Pogrebni ratovi: Diktatori ni mrtvi živima ne daju mira
"MILOŠEVIĆ bi sigurno bio presretan da može vidjeti sudbinsku raspravu oko mjesta njegovog pokopa. Njegova smrt prije kraja suđenja uskratila je bivšoj Jugoslaviji bitan korak ka razrješenju njene duge agonije, a to je upravo ono što je balkanski nasilnik želio; do kraja balkanizirati svoju slomljenu zemlju", piše u Timesu komentator Ben MacIntyre, prema čijem mišljenju svađe oko izbora Slobinog posljednjeg počivališta imaju iste korijene kao i prijepori oko grobnica drugih velikih zločinaca.
Posmrtno razvlačenje Miloševićevih ostataka onako kako to kome paše, dokazuje iznimnu psihološku i simboličku moć vladara koja ostaje dugo nakon diktatorove smrti. Sa sličnim problemom će se uskoro suočiti u Iraku, jer bez obzira na kaos u koji se suđenje Saddamu Husseinu pretvorilo, gotovo je sigurno da će ga proglasiti krivim i smaknuti vješanjem.
Problem nastaje sa "odlaganjem tirana", jer nakon što ih bliska povijest osudi, valja odlučiti o njihovim počivalištima, a ako se Slobu i Sadama pokopa "pod lipom" u Požarevcu i u dvorištu kuće u rodnom Tikritu, riskira se da se grobnice pretvore u okupljališta obožavatelja. Razasipanje pepela u jame skrivene duboko u šumama, kao što je bio slučaj sa nacističkim zločincima iz nirnberškog procesa, danas više ne dolazi u obzir.
Autor podsjeća na pravu avanturu koju je prošao Mussolinijev leš. Nakon što su ga partizani smaknuli i objesili na žicu nasred Milana, pokopan je u bezimenom grobu. Nakon toga su mu tijelo iskopali neofašisti, kremirali ga i konačno, pokopali na obiteljskom imanju, gdje je grobnica postala mjesto sukoba njegovih obožavatelja i mrzitelja.
Slučaj Nicolaea Ceaucescua pokazuje da je potpuna anonimnost mjesta gdje je despot pokopan još najbolje rješenje. Iako je cijeli svijet uživio vidio smaknuće bespomoćnog i preplašenog jadnika, koji je do revolucionarnog prevrata brutalnom tiranijom držao Rumunjsku u pokornosti, nakon smrti je jednostavno nestao. Do danas se ne zna da li su dvije grobnice u Bukureštu, za koje se misli da su u njima diktator i njegova žena, doista njihove.
Napominje se da su najveći svjetski "koljači" izbjegli sudnicu i ćeliju: Staljin i Mao su umrli prirodnom smrću, Idi Amin je iz Ugande, u kojoj je zaslužan za smrt 300 tisuća ljudi, pobjegao u Saudijsku Arabiju. MacIntyre u ovo visoko društvo stavlja Karadžića i Mladića, koji također nisu uhvaćeni.
Najveća kazna za tiranina nije smrt, nego trunjenje u anonimnosti zatvora. Mrtvi diktator, bio osuđen ili ne, predstavlja mučenika, ali ako mu se dopusti da ostari i postane nevažan, to je ono što je njemu najgore.
Upravo je to Milošević zaslužio; čvrsto zatvorena vrata njegove ćelije i nakon toga tišinu. Umjesto toga, bit će pokopan kao mučenik, a njegov će grob postati mjesto hodočašća srpskih nacionalista, dok deseci tisuća žrtava ratova koje je on pokrenuo, leže u neoznačenim grobnicama.
Z.A.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati