DANAŠNJI abortirani posjet hrvatske delegacije predvođene predsjednikom sabora Gordanom Jandrokovićem Beogradu najbolje bi se mogao opisati parafrazom jedne poznate Krležine rečenice - spasi nas Bože hrvatske diplomacije i srpskog gostoprimstva!

Nema nikakve sumnje da je divljačko i nacionalističko ponašanje osuđenog ratnog zločinca i lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja bilo očekivano i lako predvidljivo, on je uostalom sve to u medijima i najavljivao. Dakle, vlast Aleksandra Vučića je znala da će Šešelj divljati, ali se nisu na to odgovarajuće pripremili, kako bi zaštitili hrvatsku delegaciju od ispada beskrupuloznog huškačai četnika. 

 

Činjenica da je Šešelj u Skupštini psovao hrvatsku delegaciju i nesmetano gazio po hrvatskoj zastavi neopisiva je sramota za službeni Beograd, koja razotkriva da je cijela priča o srpskom gostoprimstvu tek neuvjerljiva fama. Donekle je sumnjivo da Šešeljev performans nisu zabilježili prisutni mediji, te će se tek trebati do kraja raščistiti što se doista odigralo.
 

Ipak, Šešelja se trebalo znati kontrolirati, sve to se jednostavno nije smjelo dogoditi niti tako odigrati, a činjenica da jest ogromna se sramota za Srbiju, koja je ono što je predsjednica Skupštine Maja Gojković opisala kao “povijesni susret” pretvorila u nešto incidentno, a domaćine razotkrilo kao zabrinjavajuće deficitarne u svojoj sposobnosti dostojanstvenog primanja visokih gostiju izvana. 

 

 

Srbija je u vezi ovoga zakazala i policijski i politički; Šešelja je trebalo držati dalje od hrvatske delegacije, a njegove ispade spriječiti i bez ikakvog relativiziranja, za što Gojković nije bila sposobna, osuditi. Naknadna osuda premijerke Ane Brnabić je plakanje nad prolivenim mlijekom, zadatak njene vlade je bio spriječiti da se takav incident uopće dogodi.

 

No, sve to ne znači da je pametna odluka o prekidu posjeta hrvatske delegacije, koju je navodno zajednički donio državni vrh RH. Baš obratno, riječ je o katastrofalnoj odluci koja predstavlja još jedan nevjerojatan poraz hrvatske vanjske politike i diplomacije. Umjesto da Njonjo - koji je svojedobno bio ministar vanjskih poslova! - divljački i šovinistički incident koji je izazvao Šešelj iskoristi da usred Beograda poentira, baš kao što je srbijanski predsjednik Vučić izdominirao u Zagrebu, predsjednik hrvatskog sabora je odlučio podviti rep i ponašati se kao uvrijeđena frajla.

 

 

Njonjo je imao priliku danas sastati se sa srbijanskim ministrom vanjskih poslova Ivicom Dačićem i u osnovi ga pristojno ucijeniti da zajednički izađu pred novinare i osude Šešelja, a da je Dačić tom nekim čudom odbio, Njonjo bi zapravo bio još u boljoj poziciji da u sred Beograda fino izblamira tamošnje vlasti. Mogao je isposlovati da mu se Vučić ispričava zbog Šešelja, kao što se Kolinda ispričavala Vučiću zbog Dražena Keleminca i ostalih koji su prosvjedovali u Zagrebu tijekom njegova posjeta u veljači. Mogao je pokazati odlučnost i petlju, demonstrirati da mu je važnije utjecati na srbijanske vlasti u vezi prava Hrvata u Vojvodini nego što ga je notorni luđak Šešelj izvrijeđao. Svašta je Njonjo mogao, no on se odlučio - pobjeći!

 

Možemo li uopće zamisliti kako bi to izgledala primjerice američke vanjska politika da njihov predsjednik uvrijeđeno prekida svaki posjet nekoj zemlji svijeta zato što netko zbog njegova dolaska protestno zapali američku zastavu? Možemo li zamisliti da je primjerice njemačka kancelarka Angela Merkel prekinula svoj posjet Ateni u sred grčke krize jer su je mnogi uspoređivali s Hitlerom?

 

Naravno da ne možemo, jer se ozbiljna i odgovora vanjska politika ne vodi podvijanjem repa, ali ne možemo zapravo ni biti previše iznenađeni Njonjinim prekidom posjeta Srbiji, jer je odavno očito da Hrvatska pod vodstvom troje bivših diplomata ne vodi ozbiljnu i odgovornu vanjsku politiku. 

 

 

Još gore, Njonjo je izjavio nakon sastanka s Majom Gojković da odnose Hrvatske i Srbije “neće diktirati oni koji nas žele vratiti u prošla vremena”, a onda je svojim bijegom pred Šešeljem pokazao baš obratno. Šešelj je svojim primitivnim igrokazom de facto uspio u tome da diktira odnose dvije države, to mu je Njonjo, uz asistenciju srbijanskih vlasti, omogućio! Jedini neprijeporni pobjednik današnjeg dana je stoga ratni zločinac Šešelj, koji je ne samo uspio sabotirati uspostavljanje normalnijih odnosa Hrvatske i Srbije, nego i još jednom se pred svojim glasačkim tijelom prezentirati kao junak. Njonjo je Šešelju priznao mnogo veću političku moć nego je dotični doista ima, moć da iz opozicije dirigira odnose svije susjednih država.

 

Vučić i njegovi tabloidi će u nadolazećim satima i danima također pokušati spinati cijeli stvar u korist samozaljubljenog i autoritarnog lidera Srbije, inače politički najuspješnijeg šegrta ratnog zločinca Šešelja. Još je otvoreno pitanje kako će se Vučić prema tome postaviti i kako će pokušati za sebe izvući korist, te hoće li to biti moguće.

 

 

Kada je pak riječ o hrvatskoj strani i nacionalnim interesima, Njonjo je situaciju, doduše neugodnu, koja je bila diplomatski zicer za RH uspio pretvoriti u autogol. Nogometnim rječnikom, umjesto da na grubi start pretvori u jedanaesterac, Njonjo je odlučio napucati loptu u aut i pobjeći s terena.

 

Pritom će najgore proći Hrvati koji žive u Vojvodini, a koje je Njonjo i naveo kao jedan od glavnih razloga svojeg “povijesnog posjeta”. Šešeljevi radikali već najavljuju veliki šovinistički miting u selu Hrtkovci, u kojemu je ovaj ratni huškač početkom devedesetih održao zloglasni govor koji je predstavljao uvod u progon Hrvata i za koji je osuđen u Haagu. Njonjo je morao ostati u Beogradu i od Vučića osobno tražiti da se to zaustavi, a ne uvrijeđeno dignuti nos, sjesti u svoju skupu limuzinu i vratiti se u Hrvatsku. A vojvođanske Hrvate ostaviti na cjedilu i opet na nemilost ratnom zločincu Šešelju.