PRIČA završava tamo gdje je i započela. Slobodan Milošević s Kosova je poveo Srbiju u gubitničke ratove, da bi se dvadeset godina kasnije krvavi krug zatvorio i Srbija konačno izgubila i Kosovo. Za Srbe je ono uvijek bilo mit. Sada će samo to i ostati.

Kosovski Albanci proglasili su neovisnost, a jedino što je Srbija smogla snage učiniti bila su dva razočarana proglasa predsjednika Borisa Tadića i premijera Vojislava Koštunice, te tisuću ridikuloznih 'rezervista' koje je kosovska policija s granice potjerala kućama.

Početak i kraj krvave jugoslavenske drame

Krvava jugoslavenska drama dobila je tako svoj epilog, upravo ondje gdje je i otpočela, kada je na Gazimestanu 1989. godine Milošević najavljivao nove bitke, pa i one oružane. Kosovo je poslužilo kao katalizator za nacionalističku euforiju koja Srbima u Jugoslaviji na kraju nije donijela ništa dobrog. Milošević nije dočekao otcjepljenje Kosova od Srbije i proglašenje neovisnosti, ali je zato gledao kako odlazi u nepovrat 1999. godine, nakon NATO intervencije. Možda je sada kasno za ovakva retorička pitanja, ali tko zna što bi bilo da SAD i saveznici nisu intervenirali na Kosovu?

Kosovski Albanci izglasali su neovisnost još u rujnu 1991. godine i potvrdili je na referendumu godinu dana kasnije. Međutim, sve do poraza Miloševićeva režima, ulaska stranih trupa na Kosovo i cementiranja zatečenog stanja nije bilo realne mogućnosti da se ta samostalnost ostvari. Neki kažu da pravnih osnova nema ni sada, već da se priznaje samo realnost.
Kosovo nikad u povijesti nije bio samostalna država. Ustavom iz 1974. godine postao je konstitutivnim dijelom federacije, ali i integralnim dijelom Republike Srbije. Imalo je svoju skupštinu i suverenog člana Predsjedništva SFRJ, policiju i narodnu banku, ali nikad se nije uzdiglo na razinu republike, odnosno još uvijek je ovisilo o Beogradu. Milošević je autonomiju Kosova ukinuo 1989. godine, no sve to pokazalo se tek kao početak kraja.

Kosovski Albanci pokrenuli su oružani otpor protiv neviđene torture Miloševićeva režima koji ih je osiromašio, lišio osnovnih ljudskih prava, raselio, ponizio, a mnoge i brutalno pobio. Njihov unutarnji rat i brutalna reakcija Srbije 1999. godine bili su povod za oružanu intervenciju NATO saveza, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a i bez čvrstih pravnih argumenata. Osim obrazloženja kako se radi o "hitnoj međunarodnoj humanitarnoj intervenciji". Milošević je priznao poraz, povukao se s Kosova i od tog trenutka Srbija je ostala bez svoje pokrajine. Kosovo je bilo kolijevka srpstva, a završilo je kao zadnji čavao u lijes velikosrpskih ambicija.

Većina europskih država najavila je da će priznati neovisnost Kosova, a Srbija u ovom trenutku nema snage (političke ni bilo koje druge) učiniti ništa više od formalnog negiranja te odluke, pa čak ni uz svesrdnu podršku moćne Rusije. Kosovo se od katalizatora velikorpskih težnji pretvorilo u monetu za geopolitičko potkusurivanje, u kojem SAD želi prestići Rusiju u pozicioniranju na Balkanu. Pa makar to dovelo do osnivanja druge nacionalne države Albanaca na Balkanu.

Što danas Srbima predstavlja Kosovo?

Što danas Srbima predstavlja Kosovo? Predstavlja li im još uvijek kolijevku srpstva i nacionalno nadahnuće ili uteg u pokušaju preobražaja u modernu europsku državu? Srbija se danas ne suočava toliko s gubitkom Kosova, koliko joj se nudi perspektiva europskog ujedinjenja. Kosovo je ustvari odavno izgubljeno, možda ne formalno, ali faktički svakako. Ali zato joj se nudi europska perspektiva, puno konkretnija od kosovskih mitova, manastira, Kosovskih bitaka, ostataka cara Lazara i drugih nacionalističkih ceremonija.  Ona je svakako privlačnija generacijama Srbijanaca koji nisu bili žrtve Miloševićeve nacionalističke galvanizacije s kraja osamdesetih. Zapravo, utješno zvuči da će se u perspektivi Srbija i Kosovo jednog dana opet naći u zajedničkoj državi - u Europskoj Uniji.

Čak 70 posto stanovnika Srbije prihvatilo je realnost i između nacionalističkog mita i europske perspektive, odlučilo se za drugu opciju. Zapravo, mrkva kojom europski čelnici mašu pred srbijanskom javnošću puno je sočnija od unaprijed izgubljene bitke za pokrajinu koja ima tek sentimentalnu vrijednosti i u konačnici bi mogla voditi izolaciju i produljiti agoniju. Srbija nema Kosovo, nema ga ustvari već jako dugo, a nema ni mogućnosti da ga vrati. Pa zašto bi onda vodila nove uzaludne bitke?

Europski čelnici uvjeravaju srbijanske političare da bi gubitak Kosova mogao ubrzati put Srbije prema Europskoj Uniji. Predsjednik Tadić to prihvaća, ali ne želi javno priznati. Premijer Koštunica to ne želi prihvatiti i sam sebe - zajedno s onima u Srbiji koji ga još žele slušati - uporno uvjerava u suprotno. Kosovo je za njega i dio radikalnih političara tek ulje kojim se zalijeva nacionalistička vatra u domaćoj javnosti: ali ne radi zaštite nacionalnih interesa u odavno izgubljenoj pokrajini, već ostvarenja političkih interesa na domaćem terenu. Kosovo će tako i dalje bit mit kojim će se maskirati stvarni problemi i voditi nove političke bitke. Upravo zbog toga Srbija je danas ostala na šupljim političkim deklaracijama i na karikaturalnim rezervistima koji demonstriraju "moć" na granici s Kosovom.

Gdje je hrvatski stav oko Kosova?

A Hrvatska? Ona još uvijek nema službeni stav oko Kosova. Ili ga se boji izreći. Odnosno, imat će stav kad joj ga dostavi Bruxelles. Predsjednik Stjepan Mesić jedini je probio tu 'omertu' i založio se da Hrvatska prizna neovisno Kosovo sama, bez sufliranja iz Europske Unije. Da ne znamo o kakvoj Vladi se radi, zvučalo bi nam nevjerojatno da Hrvatska još uvijek nema službeni stav oko tog pitanja, ne samo zato što će kao članica Vijeća sigurnosti UN-a sudjelovati u sjednicama posvećenima tom pitanju, nego i zato što je i sama prošla proces osamostaljivanja nakon raspada SFRJ.

Dobrom dijelu hrvatskih građana nije toliko drago zbog Kosova, koliko likuju zbog Srbije, no službena politika još uvijek se boji zamjeriti Beogradu: kao da to nije stvar principa i političke vjerodostojnosti, već diktata velikih sila. Logika je vazalska: ako Kosovo priznaju Washington, London  i Pariz, priznat će ga i Zagreb. Ako oni odustanu, odustat ćemo i mi. Što hrvatska vlast doista misli o neovisnosti Kosova, možda nikad nećemo saznati. Toliko o kompetentnosti i suverenosti. I o političkim principima.