PISATI o čovjeku i glazbeniku čiji vas je rad pratio kroz veći dio života poprilično je nezahvalan zadatak, jer postoji velika mogućnost da upadnete u patetiku što nikada ne završi dobro. S druge strane, još je nezahvalnije upuštati se u stvaranje domaćih inačica stranih izvođača, ali u ovom slučaju paralela s Jamesom Brownom posebno je prikladna.

Nedugo nakon gubitka jednog od velikana hrvatskog glumišta, napustio nas je i Dino Dvornik, autor koji je s velikim uspjehom približio glazbeni stil dotad nezamisliv na materinjem jeziku, a koji ga je, između ostalog, učinio jednim od najpopularnijih izvođača na području Balkana. Svakako vrijedi istaknuti i da je za trajanja cjelokupne karijere plesnu glazbu držao na određenom nivou, a čak i za trajanja "mračnog razdoblja" hrvatske glazbe koju bi najbolje mogli opisati kao "dance eru" koja je izrodila neke od najlošijih uradaka u povijesti domaćeg glazbenog stvaralaštva i neke od najočajnijih spodoba svih vremena, uvijek se isticao kao, vjerojatno jedini, izvođač kojeg, unatoč njegovom eksperimentiranju s elektronskom glazbom tog tipa, nismo uključivali u kružok tragikomičnih "densera" 90-ih. 

Iza njega ostaju mnogobrojni albumi različite kvalitete, ali jedno je sigurno, Dvornikov prvijenac svakako je jedan od ključnih albuma moderne domaće pop glazbe, jer prava je rijetkost naići na album doslovno sazdan od singlova koji su mnoge od nas pratili od trenutaka kada smo kao klinci pokušavali kopirati njegov stil iz spota "Ljubav se zove imenom tvojim", preko srednjoškolskih izlazaka kada je harao klubovima svojim plesnim hitovima, pa sve do vremena kada smo uživali baš svaki puta kada je netko na tulumu ili u klubu pustio neku od pjesama s prva dva albuma. Određeni glazbenici tvore soundtrack života, a Dino Dvornik je svakako bio jedan od njih.

Tih osam pjesama pratilo nas kroz cijeli život i iako nikada nije uspio ponoviti prvijenac, Dino Dvornik oduvijek je bio sastavnim i relevantnim dijelom scene, a čak i ako albumi nisu bili "klasici", svaki je izrodio barem nekoliko singlova koje smo slušali s užitkom.

Zanimljivo je da odlaskom Dine Dvornika gubimo svojevrsni glazbeni unikat. Odmah ću objasniti o čemu je riječ da ova rečenica ne bi zvučala kao izlizana fraza. Naime, ako pogledamo njegov položaj na hrvatskog glazbenoj sceni, shvatit ćemo da Dvornik nema adekvatnog nasljednika niti je u bilo kojem trenutku imao izvođača koji bi mu parirao jer neovisno o veličini scene, nije bilo muškog pop autora koji bi s Dvornikom egzistirao u istom glazbenom žanru. Jedini koji su se okušali u toj "misiji" bili su Toni Cetinski i Bane, dok druge ne vrijedi ni spominjati jer na taj bi način učinili nepravdu preminulom glazbeniku. Cetinski je uvijek bolje funkcionirao u baladama dok su njegove dinamičnije pjesme upadale u sferu modernog pop-rocka, a Songkillerse oduvijek se doživljavalo kao njegov "odmetnuti" prateći bend koji zvuči kao ispeglana verzija Dvornika. Kada se već govorimo o Songkillersima, nemoguće je ne spomenuti i odličan live album iz 1995. "Live in Munchen" koji definitivno ulazi među najbolje live snimke s ovog prostora.

Bilo kako bilo, kada govorimo o Dvorniku, posebice prvoj etapi njegova glazbena puta, teško je ne govoriti u superlativima jer uistinu je riječ o posebnom izvođaču koji je iza sebe ostavio jedinstven opus kojem ćemo se s užitkom vraćati još dugi niz godina jer ne gube na onoj početnoj svježini što ih automatski čini evergrinima. 

No, ono što posebno valja istaknuti jest žanrovska praznina koju će biti teško popuniti.

Hrvoje Marjanović
Foto: Index