index.hr index.hr

Goce Jurić nakon 13. svibnja morao se vratiti u Beograd: "Jezovito, uništavala me spoznaja da sam na drugoj strani"

Saša Čobanov
09:27, 13. svibnja 2015.
Sponzor
rubrike
Goce Jurić nakon 13. svibnja morao se vratiti u Beograd: "Jezovito, uništavala me spoznaja da sam na drugoj strani"

Foto: Screenshot YouTube

''DOŠLI smo u Zagreb kao prvi na ljestvici i kao najbolji klub u zemlji. Željeli smo još jednom pobijediti Dinamo. Međutim, čim smo izašli na zagrijavanje shvatili smo da nešto nije u redu. Vidjeli smo masu na tribinama koja se mlati. Ipak, strah se pojavio tek onda kad nas je policija u svlačionicama branila od pomahnitale rulje. Tek tada nam je proradila svijest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti. Uvjeren sam da je sve skupa bilo dobro izrežirano i namješteno s nekih viših instanci, posebno onaj dio kad Boban udara policajca.

Najviše mi je bilo žao Prosinečkog i Jurića, dvojice Hrvata u našoj momčadi. Tko zna što bi bilo s njima da su navijači došli do nas. Sve bi nas pobili, bez iznimke, jer sve od reda su nas doživljavali kao Srbe i kao neprijatelje'', ovako se 13. svibnja 1990. prisjetio Dragoslav Šekularac, legenda Crvene zvezde i trener tadašnje momčadi ''crveno-belih''.

Toga se dana na stadionu u Maksimiru trebala odigrati prvenstvena utakmica između Dinama i Crvene zvezde, međutim, taj susret nikad nije odigran.
 
Već nekoliko sati prije utakmice počele su tučnjave između Bad Blue Boysa i Delija na ulicama koje su se potom preselile na stadion. 
 
Kaos je počeo kad su Delije provalile na južnu tribinu, gdje su bili navijači zagrebačkog kluba, njih svega tridesetak, a policija je dobar dio vremena iživljavanje navijača Zvezde mirno promatrala.
 
U tom trenutku proključali su istok i sjever Maksimira, na kojima je bilo smješteno oko 15 tisuća navijača Dinama. Mnogi od njih su prepilili ogradu i utrčali u teren s namjerom da pomognu napadnutim Boysima na jugu. Tada je došlo do brutalnog sukoba s policijom, a do pravog kontakta s jezgrom Delija zapravo nikad nije ni došlo.
 
U svakom slučaju, 13. svibnja 1990. bez sumnje je jedan od važnijih datuma u procesu raspada Jugoslavije, a mnogi ga i danas drže danom kad je počeo Domovinski rat, iako je riječ o preuranjenoj konstrukciji. 

13. svibnja 1990. u razgovoru za Index prisjetio se i Goran Jurić, Hrvat, koji je toga dana na Maksimiru bio na ''suprotnoj'' strani.
 
''Zanimljivo, baš sam danas sjedio na ručku s dvojicom tadašnjih mojih suigrača iz Zvezde. Nemojte se ljutiti, ne bih ih imenovao, oni su moji prijatelji i radije bih ih ostavio po strani. Ionako se niti jednom riječju nismo dotakli toga dana'', rekao nam je Jurić na početku razgovora.
 
Prošlo je 25 godina od burnih događaja na Maksimiru. Bili ste sudionik te priče. Kako danas, s vremenske distance od četvrt stoljeća gledate na sve ono što se toga dana događalo?
 
''Premda bih najradije zaboravio taj dan, nažalost, to nije moguće i pamtit ću ga cijeli život. Vjerojatno kao i svatko tko je bio na stadionu, bio navijač ili igrač. Osjećao sam se užasno čudno. Znao sam da pripadam tu, a bio sam na onoj strani. Ne znam možete li razumjeti što hoću reći, ali ta spoznaja me uništavala. Imao sam osjećaj kao da nisam nigdje. Posebno je grozan bio povratak u Beograd. Znate da sve odlazi kvragu, svjesni ste da se vraćate tamo gdje ne pripadate, tamo gdje vas ne žele, ali svejedno se vraćate.''
 
Prisjećajući se tog događaja, tadašnji trener Zvezde Dragoslav Šekularac izjavio je za srpske medije da se posebno bojao za vas i za Robija Prosinečkog, ističući da bi vas dvojica kao Hrvati posebno nastradali da su vas se Boysi dočepali. Jeste li se bojali?
 
''Što je Šekularac pod tim mislio, zaista ne znam. To morate pitati njega. Međutim, da, bojao sam se, ali ne za svoju sigurnost. Znao sam da ne postoji šansa da bilo tko od igrača nastrada, tako da taj strah nije bio usmjeren u tom pravcu. Bojao sam se za sigurnost svoje sestre i zeta, koji su toga dana bili na tribinama. Kad sam vidio taj silan kaos i divljanje, samo su mi oni bili na pameti. Vjerujte mi, takav osjećaj ne bih poželio nikom.''
 
Događaji od 13. svibnja 1990. bili su zapravo kulminacija svega onoga što se događalo u bivšoj Jugoslaviji tih godina. Kako je svlačionica Zvezde  proživljavala to turbulentno predratno razdoblje s obzirom da ste na neki način bili Jugoslavija u malom? Vi i Prosinečki ste Hrvati, Savićević je Crnogorac, Najdoski je Makedonac, Šabanadžović Bošnjak, a Belodedić je rođen u Rumunjskoj te je poslije za njih i igrao na SP 1994.
 
''Bili su to grozni dani. Međutim, moram biti iskren, nikad u svlačionici nismo povlačili ta pitanja. Nikakvih političkih prepucavanja među igračima nije bilo. Štoviše, i dan danas sam s većinom njih ostao jako dobar prijatelj.''
 
Par tisuća Delija predvodio je Željko Ražnatović Arkan. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent ''Službe državne bezbednosti,'' dobio zadatak da izazove nerede te na taj način ispipa kako Hrvati ''dišu''. Na jednoj video snimci se vidite vi, Prosinečki, Piksi, Mrkela i Belodedić, kako u društvu Arkana promatrate nerede u okolici stadiona i nešto razgovarate. 
 
''Ako me pitate postoji li nekakva poveznica između mene i Arkana, odmah ću vam reći da ne postoji. No, eto, sad kad i vi i ja znamo tko je Arkan i po čemu će ga povijest pamtiti, onda možete zamisliti kako mi je bilo među njima dok su moji bili napadnuti. Jezovite su to stvari.''

Bili ste član Zvezde koja je tada stvarala momčad za krov Europe. Igrali ste u Dinamu za vrijeme njegovih najvećih europskih uspjeha. Kako vidite Zvezdu i Dinamo danas?
 
''Kako? Nikako. Eto kako.''
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Želite li Index bez oglasa?

Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.

Učitavanje komentara