"MILOŠEVIĆ bi sigurno bio presretan da može vidjeti sudbinsku raspravu oko mjesta njegovog pokopa. Njegova smrt prije kraja suđenja uskratila je bivšoj Jugoslaviji bitan korak ka razrješenju njene duge agonije, a to je upravo ono što je balkanski nasilnik želio; do kraja balkanizirati svoju slomljenu zemlju", piše u Timesu komentator Ben MacIntyre, prema čijem mišljenju svađe oko izbora Slobinog posljednjeg počivališta imaju iste korijene kao i prijepori oko grobnica drugih velikih zločinaca.

Posmrtno razvlačenje Miloševićevih ostataka onako kako to kome paše, dokazuje iznimnu psihološku i simboličku moć vladara koja ostaje dugo nakon diktatorove smrti. Sa sličnim problemom će se uskoro suočiti u Iraku, jer bez obzira na kaos u koji se suđenje Saddamu Husseinu pretvorilo, gotovo je sigurno da će ga proglasiti krivim i smaknuti vješanjem.

Problem nastaje sa "odlaganjem tirana", jer nakon što ih bliska povijest osudi, valja odlučiti o njihovim počivalištima, a ako se Slobu i Sadama pokopa "pod lipom" u Požarevcu i u dvorištu kuće u rodnom Tikritu, riskira se da se grobnice pretvore u okupljališta obožavatelja. Razasipanje pepela u jame skrivene duboko u šumama, kao što je bio slučaj sa nacističkim zločincima iz nirnberškog procesa, danas više ne dolazi u obzir.

Autor podsjeća na pravu avanturu koju je prošao Mussolinijev leš. Nakon što su ga partizani smaknuli i objesili na žicu nasred Milana, pokopan je u bezimenom grobu. Nakon toga su mu tijelo iskopali neofašisti, kremirali ga i konačno, pokopali na obiteljskom imanju, gdje je grobnica postala mjesto sukoba njegovih obožavatelja i mrzitelja.

Slučaj Nicolaea Ceaucescua pokazuje da je potpuna anonimnost mjesta gdje je despot pokopan još najbolje rješenje. Iako je cijeli svijet uživio vidio smaknuće bespomoćnog i preplašenog jadnika, koji je do revolucionarnog prevrata brutalnom tiranijom držao Rumunjsku u pokornosti, nakon smrti je jednostavno nestao. Do danas se ne zna da li su dvije grobnice u Bukureštu, za koje se misli da su u njima diktator i njegova žena, doista njihove.

Napominje se da su najveći svjetski "koljači" izbjegli sudnicu i ćeliju: Staljin i Mao su umrli prirodnom smrću, Idi Amin je iz Ugande, u kojoj je zaslužan za smrt 300 tisuća ljudi, pobjegao u Saudijsku Arabiju. MacIntyre u ovo visoko društvo stavlja Karadžića i Mladića, koji također nisu uhvaćeni.

Najveća kazna za tiranina nije smrt, nego trunjenje u anonimnosti zatvora. Mrtvi diktator, bio osuđen ili ne, predstavlja mučenika, ali ako mu se dopusti da ostari i postane nevažan, to je ono što je njemu najgore.

Upravo je to Milošević zaslužio; čvrsto zatvorena vrata njegove ćelije i nakon toga tišinu. Umjesto toga, bit će pokopan kao mučenik, a njegov će grob postati mjesto hodočašća srpskih nacionalista, dok deseci tisuća žrtava ratova koje je on pokrenuo, leže u neoznačenim grobnicama.

Z.A.