Dnevnik gradske cure: Pita celulitnjača
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
RECAP tjedna. Kiša pada već 17 dana (znam da tjedan ima manje od 17 dana). Imamo predsjedničkog kandidata koji misli da je Davor Šuker bivši Ministar financija i proziva ga zbog tulumarenja na Tajlandu, što mu generalno ne možeš ni zamjerit jer zašto bi se dvije osobe prezivale isto ako nisu ista osoba? Šta još? Kiša pada već 17 dana. I ne da mi se. Ne da mi se pisat dubokoumne kolumne u kojima ću se dotaknut neke teške tematike i bit pametna. Danas želim pisat o kolačima, jer su kolači uvijek dobar izbor. I zato što mi se stvarno ne da ništa drugo.
Zapravo ne, prije nego što mi ponude stalno mjesto u Vladi - nije da mi se ne da, NE MOGU. U zadnjih pet dana sam odradila 7 snimanja, jer ne znam reć NE (ovo nije šifra za novi Kozjak). Kad si mlada djevojka sa šećernim snovima, snimanja se čine kao super stvar. I jesu - nazovu te iz novina Novine i kažu da žele napraviti intervju s tobom i fotkat te za prilog Prilog. Ti kažeš DA, jer si sto puta na telki gledala prilog u kojem slikaju Beyonce i misliš da je to full jednostavno, plus želiš imat lijepe slike koje ćeš stavljat na internete. Dođeš na set koji je ili u studiju, ili u moderno-antimodernoj slastičarni, ili u hotelu, ili na Zrinjevcu, što je prekrasna situacija u trećem mjesecu kad je proljeće a Luka Nižetić je nemiran - u prosincu, po kiši na Zrinjevcu nije prekrasno - samo je hladno. To je nezgodno jer na slikama moraš izgledat kao vesela topla ljubičica a ne kao da ti se jajnici pretvaraju u sige.
* Recept za kolač je na kraju kolumne jer sam ipak odlučila pisat o doživljajima sa snimanja, pa tko odmah želi otić na celulitni dio priče, tamo je.
Dakle - snimanje. Ekipa s kojom radiš na snimanju je ekipa s kojom se želiš nastavit družit kasnije u životu jer su svi prekul. Nisam sarkastična, ozbiljna sam. Ako smo ti i ja pašteta, oni su pašteta od lososa, ili neka bolja usporedba koju trenutno ne mogu smislit jer sam gladna. Prvo, na lokaciji te čeka fotograf koji najčešće ima neko vrckavo seksi ime tipa Vito ili Zen ili Kafka i toliko je ljepši od tebe da se pitaš zašto ne slikaju njega. S njim su i stilistica, šminkerica, frizerka i četvrta djevojka koja ti se neće predstavit i nitko zapravo ne zna tko je, ali ju u pauzama između klikova fotića čuješ kako u tvom smjeru gunđa pametne riječi tipa: "Šebi šik" i "artistivistivizizam" i "odvratno."
Na snimanje uvijek dolaziš bez šminke jer te šminkeri tamo redefiniraju. Doslovno. To je ljepota ovog posla - možeš izgledat ko Hobit, ali kad je šminkerica gotova s tobom, izgledaš ko ružna sestra od Tatjane Jurić, što je još uvijek bolje nego što ćeš ikad izgledat u vlastitom aranžmanu. Ako ti se zalomi da dođeš malo našminkan jer si prije snimanja ne daj Bože imao društveni život, reći će ti da nije bed (iako vidiš da malo je) i izvadit "micelarnu."
Kaj je micelarna? NE. Prvo i osnovno pravilo za sretan život koje sam naučila na snimanjima: Nemoj pitat kaj je micelarna. Nemoj. Micelarna je u svijetu šminkera ono što je u tvojem i mojem svijetu sarma. I očekuje se da znaš. Ako pitaš kaj je micelarna, čeka te monolog kakav je meni prije dvije godine održala jedna slovenska šminkerica nakon što je okrenula slovenskim očima jer ju pitam elementarna vprašanja: "Micelarna je SVE."
(Voda - micelarna je nabrijana voda). Da je Dostojevski bio žena, pisao bi najdulje knjige na svijetu o micelarnoj. Iz monologa slovenske šminkerice sam saznala ne samo da je micelarna SVE, nego da ti i full treba za lice i da život nakon nje više nije isti jer micelarna najbolje čisti lice. "Kao i sapun i voda?" - pitam ja. Da, ali BOLJE. Pod bolje misli skuplje, jer deci micelarne košta sto kuna, što je mala cijena ako to gledaš iz perspektive da je micelarna SVE, i velika cijena ako gledaš iz perspektive da daješ sto kuna za deci vode koja čisti ko obična voda samo bolje jer je sto kuna više od manje. Kužiš? Ni ja. Nevezano za bilo šta, litra medice je 50 kuna. I isto je SVE.
Nakon što te šminkerica počisti micelarnom, spreman si za novo rođenje. Prvo ti stavi hidratantnu kremu jer ti je koža dehidrirana (što ti u najboljoj namjeri kaže tonom koji u isto vrijeme odaje zabrinutost ali i lagano gnušanje jer ti se to ne bi dogodilo da koristiš micelarnu, seljanko). Koji put umjesto kreme dobiješ "fluid na bazi nevenove duše" ili nešto drugo što je fensi i najbolje, zbog čega ćeš kasnije doma mrzit svoju običnu kremu za obično lice. Nakon toga ti stavi "primer" koji pomaže da… ne znam, ne budeš ružan i suh? Tekući puder, i to ne jedan nego posebno smiješanih pet vrsta čija nijansa savršeno paše uz tvoju prirodnu boju Hobitovog lica, i odjednom ti postaje jasno zašto NIKAD ne uspijevaš pronać svoju nijansu u dućanu u samo jednoj bočici. Puder u prahu. Korektor. Devet tisuća sjenila. Rumenilo. Usta. Znaš ono kad si doma šminkaš usta pa to napraviš za 2 sekunde? Ovdje ti usta crtaju 7 minuta, i full ti ide na živce što troše 7 minuta na faking usta jer za to vrijeme možeš radit kvalitetnije stvari, tipa završit Ekonomiju, ali kad se vidiš u ogledalo, imaš najljepša usta ikad. Ili barem usta koja ne izgledaju ko auspuh. Kad je sve gotovo, htjet ćeš počastit šminkericu pićem u koje ćeš ubacit drogu, tako da ju možeš otet i držat zaključanu u stanu da te svaki dan šminka u lijepu djevojku. To je normalan osjećaj, ali najpametnije je da joj to ne kažeš jer se znate tek pola sata i ona ne zna da se šališ.
Frizer/ka je uvijek vedra osoba koja će ti reć: "Ti imaš super kosu za igranje" - što zvuči kao kompliment i misliš da je to dobra stvar, ali nije - to je trik na koji ćeš nasjest i čim kažeš "Hvala, igraj se!" - frizer/ka će ti napravit frizuru koja je "drugačija od klasične", što znači da ne možeš direktno nakon snimanja otić na ljubljenje s lijepim dečkom jer u kosi imaš 9 kila laka, 2-3 asimetrične pletenice i malo azbesta. Al izgledat ćeš lijepo na fotki, što je lijepo.
Stilisti su posebna priča. Većinom su dragi, susretljivi i prekrasno obučeni - to su ljudi s hrabrim frizurama koji na sebe mogu stavit bijeli T-shirt s mrljom ketchupa i svejedno izgledat ko da su upravo došli s modne piste u Parizu. Ponekad, (vrlo rijetko, ali ima slučajeva) se stilisti ponašaju kao da su iznad tebe i obraćaju ti se s visoka, što je sasvim normalno jer realno, TI si samo osoba s kojom časopis koji ih je angažirao radi intervju i fotosešn - ON je taj koji ti bira šos i majicu tako da je hijerarhija sasvim jasna i opravdana. Ponekad (jednom) će stilist zaboravit doć na snimanje (jer dogovor nije dogovor nego više prijedlog) pa će u zadnji čas poslat mladu, nadrkanu stilisticu-naučnicu koja ima 19 godina i zove Melodika - i ima PUNO pametnijeg posla nego bit tu s tobom na nekom snimanju za časopis Časopis. Melodika će ti na set donijet svoje cipele koje izgledaju kao cipele koje je Višnja Pevec odbila za svoje snimanje i ljutit će se kad kažeš da ćeš se ipak slikat u svojim čizmama. Normalan stilist će izvadit par stvari koje ti ne bi spario ni nakon litre medice, i počet ćeš se bojat za svoje dostojanstvo, ali kao i s majicom koja na sebi ima ketchup, ta kombinacija će izgledat najbolje na svijetu. Ko kad staviš dinju na pršut i ne razumiješ zašto je fino, ali je.
