Rođen u Batieu, kamerunskom selu, Ngannouu je bilo suđeno da se bori čitav život. Otac mu je napustio obitelj kada je Francis bio vrlo mali, ostavivši svoju ženu i četvero djece da se brinu sami o sebi. Ngannou senior nije bio pretjerano uzoran građanin – stalni problemi sa zakonom i reputacija zastrašujućeg uličnog borca pratile su ga gdje god je išao. A išao je svugdje osim kući. Tamo je Francis preuzeo ulogu staratelja obitelji pa je već s 12 godina počeo raditi u rudniku pijeska, jedine sirovine koje u Batieu nije nedostajalo. Stvarnost je bila strašna i Francis ju je morao izbjeći. A to je radio kao i svako drugo nesretno dijete na svijetu – sanjanjem. 

 

 

Kada je odrastao u visokog i snažnog tinejdžera, počeli su i pravi problemi oko očeva nasljedstva. Prilazile su mu ulične bande koje su uvijek trebale i htjele snagu na svojoj strani, a brojni mještani prognozirali su mu, na temelju izgleda, sudbinu i život sličnima očevu. Ngannou je od toga zazirao i s gnušanjem odbijao. Život uličnih borbi utjelovljavao je sve ono što nije podnosio, a bila mu je svakodnevica – nedostatak perspektive, preživljavanje od danas do sutra i bijedu prezentiranja svojih sposobnosti i mogućnosti na tako jeftin i banalan način. Mike Tyson više nije bio najbolji boksač na svijetu, ali bio je i dalje najveći. Francis Ngannou sanjao je doći do trenera koji će njegovu sirovu snagu izbrusiti u tehniku kojom će zarađivati novac pod raskošnim reflektorima Vegasa, umjesto razbijenih lampiona Batiea. Htio je postati afrički Mike Tyson. A to nije mogao postati u Africi. 

 

 

 

S 26 godina, Ngannou je otišao u Pariz. Njegov trener u Kamerunu podržavao ga je, ali mu nije mogao osigurati ništa što bi mu taj put olakšalo, osim mentaliteta predatora. Francis Ngannou bio je beskućnik, čovjek bez prebijene lipe u džepu ili rodbine koja bi ga zbrinula. Svakog dana hodao bi po ulicama Pariza raspitujući se gdje su boksačke dvorane ili kvalitetni treneri. Jednom kada bi dvoranu našao, rekao bi: „Beskućnik sam, ali nisam ovdje da prosim. Ovdje sam da postanem prvak“. Njegovi sparing partneri vidjeli su o kakvoj se zvijeri radi. I rekli su mu da je era Mike Tysona i onih koji se na njega ugledaju prošla, da svoj san ne može ostvariti kao afričko-europski boksač i da je MMA sadašnjost i budućnost borilačkih sportova. Francis nije znao što je MMA. A kad su mu objasnili, nije mu se nimalo svidjelo: „Neću se hrvati i raditi takva sranja. To je čudno“.

 

 

Nakon nekoliko mjeseci lutanja po ulicama francuskog velegrada, Ngannou je nabasao na dvoranu Fernanda Lopeza. Postojale su tri sretne okolnosti za Ngannoua. Prva je ta da je Lopez podrijetlom također Kamerunac. Druga je bila ta da je bio veteran slobodne borbe i jedan od najuglednijih stručnjaka u Francuskoj. Treća je bila da je uspio Ngannoua nagovoriti da se okuša u tom sportu. Razne regionalne i nacionalne organizacije postale su platforma za njegove brutalne udarce, a nakon pet pobjeda u prvih šest borbi, nadimak Predator se ustalio. Nitko nije izgledao tako zastrašujuće, nitko nije udarao tako jako i nitko nije izgledao kao pripadnik nekog afričkog ratničkog plemena koji u ringu ne traži pobjedu, već vaš život. Uskoro su borci počeli odbijati borbe s Ngannouom i bila je prava rijetkost ugovoriti borbu. A bez borbi se ne može napredovati, koliko god njegov napredak na treninzima djeluje impresivno. I onda, život ga je konačno nagradio. Lopez mu je rekao kako ima za njega božićni dar. UFC je nazvao i ponudio mu ugovor.

 

 

  

 

Ovakav narativ sjajna je priča i podloga na kojima se temelji polovica karijera današnjih boraca, ali priča o opasnom borcu nije dovoljna u UFC-u. Organizacija koja pod sobom okuplja stotine boraca koji su karijeru počeli tučnjavama u mračnim ulicama favela ili napuštenih dvorana navikla je na takve priče. Ono što je trebalo je sadržaj, supstanca na kojoj ova priča može postati bajka. A bajka je nastala, kako to obično biva u borilačkim sportovima, na temelju razbijenih glava nesretnika koji su se našli nasuprot glavnom protagonistu. Ngannou je upisao šest pobjeda u šest borbi, a sve su došle prekidom, najkasnije u drugoj rundi. Teško je reći radi li se o UFC-ovu marketinškom triku, ali Ngannou je navodni vlasnik i najsnažnijeg zabilježenog udarca u povijesti, u UFC-ovu trening-centru. U osebujnom opisu ekvivalenta takve snage, stručnjaci su izračunali kako biste se nakon takvog udarca osjećali kao da vas je udario Ford Escort u punoj brzini.

 

 

 

Kada je mjesec dana nakon toga skoro odrubio glavu Overeemu „aperkatom iz pakla“, legenda je postala istinita. 

 

Ovo je priča večerašnjeg Miočićeva suparnika. Udaljenost između Bostona i Batiea je 8909 kilometara. Trasa preko Pariza uključuje odrastanje bez oca, zlorabljenje u rudniku i spavanje na betonu glavnog grada Francuske. Ne postoji velik broj ljudi koji imaju snage za takav put. Za to zaista treba biti Predator.