OD KRAJA lipnja 1996. pa sve do ovog tjedna Radovan Karadžić nestao je iz javnosti. Sada je sigurno da je neko vrijeme proveo u Beogradu kao Dragan Dabić, ali još uvijek se ne zna gdje je proveo ostatak vremena. Kad se danas priča o pokušajima uhićenja Karadžića, ljudi se većinom pozivaju na knjigu Florence Hartmann, bivše glasnogovornice Carle Del Ponte, u kojoj su opisana tri takva pokušaja, a Hartmann tvrdi da su sva tri pokušaja zaustavile velike sile, no bilo je i drugih pokušaja, što direktnog uhićenja, što pokušaja pritiska prema Karadžićevoj obitelji.

Karadžićevo povlačenje iz javnosti

Krajem lipnja 1996. nestaje iz javnog života. Hartmann tvrdi kako je Karadžić postigao tajni dogovor s tadašnjim ravnateljem odjela za Europu američkog State Departmenta i autorom Daytonskog sporazuma, Richardom Holbrookeom, a u kojem mu je obećana američka pomoć. Holbrooke je, piše u knjizi, smatrao kako uhićenje Karadžića ne bi trebalo nastupiti dok se ne potpiše Daytonski sporazum, pa mu je ponudio zaštitu. Hartmann kao svoj izvor napominje Jacquesa Chiraca, tadašnjeg francuskog predsjednika, a navodi i kako se s Karadžićem pregovaralo oko predaje, no kako se on pozvao na dogovor s Holbrookeom.

Pokušaji uhićenja 1997, 2000. i 2004.

1997. Karadžić navodno je lociran u BiH, ali to uhićenje nije uspjelo iz nekoliko razloga. Kao prvo, nije se mogao postići konsenzus SAD-a, Rusije i Francuske (ponovno je Chirac taj koji traži uhićenje, a sputavaju ga Bill Clinton i Boris Jeljcin), a kad se konačno dogovorilo, Rusi su Karadžića zrakoplovom prebacili u Ukrajinu, tvrdi Hartmann. Ruski je motiv bio Slobodan Milošević, odnosno činjenica da Karadžić zna previše o Miloševiću, te da bi njegovo uhićenje bilo opasno po tadašnjeg srpskog predsjednika. Po knjizi Hartmannove, Karadžić bi tada bio uhićen da se slušalo Chiraca. Francuzi su bili bijesni zbog otmice svoja dva pilota, ali su Amerikanci ustrajali na to da se uhićenje izvede u koordinaciji s Rusima. Kad su Rusi saznali, zaštitili su Karadžića.

Drugi pokušaj uhićenja, zbio se 2000., kada je Karadžić bio uočen u francuskom vojnom sektoru u BiH, piše Hartmann. Pokušaj nije uspio, Chirac je u razgovoru s Carlom Del Ponte ustvrdio kako su ga spriječili Amerikanci, i dodao kako je "uvjeren" da je za vrijeme Daytonskog sporazuma postignut dogovor o tome da se Karadžića neće uhititi. Amerikanci su, s druge strane, optužili Chiraca za sklapanje pakta s Mladićem u zamjenu za slobodu francuskih pilota otetih 1997.

Ta je informacija proslijeđena zapovjedništvu SFOR-a u Sarajevu, a helikopter SFOR-a nekoliko je sati kasnije nadlijetao to područje da bi upozorio Karadžića.

CIA i prisluškivanje

Osim tih događaja, piše Hartmann, CIA je 1995. u hrvatskoj opremila dvije tajne baze u Hrvatskoj, koje su mogle prisluškivati telefonske razgovore na velikom području bivše Jugoslavije. Od siječnja 2002., Carla Del Ponte je više puta od Amerikanaca zahtijevala predaju prisluškivanog materijala, ali od Washingtona nije dobila odgovor. Tužiteljstvo je na sličnu reakciju nailazilo i kad bi se obratilo Francuzima.

Del Ponte je 2005., piše Hartmann, zaprijetila kako će svoja saznanja o suradnji zapadnih sila s Karadžićem iznijeti pred Vijećem sigurnosti UN-a, što je uzrokovalo stampedo veleposlanika u njezin ured. Od te je prijetnje odustala nakon što je NATO pristao ublažiti proceduru.

Vjerodostojnost

Ostaje problem vjerodostojnosti Florence Hartmann. Ona je iznijela jako puno insinuacija i optužbi koje, barem zasad, nisu potvrđene. Također, teško se oteti dojmu o relativno unosnom pisanju o stranim silama koje sprečavaju Karadžićevo uhićenje, što je vrlo dobar recept za prodati knjigu na Balkanu, kao i sukobu na relaciji SAD-Francuska, s francuskim predsjednikom kao pozitivnijim likom, što je dobar recept za prodaju knjige u Francuskoj. No, bez obzira na vjerodostojnost navoda Florence Hartmann, ostaje činjenica da je međunarodna zajednica godinu dana propustila realizirati uhićenje Karadžića za kojeg je postojala optužnica za genocid na ITCY-u.

Ostali pokušaji uhićenja i potrage za Karadžićem

Osim ovih slučajeva, bilo je i dodatnih pokušaja lociranja i uhićenja Karadžića, u kojima su sudjelovale i domaće i strane službe. Tako je u ožujku 2002. policija Crne Gore u manastiru Ostrog, sjeverozapadno od Podgorice, provela neuspjelu akciju hvatanja bjegunca.

U srpnju 2005. oružane snage NATO-a su na Palama u BiH uhitile Karadžićevog sina Aleksandra. NATO-ovi vojnici upali su u njegovu kuću u 9 ujutro, s obrazloženjem kako žele vratiti stvari oduzete tijekom jednog od ranijih pretresa, nakon čega su ga strpali u helikopter i odvezli. Uhićen je pod sumnjom da ima važne informacije o tome gdje mu se skriva otac. Kasnije je pušten nakon što se ništa nije saznalo.

Snage EUFOR-a i NATO-a tako su kuću Karadžićeve supruge Ljiljane, te stanove njegove kćeri Sonje i ponovno sina Aleksandra pretražili u studenom 2007., a tada su im se pridružili pripadnici policije Republike Srpske.

Nekoliko dana ranije su pripadnici EUFOR-a pretresli stan Dragana Šojića, zaposlenika u Zavodu za izgradnju Republike Srpske, zbog sumnje da pripada mreži podrške Karadžiću.

U ožujku i lipnju 2008. su u razmaku od tjedan dana i pripadnici EUFOR-a, kao i pripadnici MUP-a Republike Srpske pretresli kuće Karadžićeve obitelji, te stanove dva bivša policajca koji su tijekom devedesetih godina bili zaduženi za osiguranje Radovana Karadžića.

Istodobno je dvadesetak pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Crne gore upalo u obiteljsku kuću Karadžićevih u nikšićkom naselju Rastoci, te uhitila 31-godišnjeg Dragana Karadžića, Radovanovog nećaka. Pretres je trajao tri sata, a privedena su i trojica prijatelja koji su se zatekli u kući.

J.D.
Foto: AFP