HRVATSKA je protiv Engleske izgubila bitke na boku, u sredini, napadu, u kreaciji i destrukciji igre, a sve naravno kao posljedicu ishoda "majke svih bitaka": Capello protiv Bilića.

Izborniče, gdje su planovi za krizne situacije?

Biliću nije palo na pamet potpuno izgubljenog Danijela Pranjića na lijevom boku zamijeniti Šimunićem, a u sredinu poslati Križanca ili Kneževića, jer ako Joe Theu ne bi mogao parirati okretnošću, svakako bi blokom i markiranjem - uostalom, lijevi bok gore nego "pod Pranjićem" nije mogao izgledati.

Dok je u ovom slučaju potpuno izostala reakcija koja bi spasila Pranjićev mukotrpno stjecani ugled (a koji je sličnom predstavom protiv Austrije na Euru zamalo izgubio - naravno da Capellu to nije promaklo), kasnije zamjene su pokazale da je Bilić opet pogriješio, jer katastrofa nije izbjegnuta, a Hrvatska je uvođenjem Pokrivača i Kneževića "čuvala" već tada uvjerljivi poraz.

Nismo iskoristili jedine engleske rupe

Ashley Cole je dopuštao Srni i Ćorluki da ga u prvom dijelu tri puta propisno izvozaju i preko lijeve strane engleske obrane se dalo napraviti više.

David James je u dva navrata, koliko je dodirnuo loptu, pokazao kako je prilično nesiguran, čak i preplašen, ali osim Pranjićeva udarca i dva slobodnjaka koji su završili u živom zidu i tribinama, nije bilo pokušaja da mu se skuha nešto slično kao Carsonu na Wembleyu.

Cruyff ili Bilić, Capellu je svejedno

"Bod nam nije dovoljan", "Samo pobjeda", vrištale su naslovnice i poručivali svi viđeniji članovi reprezentacije, a samo je Bilić na kraju medijske pripreme poručio i nešto što se ispunilo kao zlokobno proročanstvo: "I Milan je u finalu Lige prvaka 1994. išao na šišanje Barceloni, a svi znamo kako je završilo".

Taj Milan je vodio dakako Capello, a završilo je pobjedom druge momčadi Milana 4:0 (zbog ozljeda nije igrala nijedna zvijezda osim Savičevića) nad goropadnom Barcelonom Stoičkova, Romaria i Koemana, koja nije na čelu imala Bilića, nego Johana Cruyffa.

Engleska pobijedila Hrvatsku njenim oružjem

Ako se netko pita čemu ovo sitnonoćno podsjećanje na jedno od najspektakularnijih finala Lige prvaka, onda je to i zato što su akcije za drugi i treći engleski gol prizivale u sjećanje akciju Milana za drugi gol u atenskom finalu Lige prvaka - Daniele Massaro je tada poentirao nakon akcije koja je trajala 47 sekundi i u koju je dodavanjima bilo uključeno deset igrača Milana.

This is England!

Kolekcija štoseva koju su prilikom spomenutih engleskih golova gosti sinoć prodali našim reprezentativcima nimalo ne zaostaje za onima iz Capellovog finala Lige prvaka. On svakako nije Lamparda i Jenasa učio driblati ili Heskeyu i Rooneyu pokazao duple pasove, ali zna kako od McClarenovih "žabaca" napraviti "prinčeve". Nije bilo ni traga engleskoj igri, već se do golova i prilika dolazilo  kao po špagi - sitnim vezom, a bilo je tu i višeminutnog skrivanja lopte i nekoliko situacija kada su svezali u čvor po nekoliko naših.

Čekali catenaccio, dočekali brazilsku sambu

Zaključak se nameće sam po sebi: Capello je mnogo važnije utakmice nego što je ova igrao i maestralno dobivao prije 15-ak godina, dok Bilić ima tu gorku privilegiju da je na svojoj koži mogao učiti od najboljeg.

Kad se Hrvati prave Englezi

Najbolnije se od prepotentne domovinske glave obilo bahato i samodopadno razmišljanje da Englezi u Maksimir dolaze po porciju i kako će zapravo proći neznatno bolje od Andore, a koje je dolazilo od hrvatskog izbornika i cjelokupne javnosti.

Ironija je dakako da se navedene mane u razgovorima i medijskim istupima redovno pripisuju Englezima; njihovim igračima, trenerima, navijačima i novinarima, a kako tuzemnu publiku i inače krasi kratko pamćenje i retrogradna amnezija, povjerovali su i u zaludice iz napaljujućeg spota Javne televizijske Kuće kako "Englezi u ovom desetljeću imaju kompleks Hrvatske".

Naravno da se u navedenom promidžbenom vatrenom koktelu ne spominju engleska iživljavanja nad našom reprezentacijom u Ipswichu i Lisabonu (također u "ovom desetljeću") u kojima su nam Englezi utrpali sedam komada, a doista su mogli "još toliko".

Noćas mi se snilo da sam ja Capello

Kupanju u samozadovoljstvu, osim što je već Bilića proglasilo spasiteljem Engleske u sljedećem mandatu (jer Capello nema pojma), a igrače ekvivalentom branitelja Vukovara, se temeljilo na mjehuriću od sapunice: "naravno da ćemo ih pobijediti kada smo pobijedili dva puta u dvije godine".

Treba li podsjećati (očigledno treba!) da je Engleze tada vodio netko tko Capellu ne bi mogao ni nositi torbu, a da pogled na Englesku koja je igrala sinoć i prošle godine, otkriva da su na Wembleyu protiv Hrvatske igrala tek tri igrača koji su istrčali i sinoć na Maksimiru.

Treba podsjetiti i da Capellu svakako nije palo na pamet na Maksimir igrati u formaciji 3-5-2 (kao njegovom prethodniku prije dvije godine), a dok bi Maca Mouse postavio Beckhama i Downinga, pravi trener je uveo Walcotta i Joea Colea - iako je potonjeg izludio držanjem u frižideru.

Na Englesku se dakako nije kladila ni tamošnja javnost, ali momčad u kojoj "igra" Capello, pa makar i sa engleskim vokabularom koji se mjeri u desecima riječi nije za podcjenjivati, a upravo su tu kobnu grešku napravili hrvatski reprezentativci.

Zvonko Alač
Foto: Veljko Grbeša, Kristijan Horvat