Foto: Index/Pixsell/Sanjin Strukić

KAD drugi čovjek HDZ-a i onaj koji drži organizaciju na terenu Milijan Brkić javno kaže: "Nema nama naprijed dok HDZ i SDP ne sjednu zajedno za stol", to nije samo usputna izjava na Fejsu, a nije ni "probni balon" nekakvog spin doktora. Kada Brkić nešto kaže, to i misli. Ne samo on, nego vjerojatno i dobar dio središnjice koji misli Brkićevom glavom, kao što i u SDP-u misle Bernardićevom.

Velika koalicija HDZ-a i SDP-a, stranaka koje su nastale od istog "kadrovskog materijala" nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske koji je samo radi bioloških razloga popunjen novim kadrovima, postaje sve izvjesnija i sve bliža. Razlog? Odnos glasova prema predizbornim anketama. Živi zid postao je treća stranka u državi, a kako ona ne planira koalicije, HDZ (koji stoji najbolje, ali ne dovoljno za samostalno vladanje) može ići ili s nizom malih stranaka i manjinama u kakvu nesigurnu koaliciju, ili sa SDP-om u veliku koaliciju, po uzoru na "mamu Merkel" koja je upravo to napravila u Njemačkoj.

To znači jedan partner u četiri godine, to znači podjela resora i političke moći samo s jednim i to znači – još četiri godine nazadovanja za Hrvatsku. Velika koalicija HDZ-SDP ne znači stvaranje snažne poluge za reforme, već snažne poluge kako bi sve ostalo isto.

Velike koalicije rade se za teška vremena ili teške reforme

U zemljama koje napreduju svojim putem tipa Nizozemske ili Norveške velike koalicije ne pune naslovnice. U Njemačkoj velika koalicija danas je važna radi odnosa prema imigrantima. U ostalim zemljama velike koalicije obično se rade u teškim vremenima ili kada slijede velike i teške reforme.

Hrvatska je imala veliku koaliciju, bila je to ratna Vlada nacionalnog jedinstva premijera Franje Gregurića, u koju su bili uključeni i čelnici oporbenih stranaka. S odmakom od preko četvrt stoljeća možemo reći da je ta Vlada bila uspješna, organizirala je obranu zemlje, ali organizirala je i prihvat ogromnog broja prognanika, kasnije i izbjeglica iz BiH, u vrlo teškim uvjetima okupacije trećine državnog teritorija. Srećom, danas smo daleko od tog vremena i ratni razlozi ne bi bili razlog formiranja velike koalicije.

Snažne i teške reforme su jedini razlozi zašto bi danas velika koalicije HDZ-SDP bila potrebna. Međutim, nijedna od tih stranaka ne zalaže se za snažne reforme. Nijedna od tih stranaka ne nudi ni kadrovski, ni idejni niti reformski potencijal za Hrvatsku u 21. stoljeću. U svijetu probno lansiraju automobile u svemir, rakete se vraćaju na polaznu točku uspravno kao svijeće, minibusi voze sami, radi se na automatizaciji pomorske plovidbe, a u Hrvatskoj, što HDZ i SDP nude građanima?

Kakvu razvojnu viziju ove države imaju ti ljudi? Od svih njihovih zastupnika i čelnika, tko je uopće ikada pričao o Četvrtoj industrijskoj revoluciji, gašenju poslova i otvaranju novih, mogućnostima za zemlju tipa Hrvatske ili recimo o pretvaranju hrvatskih urbanih centara u "pametne gradove" kako bismo kvalitetnije i bolje živjeli. Pa ovdje se još radi na problemu razvrstavanja smeća. Bit će skoro pola stoljeća da su se ljudi spustili na Mjesec, a Hrvatska se bavi problemom kako razvrstati biološki otpad od boca. A zadnja veća zakonska reforma je Lex Šerif kako bi lokalni čelnici bili nesmjenjivi.

Uhljebska koalicija

Trebaju li dvije najveće stranke veliku koaliciju kako bi privatizirale 1350 od 1400 državnih firmi? Ne da ne trebaju, nego će se složiti kako trebamo ne 1400, nego 2000 državnih firmi. Trebaju li veliku koaliciju kako bi ukinuli županije? Ne, ne žele, pa gdje će sa stranačkim aktivistima? Trebaju li veliku koaliciju kako bi ukinuli 2/3 nepotrebnih gradova i općina i jedno trećinu raznih agencija i ustanova? Ne trebaju. Trebaju li veliku koaliciju kako bi uveli vaučere u sustav školstva i time osigurali istovremeno i socijalno besplatno školovanje, ali i konkurenciju među srednjim školama i visokim učilištima? Ne pada im to na pamet ni jednima niti drugima.

Bi li u konačnici ta koalicija smanjila javni sektor za nekoliko desetaka tisuća ljudi, kako bi se mogli smanjiti porezi i time ojačati privreda? Nema šanse. Obje stranke očajnički se vežu za etatizam, državno upravljanje, državno šefovanje i državno uhljebljivanje na svim razinama, od savjetnika premijera za 8-9 tisuća kuna do upravnog vijeća kakvog vrtića za 300 kuna mjesečno. Drugačije i ne mogu funkcionirati – kada bi HDZ postao prava demokršćanska stranka, a SDP prava socijaldemokracija, valjda bi obje ostale bez pola članstva jer ne bi bilo više nikakvih (ili bi ostalo vrlo malo) sinekura i pozicija za ne baš sposobne, ali vjerne stranačke kadrove.

I to dolazimo do zaključka – da, velika koalicija je vrlo izvjesna. Da, i HDZ i SDP sanjaju o mirne četiri godine, bez stresova koje donose manji partneri. Takva koalicija ne da ne bi bila reformska, nego bi im kupila još četiri godine u kojima se ništa ne bi mijenjalo – jedna grupa ljudi sa stranačkim iskaznicama vladala bi Hrvatskom, proračunom, firmama, novcem, zapošljavanjem. Omogućila bi da nesposobni stranački aparatčici ostanu na položajima i plaćama kakve u realnoj konkurenciji i realnoj privredi, ili upravi temeljenoj na rezultatima, mogu samo sanjati. Pa barem još četiri godine.

Takva koalicija je više nego izgledna. Uhljebska koalicija. A vi koji niste u tim dvjema strankama – šutite, radite i plaćajte. Netko mora služiti i za šišanje, a dolaze duple škare.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala