ZAŠTO je vijest o izlasku Dražena Budiše iz HSLS-a takva medijska senzacija? Zato što se Budiša za to pobrinuo. Zbog čega? Kako bi iz politike izašao na mala vrata i vratio se na velika.

Danas tako više u novinama nije vijest da je Budiša napustio stranku, već da je to učinio kako bi pripremio teren za predsjedničku kampanju. Da se želio samo ispisati iz stranke, mogao je to učiniti bez tolike medijske prašine. Umjesto toga, pobrinuo se preko svojih novinara da se ona podigne. Kome bi u današnjoj Hrvatskoj bilo važno da se Budiša, propali političar, uzgajivač paprika i knjiški moljac, ispisao iz marginalne stranke? Još manje zbog čega je to učinio: neslaganja s politikom vodstva, spajanjem s HNS-om i sličnim tričarijama. Važno je samo je li to učinio kako bi se za dvije godine konačno uspio uspentrati na Pantovčak, tako mu omiljeno i opet tako nedostižno predsjedničko brdašce. Čak i njemu bliski ljudi otvoreno kalkuliraju kako Budiša sprema kampanju za predsjednika države, pa se čak i piše da će mu financijsku podršku dati njegov poslodavac u Školskoj knjizi, Ante Žužul.

Logika se čini neoborivom: nakon devet godina Tuđmanove namrgođenosti i deset godina Mesićevih viceva, ponovno je došlo vrijeme za ozbiljnost, ovog puta Budišinu. Tajming bi također mogao biti pogođen: politička scena krcata je mediokritetima, veliki kalibri su ispucani, nema državnika kakvim Budiša sebe smatra. Dvije godine trebale bi biti dovoljne za pripremu terena. Dovoljno je u poljoprivredi, gdje ne bi u politici.

Koliko god se bavio politikom, Budiša nije naučio njezine osnovne postavke

Dražen Budiša stalno ima osjećaj da mu hrvatski narod nešto duguje. Dijagnozu vuče još od '71., prohodao ju je tijekom devedesetih, nije je prebolio čak ni u protekle četiri godine koliko je apstinirao od politike u hladu sočnih paprika i debelih knjiga. Grandomanija pomiješana sa zatvorskim traumama tipična je za golemu većinu "proljećara", no Budiša je svoju frustraciju dao svima na uvid. Koliko god se bavio politikom, nije naučio njezine osnovne postavke. U prvom redu, nikako nije mogao prijeći preko činjenice da mu hrvatski narod jednostavno ne vjeruje. Možda Budiša iskreno vjeruje kako je on jedini u pravu, jedini moralan, ispravan i pošten, principijelan i vjerodostojan, možda njegovo mesijanstvo stvarno nije poza, kao kod ostalih političara, ali on nikako nije u to uspio uvjeriti Hrvate. I što je još gore, paralelno s tim neuspjelim pokušajima, raste njegova iluzija političke veličine.

Kaže Mate Granić da Budiša "ima još puno toga za reći". Pa nije li već rekao previše? U svojoj karijeri političara Budiša je rušio sve što je izgradio. Podigao je HSLS do statusa najjače oporbene stranke, a onda ju je raskolom stropoštao do neprepoznatljivosti. U koaliciji s Račanom osvojio je vlast, a onda je uporno rušio i u tom procesu opet raskolio stranku. Onda je pokupio ostatke HSLS-a i s Demokratskim centrom pokušao doći na vlast i onda je opet stropoštao do iščeznuća. U međuvremenu je izgubio predsjedničke izbore, svrstao se uz radikalnu desnicu u pučističkim udarima na koalicijsku vlast, pozirao u Sinju na onoj čuvenoj Pašalićevoj Alki, smrtno zamjerio Račanu što mu je dozvolio da se dočepa  Slobodne Dalmacije, da bi nakon svega toga - puf! - nestao u vidu magle. Zavukao se u nekakvu vukojebinu, uzgajao paprike i poput čudaka bježao od novinara kad god su ga  uhodili po šumarcima.

Budiša kao zamjena za Mesića - dovoljno mlad da pokuša ponovno, dovoljno iskusan da ne treba dokazivanje

Budiša je danas kuriozitet koji se ponekad oglasi u medijima kako bi svima obznanio da postoji, ali nema sumnje da je cijelo to vrijeme njegova ranjena taština neumoljivo krvarila. Možete zamisliti kako se osjeća takav čovjek, mesija u tijelu činovnika, kad promatra ovaj politički cirkus oko sebe: Sanadera i Milanovića u ispraznom prepucavanju, Đurđu Adlešič u prenemaganju, Friščića u muljanju, Mesića u svakodnevnom blamiranju... A on neiskorišten - kao Ferrari u garaži. Točnije, u šašu i korovu.

U nekim političkim krugovima zaziva se Budišin povratak u politiku, ovoga puta u utrci za Mesićeva nasljednika. Smatra se da je Hrvatska umorna od Mesićevih viceva koji su mu donijeli dva mandata. Ozbiljna vremena zahtijevaju ozbiljnog političara na čelu države, a to je po mišljenju nekih krugova, upravo Dražen Budiša. Dovoljno mlad da pokuša ponovno, dovoljno iskusan da se ne treba dokazivati. Budišini poklonici vjeruju kako će mu konkurencija biti mizerna - s izuzetkom Sanadera - jer na sceni više nema velikih faca. I ta argumentacija mogla bi bivšem HSLS-ovcu zvučati primamljivo.

No, s druge strane, što Budiša može donijeti na političku scenu? Otišao je kao gubitnik, što je u politici ravno samoubojstvu. Upamćen je kao "troublemaker", kao rušitelj koji se dao instrumentalizirati od svakoga, u najosjetljivijim vremenima čak i Pašalićeve desnice. Kojem biračkom tijelu bi se obraćao? Možda desnici, jer ljevica dobro pamti što je radio oko Haaga, iako se Budiša nikad svojevoljno ne bi nazvao desničarem. Domoljubom da, pa čak i pod cijenu toga da privuče Hloverku Novak Srzić, Tihomira Dujmovića, Ivića Pašalića.

A tko zna, možda od svega toga ipak ne bude ništa. Jer Budiša je takav: kad je kihao, drmale su se vlade, a kad je ustao na krivu nogu, drmala se država. Nakon poraza 2000. godine zakleo se da se više neće kandidirati za predsjednika. Ali isto tako je rekao da ne želi ući u Račanovu Vladu, pa se uvalio na mjesto zamjenika premijera - i umalo doveo do prijevremenih izbora. Dakle, nužan je oprez.

Pored Ive Sanadera i Zorana Milanovića, samo nam je još nedostajao Dražen Budiša. Ima li u ovoj zemlji mjesta za tri takve taštine?