ZABOLJELO me kad sam ispred beogradske Arene čula razgovor između dvojice Srba: "Jesi vidio, bre, sudiju što je lud?" I smijeh, gromoglasan smijeh dvojice Srba omotanih španjolskom zastavom. Kakav epilog, kakva sramota jedne zemlje, jednog naroda i jedne smotre. Zaboljelo me i kad sam vidjela našeg izbornika kako napušta teren s rukama pokrivenim očima da ne vidi narod kako se povijest ponovila.

Da ne gleda Roka Ukića i Marka Tomasa, dečke koji su nakon isključenja Popovića i Giričeka preuzeli kormilo naše reprezentacije, da bi na kraju umjesto junaka ispali budale. Tko će od trojice "prvoklasnih" sudaca preuzeti odgovornost što se te 20-godišnjake bez ikakvog povoda i na krajnje nesportski način udaljilo od zaslužene borbe za medalju?

Preskromno bi bilo reći kako je među našim košarkašima vladala tuga i nevjerica. Ono što sam u petak vidjela u Areni bilo je sve osim prvorazrednog natjecanja, kako su mi zaštitari isticali dok su na sve načine pokušavali doprinijeti našem debaklu diskreditirajući čak i hrvatske novinare.

Zaboljelo je kad je Marko Popović, bijesan od nemoći izišao pred novinare i rekao da ne može podnijeti ovo što se upravo događa.

"Napravio sam tehničku jer sam sportaš i neću nikome dozvoliti da me jebe u guzicu." - bilo je i više no dovoljno da ga ne poželite dalje ispitivati. A igrao je sjajno. Igrao je jednako kao i cijela naša momčad, kao i cijela naša klupa. Kao i onaj mali broj hrvatskih navijača koji kao da su u svakom trenutku bili na terenu, bolje rečeno, na ratištu između politike i mizernosti ranjenih domaćina.

Vjerujte mi, najsramotniji četvrtfinalni ogled prvenstava unazad dugo vremena bio je daleko od svakog sporta. Jedino iole sportsko u svemu bila je igra naših momaka. Bili smo za klasu bolji, bili smo predobri da bi nam se to priznalo u srcu Beograda.

"Od samog početka, otkad smo došli u Beograd stvorila se atmosfera usmjerena protiv nas. Očito je bilo previše da se u Areni čuju zvuci Lijepe naše." - kazao je nakon utakmice naš kapetan Nikola Vujčić. I doista, bilo je previše. Bilo je previše proživljavati horor završnicu, dok je 19 tisuća ljudi iz petnih žila urlalo "Srbija, Srbija".

Pitam se, je li to bio sprovod naše ili njihove košarke, ili pak otkazni rok trojice lopova.
Na žalost, ono što je pravedno ovdje ćemo teško dobiti.

"Gurnuo me, sudac je sve vidio. Kad sam uhvatio loptu nakon slodobnih bacanja udarao me po nogama." - kazao je Tomas. Malo prije nego što suci kao slučajno nisu vidjeli prekršaje nad Tomasom, on je cijeli sretan poljubio svoje mirne ruke koje su nas dovele u vodstvo.

"Slučajno" smo bez toga vodstva ostali, kao i što smo "slučajno" dvoranu napustili sa minus 16. Sramota.

Boli me i sam pogled na statistiku, na 48 njihovih i 12 naših slobodnih bacanja, na 37 naših i 14 njihovih prekršaja. Davno nismo imali priliku vidjeti takve bizarnosti, takvu nepravdu, ali i takvu krađu.

Tog trenutka možda su nam uzeli medalju, možda su nam na kratko uzeli i zdrav razum. No, nikada nam neće uzeti ono što naši dečki nose ispod dresa za koji su ih potezali.

Neka sada uživaju i neka ponovo, kao slučajno, zaborave da smo ih potukli. Mogu se i svi zajedno dičiti parolom "Dobro došli u zemlju košarke", a mogu je i slobodno malo preinačiti. Čisto da ostanu dosljedni sebi i svom velikom "uspjehu".

Dea Redžić