Nakon što si obučen (neću pisat odjeven jer neću), našminkan i isfriziran, kreće fotkanje koje je meni uvijek stresno iz dva razloga. Prvi, ja ne znam pozirat. Ne znam. Postoje ljudi koji znaju pozirat, na primjer moja urednica Dina koja u minuti napravi 29 različitih poza i na svakoj slici izgleda ko avion. Ja u minuti napravim jednu pozu i izgledam ko prisilno slijetanje MIG-a. Imam dvije poze koje znam - stojim s rukom na boku i smiješim se, i sjedim s rukom na boku i smiješim se. To je to. Eventualno, kad se jako opustim, znam i pozu "imam ruku na boku i ozbiljna sam", ali to su rijetki trenutci. Ne znam napravit seksi facu (pokušavala sam, izgledam ko da mi se kiše). Ne znam napravit "fashion" facu (izgledam ko da mi se kiše). Generalno, na pola slika izgledam ko da mi se kiše, što je super talent ako će me netko angažirat da reklamiram maramice. Inače sam loša u poziranju. Znam zdravoseljački cheese, i bok. Drugi razlog - fotkanje je stresno jer fotograf cijelo vrijeme viče u tvom smjeru, i to najčešće stvari koje ne razumiješ: "Smiješak! TO! Bravo! Lijevi smiješak! Odlično. Malo manje shizofreno. Savij lakat! Zgrči prste da izgledaju prirodno!" "SEKSI!" (Ne mogu.) "Ljuti se!" (Zašto?) "Leži na kauču u kaputu s prekriženim nogama i rukom na boku, gledaj u strop i senzualno se nasmiješi prema lijevoj strani da izgleda prirodno" (Da.) "Nagni glavu ali da ostane ravna! Lijevo ali polu-ravno! Diraj si bradu! Diraj si bradu na prirodniji način! Odlično, ostani! OSTANI! Digni bradu! Lijevu bradu! Spusti glavu prema gore! Šestar! Aleksandar Stanković! Herbalajf!"
I to je to. Na kraju priče je sve zapravo jako zabavno, ali nakon sedam puta u pet dana samo želiš ostat doma, bit ružan muškarac kakvim te majka priroda stvorila i jest pitu celulitnjaču (došli smo do dijela s kolačem).
Kaj je pita celulitnjača? E vidiš, za razliku od micelarne, pita celulitnjača stvarno je SVE.
Odmah te upozoravam da ne čitaš dalje ako imaš snove o pločicama na trbuhu/na definiciji si/tvoj najbolji prijatelj je zrnati sir. Razmisli. Razmisli još jednom. Ok. (Otišo si).
Ovo je pita celulitnjača:
Za početak, Pita celulitnjača nije pita, ali ja ju zovem pita jer sam ju izmislila i ak želim mogu ju zvat Tonči Huljić, što neću napravit jer volim sreću. Ali mogu. Za Pitu celulitnjaču ti trebaju 3 sastojka:
1. Brašno, oštro, 62 grama (ne znam zašto 62, bilo je odokativno)
2. Čokoladni namaz koji se rimuje s riječi "frutella", znaš onaj s puno mlijeka i lješnjaka koji nećemo reklamirat jer ne bi bilo lijepo? Taj namaz ćemo zvat Mirko da nam bude lakše. Uglavnom, 290 grama Mirka.
3. 2 jaja (bez ljuske - znam da se to ne mora napomenut, ali znam curu koja je jednom u kolač stavila 2 cijela jaja, s ljuskom, i čudila se zakaj je sve hrskavo, pa nije loše reć iz predostrožnosti)
Postupak:
Pirjajte gazelu na flambeu od kurkume dok lagano ne porumeni. Zajebavam se, full je jednostavno. U zdjelu staviš Mirka, jaja i brašno. Bilo kojim redosljedom, ja sam ovim. To miješaš dok se ne pretvori u jednoličnu masu (tipa Massimo), što traje otprilike minutu. Ja sam miješala onom plastičnom žlicom koja ima rupu u sredini, al mislim da je svejedno. Možda je samo dobro da se ne miksa mikserom, al opet, možda je i to ok.
Kad sve to pomiješaš, staviš u kalup. Ja volim ove silikonske za muffine, imaš ih na internetima za par dolara. Ak nemaš to, može i običan pleh, a teoretski može i silikonska maska za ajfon al ne znam jel to pametno. Ono što nije pametno je probat polizat žlicu kad sve pomiješaš, jer smjesa ima okus po Mirku u kojeg je netko bacio pijesak. Al kasnije je fino.
Pećnicu si već ugrijao na 180 jer mi čitaš misli, a ako nisi, sad je pravi trenutak za to. Kalupe napuniš 2/3, i onda, kad si psihički spreman, gurneš to u pećnicu ko Ivica i Marica vješticu i čekaš.
20-ak minuta kasnije, imaš Pitu celulitnjaču, a provjeravaš jel gotova tako da ju probodeš nožem po sredini, pa ako je nož suh, to je to. Ak pečeš u plehu, trebat će malo dulje.
I to je to. Oprosti što nećeš stat u hlače za par tjedana.
Dobar tek.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati