Tucker Torpedo - od vizije do propasti
MALO je automobila koji su bili korak ispred svog vremena. Još je manje onih za koje se mnogi slažu da su bili 20 godina ispred. Tucker Torpedo je jedan od takvih auta.
Krajem Drugog svjetskog rata američka je vlada povoljno prodavala viškove tvornica na aukciji. Prednost su imale male početničke kompanije ispred velikih koje su ionako imale koristi od ratne proizvodnje.
Prvi je krenuo Studebaker, a nedugo zatim i junak naše priče Preston Tucker. Ideja mu je bila napraviti koncepcijski potpuno nov automobil kako u dizajnerskom tako i u tehničkom smislu. Prvotna ideja sadržavala je disk kočnice, elektronsko ubrizgavanje goriva te motor smješten u repu po utoru na Porsche. Bila je to ipak 1946. godina.
Iako je Tucker dao svom dizajneru Alexu Tremulisu samo šest dana rezultat je bio fascinantan. Tucker Torpedo svojom je pojavom potpuno odskakao od svih predratnih klišea.
S visinom od samo 1524 mm Tucker je jedva sezao do ramena, ali unatoč tome bijaše izuzetno prostran. Posebna zanimljivost prednja maske bio je središnje smješten far kasnije nazvan "Kiklopovim okom" koje se rotiralo u smjeru okretanja upravljača. Zanimljivost viđena tek na nekim kasnijim autima, a i danas se nađe tek na popisu doplate ponekih luksuznih automobila.
Koeficijent otpora zraka od samo 0,27 (matematički izračunato) bolji je od većine današnjih automobila iako tadašnjim kupcima to vjerojatno nije puno značilo.
Prvotno je u Tucker trebao biti ugrađen gigantski HEMI 9,7 litreni redni šestak, ali usprkos velikom obujmu nije mogao isporučivati niti deklariranih 150 KS. Rješenje je nađenu u Franklinovom 5,5 litrenom šestaku rednog rasporeda. Iako se isti ugrađivao u helikoptere, uz male dorade, bez problema je stao u Torpedo. Za prijenos je bio zadužen novorazvijeni Tuckermatic sa samo 27 dijelova dostupan u trobrzinskoj automatskoj ili četverobrzinskoj manualnoj izvedbi. Motor i mjenjač bili su postavljeni na posebnom nosaču kojeg je držalo svega šest vijaka.
Najinovativniji američki poslijeratni automobil tako je mogao ubrzati do stotke za samo 10,1 sekundu te uhvatiti maksimalnu brzinu od 193 km/h. Uistinu respektabilna brojka za obiteljsku limuzinu s kraja četrdesetih. Nadalje, Tucker je navodno trošio manje od 10 litara benzina na sto kilometara.
Unutrašnjost automobila sadržavala je dotad (a i poslije) neviđenu novinu. Naime, kompletna armatura je bila ispunjena pjenastom gumom čiji je zadatak bio ublažiti udarac eventualnog sudara.
"Kupnjom Tuckera zakoračiti ćete u novo automobilsko doba" glasio je slogan kojim je Tucker uspio privući čak 300.000 narudžbi.
Nitko od zainteresiranih nažalost nije dočekao svoj primjerak. Naime,Tucker nije imao praktički nikakvu podršku velikih kompanija te je novac morao tražiti na tržištu kapitala sakupivši preko 17 milijuna dolara. Dodatna 2 milijuna skupio je unaprijed prodavajući dodatnu opremu koja će se ugraditi u sam automobil. To je pak privuklo pažnju vladinog povjerenstva za promet vrijednosnih papira koje je podiglo tužbu za prijevaru.
Iako su sve optužbe na kraju odbačene, stvorio se loš publicitet te su investitori povukli svoja ulaganja čime je označen početak kraja ovog ambicioznog projekta.
Ubrzo su se pojavile brojne teorije zavjere o tome kako je Detroit zapravo sabotirao Tuckerov plan, a o tome je 1988 čak snimljen i film pod nazivom Tucker: The Man and His Dream.
Ono što je mogla biti prekretnica autoindustrije danas je prvorazredna kolekcionarska poslastica. Svega 51 Torpedo je završen, od toga 47 još uvijek postoje i većina je u izvrsnom stanju. Cijene se kreću od oko pola milijuna dolara. Nedavno je primjerice prodan jedan primjerak u vlasništvu Gerogea Lucasa, koji je i sam imao prste u gore spomenutom filmu, za 385.000 dolara.
Tekst: Branimir Ivić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati