ako ne i uništeno u napadu.

 

 

 

Nakon toga, zračna baza Hmeimim i ruska pomorska baza u Tartusu napadnute su i dronovima, što je tip napada koji sirijski pobunjenici, ne računajući Islamsku državu, nikad dosad nisu izveli. Iako su iz ruske vojske priopćili da su oborili sedam od 13 dronova, a elektronskim mjerama obrane onesposobili i prizemljili ostalih šest, postavlja se pitanje kako su dronovi uopće došli do ruske baze. Naime, Hmeimim i Tartus se nalaze duboko u teritoriju koji je pod kontrolom vlasti i koji se dosad činio imunim na pobunjeničke napada, kako je komentirao Maksim Sučkov iz Ruskog vijeća za međunarodne odnose za Washington Post. 

 

“Mislili su da je baza sigurna, ali sad se čini da je ranjiva”, zaključuje Sučkov i dodaje da se sada u Moskvi postavljaju pitanja je li ruska vojska dovoljno osigurala bazu i je li propustila detektirati nabavku novog tipa naoružanja od strane pobunjenika protiv kojih se bori. Ruski mediji također su izvijestili i o dva manja napada dronovima u sirijskim pokrajinama Homs i Latakija te o još jednom u Hmeimimu, sve u zadnja dva tjedna.

 

 

Napadi također povlače pitanja o sigurnosti i održivosti ruskih vojnih uspjeha u Siriji, primjećuje Jennifer Cafarella iz Instituta za ratne studije iz Washingtona. Putin je u prosincu proglasio rat praktički gotovim i naredio postupno povlačenje ruskih snaga iz Sirije - iako je isto već najavio još početkom 2016. No, sada je jasno da, “tko god je izveo ove napade, još uvijek može penetrirati režimsko područje i naplatiti cijenu Rusima”, ocjenjuje Cafarella: “Dobici koje je režim ostvario nisu sigurni i pod visokim su rizikom da budu samo privremeni.”

 

 

Ipak, najveće pitanje koje se nakon ovog napada povlači je ono tko zapravo stoji iza napada. Posebno je čudno to što nitko nije preuzeo odgovornost za napad, što je samo potaklo lavinu spekulacija u ruskim i sirijskim medijima, kao i na društvenim mrežama. Rusko ministarstvo obrane optužilo je SAD da je pobunjenike opskrbio potrebnom tehnologijom za ovaj napad dronovima, tvrdeći da je za napad bila potrebna razina ekspertize koju nijedna oružana grupacija u Siriji ne posjeduje. Potkrijepilo je to tvrdnjom da je američki izviđački avion Poseidon četiri sata bio u zraku prije napada. 

 

Pentagon je ovu optužbu odlučno negirao, nazivajući je “apsolutno lažnom” i odgovarajući kako je i ISIS u bitkama s koalicijskim snagama u Siriji i Iraku često koristio improvizirane naoružane dronove kakvi su komercijalno lako dostupni. Međutim, najbliži položaji gotovo poraženog ISIS-a sada su stotinama kilometara daleko, zbog čega je malo vjerojatno da baš oni stoje iza napada.

 

Osim toga, dronovi koje su džihadisti koristili protiv koalicije predvođene SAD-om uglavnom nisu imali domet veći od dva kilometra, prema analizi obrambeno-konzultantske tvrtke IHS Market Group. A u slučaju napada na Hmeimim, rusko ministarstvo obrane tvrdi da su dronovi letjeli između 50 i 100 km, što znači da su daleko sofisticiraniji od onih korištenih u Mosulu i Raki.  

 

 

Dužnosnik ruskog ministarstva priopćio je da je napad došao iz sela Mazara koje je pod kontrolom tzv. umjerenih pobunjenika na jugu pokrajine Idlib. Rusija je poslala pismo turskim vlastima, s kojima je sklopila sporazum o “de-eskalaciji” sukoba u Siriji, urgirajući da se Turska drži svojih obveza iz sporazuma u Sočiju - iako se Rusija očito ne drži istih tih obveza, što potvrđuju informacije o bjesomučnim zračnim napadima u istočnoj Guti. 

 

No ostaje nejasno zašto se ta ili bilo koja druga pobunjenička formacija nije oglasila o napadu ni objavila snimke, što inače redovito rade iz propagandnih razloga. U međuvremenu se pojavilo i vrlo neobično priopćenje tajanstvene grupe nazvane Slobodni alevitski pokret, u kojem upozorava režim da nije siguran, iako ne preuzima eksplicitno odgovornost za napad.

 

Aleviti, šijitska sekta, manjina su u Siriji, ali Asadova obitelj i njegova vojna i politička vrhuška dolaze iz njenih redova, a u regiji Latakia (u kojoj se nalaze ruske baze) aleviti su većina. Ipak, alevitski pripadnici opozicije tvrde da ova grupa ne postoji i da se vjerojatno radi o podvali neke od stranih obavještajnih službi kako bi se stvorio dojam raskola unutar ove tradicionalno lojalne manjine, koja je ipak i sama podnijela veliku cijenu zbog velikog broja vojnih žrtava na bojištu.

 

Druga teorija koja je u međuvremenu isplivala u opozicijskim medijima je da iza napada zapravo stoji jedna od paravojnih formacija pod kontrolom Irana, koji na ovaj način želi sabotirati mirovne pregovore svoje nominalne saveznice Rusije.”Toliko je teorija. Ali u ovom trenutku, i dalje je misterija”, zaključuje Sučkov.