Subvencije su pljačka: Šest milijardi kuna godišnje odlazi trgovačkim društvima
Montaža: Index
AKO bacite pogled na stavke državnog proračuna za tekuću godinu možete uočiti da je ove godine oko 6 milijardi kuna poreznih obveznika namijenjeno za subvencije raznim trgovačkim društvima, od čega je oko jedna milijarda namijenjena trgovačkim društvima u javnom sektoru, a oko pet milijardi za trgovačka društva, poljoprivrednike i obrtnike izvan javnog sektora. U 2014. godini, proračunska sredstva namijenjena za tu stavku iznosila su ukupno 5,7 milijardi kuna, u 2013. godini su iznosila 5,5 milijardi kuna, u 2012. godini oko 5,8 milijardi kuna.
Dakle, u četiri (recesijske) godine mandata sadašnje Vlade na spomenutu stavku potrošeno je oko 23 milijarde kuna poreznih obveznika, što je oko 5 400 kuna po stanovniku (uključujući sve one koji nisu porezni obveznici). Od 1998. godine do danas, iznos proračunskih potpora koji se izdvaja samo za poljoprivredu i ribarstvo porastao je s oko 640 milijuna kuna na više od 4 milijarde kuna godišnje, dok se prosječan prinos po hektaru nije značajnije povećao, a cijene poljoprivrednih proizvoda su znatno porasle. Detaljniju analizu možete pogledati ovdje.
Država uzima onima koji su zaradili da bi dala nekima koji nisu
Dakle, porezni obveznici plaćaju sve više potpora da bi u konačnici plaćali skuplje proizvode. S druge strane, može se primijetiti da se u nekim poljoprivrednim kulturama često bilježe značajni neprodani viškovi (npr. pšenica), zbog čega i sami poljoprivrednici često negoduju. Međutim, ono što je tu najvažnije jest da su državne subvencije najobičnija pljačka. Država jednostavno oduzima novac onima koji su ga zaradili da bi ga podijelila nekima koji to nisu zaradili, eto, samo zato što se ovi potonji formalno bave nečim što su političari odlučili “poticati”.
Osim što se radi o najobičnijoj pljački, subvencioniranje pojedinih grana industrije ima iznimno štetan učinak na alokaciju rijetkih resursa u gospodarstvu, remeti cjenovne odnose i sudionicima na tržištu šalje pogrešne signale. Ako je neka industrijska grana profitabilna, njoj očito nisu potrebne subvencije. Ako nije profitabilna, onda znači da ne ispunjava svoju svrhu postojanja na tržištu, znači da se resursi mogu iskoristiti na bolji način, pa je kontraproduktivno dodatno subvencionirati gubitaške industrije. Time im se samo čini medvjeđa usluga.
Potiče se proizvodnja dobara za kojima nema dovoljno potražnje
Ne samo da se takvim subvencioniranjem pojedince potiče na proizvodnju dobara za kojima nema dovoljno potražnje na tržištu da bi ona bila isplativa, i na taj način umjetno povećava njihova ponuda (što dodatno smanjuje mogućnost uspjeha u dugom roku), već se građanstvo osiromašuje kroz oporezivanje i oportunitetni trošak, a oskudni resursi koji se koriste u proizvodnji se uskraćuju drugim industrijskim granama. Manje je dostupnih resursa na tržištu, pa im raste cijena, što znači da rastu troškovi proizvodnje i padaju profiti poduzećima u drugim, nesubvencioniranim industrijama. Stoga, one industrije koje bi inače mogle biti profitabilne i propulzivne ovako propadaju, potencijalno uspješna poduzeća se zatvaraju, dok se stimuliraju ulaganja u bezperspektivne grane.
Također, državno garantiranje otkupa poljoprivrednih proizvoda dovodi do umjetno veće ponude tog proizvoda, ali mu i smanjuje kvalitetu. Sve više proizvođača ulazi na tržište koji se inače ne bi bavili tim poslom, te nemaju pravi tržišni incentive da svojem proizvodu povećaju kvalitetu u odnosu na ostale, jer ionako država obećava da će ga kupiti novcima poreznih obveznika po arbitrarno postavljenoj otkupnoj cijeni. Pošto se cijene onda ne određuju po tržišnom principu, tada povećana konkurencija neće ni dovesti do pojeftinjenja dobara.
Država nema pravo otimati novac
Država jednostavno nema pravo (tj. ne bi smjela imati to pravo) oduzimati novac od ljudi koji su ga zaradili da bi ga proslijedila onima koji nisu. Svaki pojedinac ima pravo raspolagati plodovima svog rada, i zarađeni novac trošiti kako želi, a država ne zna bolje od samih građana što je bolje za njih i na što trebaju trošiti svoj novac. Ljudi će na tržištu slobodno svojim novcem nagrađivati one koji im nude ono što im potrebno, a “kažnjavati” one koji to ne uspjevaju, šaljući tako signal ostalim akterima što, kako i za koga treba proizvoditi. U tom procesu nema nikakvog mjesta niti potrebe za državnom intervencijom.
Svaki pojedinac mora biti slobodan izrabrati čime se želi baviti, ali onda mora i biti odgovoran za posljedice svog izbora. Bilo da se netko bavi uzgajanjem povrća, brodogradnjom, računalnim programiranjem, igranjem nogometa, dostavom pošte ili slikanjem slika, on nema pravo na tuđu imovinu. Ako mu posao kojim se bavi ne ide, i prihodi koje zarađuje od njega mu nisu dovoljni, to neka mu bude znak da treba naći neki drugi način privređivanja. Ne postoji nekakvo pravo na profit.
Često se u priči o “poticajima” čuje i apsurdni argument “Subvencioniraju oni, pa moramo i mi”, no, od toga nema ništa dalje od istine. Ako neki drugi doma mlate žene, znači li to da moramo i mi?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati