Foto:Index

HDS ZAMP reagirao je tekst "Od ZAMP-a do ACTA-e: Kako se Josipović obogatio, a kako je "pokraden" Johnny Štulić". Njihovo reagiranje objavljujemo u cijelosti. 

Čini  se nevjerojatnim da bi se netko javno predstavio poznavateljem, čak i vrlo stručnim
poznavateljem, neke usko stručne pa čak i znanstvene teme, a da o tom polju znanosti i struke
nema nikakvog iskustva, a ni potrebnih znanja. Još se čini nevjerojatnijim da mediji takvim
osobama daju prostor kao visokostručnim osobama koje o toj temi mogu relevantno govoriti.
Nažalost to se dogodilo. Docent Đorđe Obradović, za čiju stručnost ne dvojimo u području
novinarstva i čiju slobodu znanstvenog izražavanja svakako podržavamo, ušao je u stručnu
analizu prava, autorskog prava i posebno specifične djelatnosti kao što je kolektivno
ostvarivanje prava, a s obzirom da se u članku ne navodi područje znanosti docenta Obradovića,
javnost je moguće dovedena u zabludu da je možda riječ o pravnom stručnjaku za područje teme
o kojoj govori.

Osim što nije stručnjak za autorsko pravo, gospodin Obradović nikada nije sudjelovao ili dolazio
na seminare, konferencije, okrugle stolove, radne grupe niti bilo koje druge skupove iz područja
autorskog prava niti je bilo kome poznat u RH, a niti u široj regiji u vezi autorskog prava.
S obzirom da je u tezama i izjavama gosp. Obradovića izneseno mnoštvo netočnih tvrdnji,
zaključaka iz pogrešnih premisa te činjenica koje to zapravo i nisu, moramo ga gotovo u
potpunosti demantirati.

U zemlji djeluje 7 udruga za kolektivno ostvarivanje prava s područja glazbe, filma,
književnosti, novinarstva, nakladništva…Posebne kritike gosp. Obradovića upućene su na Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, kao zakon koji navodno neke autore favorizira nauštrb ostalih. Nažalost, gosp. Obradović ne zna ili namjerno ne spominje da danas u našoj zemlji djeluje 7 udruga za kolektivno ostvarivanje prava iz raznih područja (glazba, film, novinarstvo, književnost, nakladništvo), te da od autorskih prava koja se ostvaruju na ovaj način danas autorske honorare prima oko 15.000 autora i umjetnika iz raznih područja. Ovo u potpunosti odbacuje tezu o uskom krugu autora kojima Zakon pogoduje, ali postavlja pitanje zašto i s kojim ciljem to nije u njegovu radu?

Zakon je vrlo dobar, no provedbu treba pojačati, kažu o tom istom zakonu europski stručnjaci.
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravim, prema ocjenama europskih stručnjaka koji su ga ocjenjivali u pristupnom procesu Hrvatske EU, u potpunosti je usklađen s pravnom stečevinom Unije. Drugim riječima, Zakon je jako dobar, u svim segmentima usklaĎen s europskim pravnim propisima i ostalim međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je RH pristupila. To su dakle, ocijenili europski pravni stručnjaci, koji su također i ocijenili da provedba odredbi Zakona još nije na sasvim zadovoljavajućoj europskoj razini.

Stoga je, upravo s tim ciljem, Hrvatska donijela Strategiju jačanja provedbe prava intelektualnog vlasništva koje će, vjerujemo, po tim pitanjima donijeti pozitivne pomake. Kolektivno ostvarivanje prava – dobro uređen i vođen međunarodni sustav. Sustav kolektivnog ostvarivanja prava dobro je uhodan i povezan meĎunarodni sustav s vrlo jasno definiranim obvezujućim profesionalnim pravilima ponašanja, vrlo jasno definiranim obvezujućim pravilima administracije i dokumentacije prava te procesima distribucije naknade, kao i vrlo jasnim smjernicama za određivanje i prikupljanje naknada i načinima kontrole svakog pojedinog društva. Kolektivno ostvarivanje prava nije hrvatska specifičnost ili izmišljotina.

U ovom sustavu, kojeg je HDS ZAMP član, ostvaruju se prava oko 3 milijuna autora svijeta koji imaju autorska prava i koji se tih prava nisu odrekli (a ukoliko je to njihova volja jasno da su slobodni to učiniti), kao što je to još davnih godina npr. učinio Branimir Johnny Štulić.

Branimir Štulić ne želi ostvarivati svoja prava i tu njegovu volju svi trebaju poštivati, bez ovako grubog iskrivljavanja činjenica, kao što to čini gosp. Obradović. Dakle, nije istina da Branimir Štulić ne prima novce temeljem svojih prava zato što nije član HDS ZAMPa, već zato jer se svojih prava koja se kolektivno ostvaruju odrekao. Da ostvari prava putem ZAMP-a, Branimir
Štulić ni ne treba biti našim članom, treba biti članom bilo kojeg našeg sestrinskog društva u svijetu – ako želi i nizozemskog društva BUMA/STEMRA, ali on to jednostavno ne želi.

Nekoliko puta smo i pisanim putem i u telefonskim razgovorima s Branimirom Štulićem, upravo tu činjenicu i njemu objašnjavali, provjeravajući njegovu volju, no njegova želja i njegov odabir u tim kontaktima uvijek je bila i dalje jest da u sustavu kolektivnog ostvarivanja prava ne bude. Tu činjenicu svi trebaju poštovati, svakako se to odnosi na cijeli međunarodni sustav kolektivnog ostvarivanja prava i nas kao udrugu koja u Hrvatskoj ostvaruje prava autora.

Ponavljamo dakle, prema vlastitoj želji Branimira Štulića HDS ZAMP ne naplaćuje naknadu za korištenje njegovih prava. Ne postoje dakle nikakva sredstva koja bi administrativni aparat HDS ZAMP-a zadržavao za sebe. Dogovaraju li poduzetnici cijene svojih proizvoda isključivo u pregovoru s korisnicima/kupcima kako je to propisano za glazbenike i njihovo vlasništvo?
Premda deklarativno navodeći da zaštita prava nije sporna, gosp. Obradović ipak potpuno negirajući postojanje intelektualnog vlasništva na glazbenim djelima, kao i činjenicu da se u civiliziranom svijetu za korištenje tuđeg intelektualnog vlasništva traži odobrenje i plaća naknada, plaćanje naknada za korištenje glazbenih djela smatra otimačinom prihoda onih koji glazbu koriste.

Nije li ovdje riječ o zamjeni teza? Čini li otimačinu onaj koji bez pitanja i odobrenja tuđu glazbu koristi u svojem poslovanju? Možemo i dodati da se naknade, premda predstavljaju privatno vlasništvo onih koji glazbu stvaraju, donose isključivo u pregovorima s asocijacijama korisnika, a u svojoj argumentaciji HDS ZAMP je vođen međunarodno priznatim smjernicama Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo WIPO i UNESCO-a. Donose li drugi obrtnici ili poduzetnici na tržištu svoje cijene slobodno ili uvijek u pregovorima s korisnicima?

Tvrdimo upravo suprotno od gosp. Obradovića, umjetnički i znanstveni krugovi u borbi za zaštitu svojih prava izrazito su slabiji od grana gospodarstva koja ta prava koriste kao sto su trgovina, ugostiteljstvo, turizam i sl.

Monopolistički položaj udruga osigurava pravnu sigurnost korisnika i na njegovu korist
pojednostavljuje i pojeftinjuje proceduru pribavljanja odobrenja. Monopolistički položaj udruga za kolektivno ostvarivanje prava nije iznimka, ono je u svijetu pravilo (de jure ili de facto), a proizlazi iz nužnosti osiguranja pravne sigurnosti korisnika da je pribavio sva potrebna odobrenja za svako korištenje djela i uspostave jednostavnije procedure pribavljanja odobrenja za korisnika.

Upravo zato u svakoj zemlji strogo je propisano tko se i pod kojim uvjetima može baviti kolektivnim
ostvarivanjem prava, te su također propisani načini i procedure kontrola koje državna tijela provode nad društvima za kolektivno ostvarivanje prava. Uz to kontrole provode i sami članovi ali i naše krovne organizacije i sestrinska društva. Bez takvog položaja udruga za kolektivno ostvarivanje prava, u zemlji gdje bi postojale dvije ili više takvih udruga za istu vrstu nositelja prava, čije bi odobrenje trebao zatražiti vlasnik lokala ili televizijska postaja koji u svojem poslovanju koriste glazbu? Od obje ili svih udruga?

U tom slučaju koliko kome treba platiti? Ako treba zatražiti odobrenje od samo jedne udruge, tko bi i kako odredio od koje, kad svaki autor mora imati slobodu odabira društva kojeg je član i kad na samo jednom djelu može biti jedan, dva, tri, četiri ili više autora i ostalih nositelja prava?

Uistinu, sve teze iz rada gosp. Obradovića koje se navode u ovom članku jednostavno nisu utemeljene, ne odgovaraju istini. Nažalost, vjerujemo zbog apsolutnog nepoznavanja materije o kojoj se govori, a ne iz nekih drugih pobuda ili interesa, navode se krive premise iz kojih se onda izvode netočni zaključci. One koje zanima ova tematika, pozivamo da nam se obrate ili nas posjete.

Dodatno, kao izvore kvalitetnih podataka o ovoj temi možemo preporučiti Državni zavod za intelektualno vlasništvo i Hrvatsko društvo za autorsko pravo, a informacije se mogu i potražiti na stranicama MeĎunarodne konfederacije društava skladatelja i autora (CISAC), Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) i UNESCO-a.