Foto: Index/FAH

HRVATSKA. Mala, na Balkanu zapela zemlja licemjernih i glupih ljudi. Ne svih, ne ni većine, ali sasvim dovoljno glupih licemjera po Internetu da vam zgade i Internet i općenito okruženje u kojemu se nalazite. Pitat ćete se tko su glupi licemjeri – pa oni koji kažu što se ove izbjeglice, muškarci, ne idu natrag boriti. I oni koji „lajkaju“ takve statuse.

Imati Internet, to sredstvo kojim možemo doprijeti do svih poznatih znanja i pisati takve poruke – znači biti glup. Bilo je dosta političke korektnosti u kojoj se glupim ljudima ne bi trebalo reći da su glupi. Svijet je danas upravo takav kakav jest jer se glupim ljudima ne govori dovoljno da su glupi. A ako ste već glupi, onda si nemojte svoju glupost prosipati na Internetu – zadržite je za sebe ili za uži krug istomišljenika.

No, idemo redom.

Jednom sam vidio i to je tako!

Svatko od nas poznaje nekog tko sa srednjom školom, u dijaspori ili na brodu, pa i kao obrtnik ili vlasnik firme zarađuje po par tisuća eura mjesečno. I tako, dođe vam susjed za kojeg znate da radi u supermarketu na blagajni zamoliti 100 kuna do prvog – kažete mu: „Prijatelju, pa imaš srednju školu, zarađuješ par tisuća eura, što bi ti htio?“ Ili, znate nekog od povratnika iz Njemačke, s mirovinom od 1000 eura i onda se iskreno začudite kada čujete kako su susjedu koji je radni vijek proveo u Jugoplastici, isključili struju. Jer, znate da penzići, imate primjer, dobiju 1000 eura na mjesec.

Dakle, jedan primjer razvlačite na sve i mislite da je svima jednako. Je li tako da bi vas potpuno i opravdano mogli zvati glupom osobom?

E, pa potpuno je jednako glupo iskustvo jedne europske nacionalne države, kao što je Hrvatska jest i bila (pa čak i u socijalizmu je pisalo u Ustavu „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive“) i iskustvo iz Domovinskog rata prenositi na zemlje Azije i Afrike, posebno one nastale crtanjem granica od strane britanskih i drugih kolonizatora.

Za koga biste se u Siriji borili?

Recimo da imate 25 godina i nesreću da se niste rodili u Hrvatskoj, već u Siriji. Zemlja je demografski puno mlađa od naše – vrlo je moguće da uz fakultetsku diplomu imate i suprugu i dvoje divne djece i želite im sve najbolje u životu.

Ali, vaša država se doslovno – raspala. Nije ju nitko klasično napao, niti je u pitanju oružana pobuna, poticana i podstrekavana izvana. I što sada? Možete se kao prvo boriti? Samo s kime ili protiv koga?

Cijeli vaš život, a moguće i dobar dio života vašeg oca, državom upravlja obitelj Assad. Prvo Hafez al-Assad od 1971. do 2000., a potom njegov sin - Bašar al-Asad. Izbori se provode tako da ga prvo izabere partija, pa onda se ide na referendum (nema protukandidata). U pitanju je dakle – diktatura. Klasična obiteljska diktatura, jedino nešto blaža od one u Sjevernoj Koreji. No, u diktaturi, ako ste slučajno lajali protiv režima – već znate i posljedice. Bi li ste se borili za diktatora kojemu uopće niste ni bitni ni važni? Dodatno, za dobar dio svijeta – Assad više nije legitimni predstavnik Sirije.

Drugi su FSI - Slobodna sirijska armija je pobunjenička oružana formacija koja se bori protiv Asadovog režima u Siriji. Osnovana je 2011. godine od strane odbjeglih časnika i vojnika Sirijske vojske (uključujući i dosta visoko rangiranih časnika). Većinu pripadnika ove armije čine sunitski muslimani, a u lipnju 2015. procijenjena snaga Slobodne sirijske armije iznosila je 45.000 - 60.000 ljudi. Slobodna sirijska armija je izvodila operacije u gotovo svim dijelovima Sirije, ali je na istoku zemlje bila potisnuta od strane boraca Islamske Države. Glavni oponenti Slobodne sirijske armije u Sirijskom građanskom ratu su snage Asadovog režima i takozvana Islamska država. Dijelovi ove armije surađuju s oružanim snagama sirijskih Kurda u borbi protiv Islamske Države. Jedno vrijeme se činilo da će prevladati – međutim 2013. godine se pojavio problem – bježanje vojnika u Al-Nusra Front.

Slobodna sirijska armija ima podršku od strane dijela međunarodne zajednice, tehnički su za dosta zapadnih zemalja trenutno legitimna vlast Sirije.

Al-Nusra Front –  formirani su 23. siječnja 2012. godine kao dio al-Qaede koja operira u Siriji. Uglavnom operiraju u sjevernom dijelu Sirije, gdje im podršku daju i neke frakcije FSI. Dok im odmažu frakcije FSI u južnom dijelu zemlje. Al-Nusra Front je 2013. godine prekinuo veze s ISIL-om (čak se i neke jedinice kasnije borili protiv ISIL-a), a prije par mjeseci su došle čak i najave da ne žele biti dio al-Qaede (vrlo moguće da bi skinuli sa sebe nezgodnu suradnju koja im onemogućava naoružavanje).

ISIL – Islamska Država Iraka i Levanta, zlo zla, vjerujem da ne treba dodatno objašnjavati.

Uza sve navedene, tu je masu manjih skupina, vjerskih, nacionalnih, regionalnih, frakcija, a valjda i pokoji seoski poglavar koji ima vlastitu vojsku. Oružja ima, tamo ga je bilo i bit će – uglavnom starog sovjetskog, ali iznimno učinkovitog. I kao u svakom ratu ovakvog tipa – masovno stradavaju i djeca i drugi civili, linije opskrbe su prekinute, život ispod razine svake civiliziranosti, a poštivanje Ženevskih konvencija o pravilima rata je bajka.

I za koga biste se tu borili? I gdje bi ste sa suprugom i dvoje djece od 3-5 godina čak i da se idete za nekoga boriti? Tko će se u takvom sukobu uopće brinuti za njih, i općenito, za koga i radi koga i za čije ciljeve ćete se boriti, posebno ako niste u glavnim vjerskim i nacionalnim skupinama?

To je potpuno drugi svijet

Pogledajte granice tih država – Sirije i još više Libije. To su države nastale crtanjem po kartama i ponekad namjernim lošim povlačenjem linija gdje su se namjerno dijelili narodi i vjere kako bi sutra moglo dolaziti do nemira i nereda. Carevi kolonijalizma, Englezi, jako su dobro to znali raditi.

Te zemlje se nisu razvile kao nacionalne države kako ih mi shvaćamo. Druga zemlja s velikim brojem izbjeglica, Libija, raspala se na plemena koja su tu postojala i prije – trenutno ima dvije vlade, dva parlamenta, dvije vojske, dva glavna grada, sve duplo, a zasigurno i područja koja uopće nije briga za ijednu od te dvije vlade. I ukoliko niste plemenski nastrojeni, imate obitelj, možda suprugu iz drugog plemena – da li se isplati ostati ili pokušati otići prema Italiji, čiji jezik možda i znate?

Jedini koji u cijelom ovom krvavom cirkusu vode relativno jednostavno shvatljivu borbu – jesu Kurdi. Oni se bore za svoju državu na području sjevernog Iraka. Ima ih ukupno od 23 do 32 milijuna (prema procjenama) i razasuti su u nekoliko država, pri čemu od zemalja gdje ih ima na milijune samo u Iranu imaju uređen status. Formirani su kao narod i istini za volju – imaju valjda jednako pravo na svoju državu kao Hrvati, Austrijanci ili Mađari.

Izbjeglice u Europi

Dio tih izbjeglica se uputio prema Europi – ljudi koji su ostali bez ičega, na neki način čak i bez države. Zemlje u kojima su živjeli, Sirija, Libija, pa i Irak – sada su samo pojmovi na zemljopisnoj karti, gdje klasična suverena država – više ne postoji.

Kako je već objašnjeno - Prema podacima UNHCR-a, 2,2 milijuna Sirijaca nalazi se u Egiptu, Iraku, Jordanu i Libanonu, 1,8 milijuna ih je u Turskoj, dok ih je 24 tisuće u Libiji. U zemlje Europe stiglo svega 8 posto sirijskih izbjeglica.

Opširnije: Pogledajte koje su zemlje primile najviše izbjeglica iz Sirije

Zašto dolaze u Europu? Pa iz razloga što je Europa ima pojam „socijalna država“ i tražitelji azila relativno ugodno žive. Profesor Goran Bandov piše za CroExpress: „Njemačka omogućuje besplatan smještaj i pokrivanje režija (vode, plina, grijanja, struje, komunalija) te ca. 325,00 eura po članu obitelji. Ako su smješteni izvan zajedničkih prostora, onda i nešto više – do 359,00 eura. Ako ih je 5 u kućanstvu, dobivaju na osnovu svojeg statusa nešto manje od 1.500,00 eura svaki mjesec, jer se dobivanje eura nešto smanjuje prema daljnjem broju članova obitelji.“

Spomenimo i kako se mogu pod nekim uvjetima zaposliti –  tada se gubi pomoć od 325,00 eura, ali sve ostalo ostaje – uključivo i pomoć za članove obitelji, nastavak školovanja i zdravstvena pomoć. Ako vas ipak nakon godine odbiju oko azila, piše Bandov, uredno vam plate kartu za natrag (ukoliko niste bili rastrošni – imate i lijepu ušteđevinu) – pa se opet za koji mjesec možete pojaviti, u drugoj njemačkoj pokrajini.

Sada dolazimo i do priče zašto izbjeglice ne idu masovno u npr. Dubai. Kao prvo, nije takva socijalna država, kao što je Njemačka. Kao drugo, tamo ako niste školovani stručnjak – zarađujete manje. Kao treće, treba prijeći par pustinja, lakše je doći do Europe. I dobiti u Njemačkoj 1500 eura uz besplatan smještaj i režije. S time se može vrlo ugodno živjeti.

A zašto licemjerni?

Hrvati su oko svega toga uvelike još i licemjerni – jer upravo Hrvatska je zemlja iseljavanja, zemlja dijaspore i zemlja koja uz Tursku i možda još samo par zemalja ima i preko 50% stanovništva izvan matične države (ne računajući BIH gdje su Hrvati konstitutivan narod). Išlo se trbuhom za kruhom, bježalo se od ratova, bježalo se od represije Kraljevine Jugoslavije pa od represije Socijalističke Jugoslavije.

Pitanje je uopće koliko bi ostali živi kao nacija da hrvatsko nacionalno biće nije njegovano upravo u dijaspori – gdje su Hrvate dočekali raširenih ruku i ponudili im novi život. Uključujući i Hrvate koji su imali optužbu suradnika jednog od najgorih režima u povijesti – onog Hitlerovog.

Pa ima naših otočkih prezimena više po Saveznoj Državi Kaliforniji ili Čileu, nego po otocima, gdje je u pola naselja poneko prijavljen samo da ne bi plaćao porez na vikendicu. Stoga je za pripadnike naroda koji su toliko vezani za dijasporu i kojima je dio nacionalnog identiteta upravo identitet dijaspore, jer iz Hrvatske se odlazilo i odlazi – groziti se zbog nekih drugih izbjeglica znak maksimalnog i niskog licemjerja. Uostalom, podaci izvješća Vlade Republike Hrvatske iz 1998. godine govore: „Agresijom na RH 1991. godine gotovo je 700.000 osoba u RH moralo napustiti svoje domove. Najveći je dio njih zbrinut u RH preko Ureda za prognanike i izbjeglice i statistički se vode kao prognanici (njih oko 550.000 1991. godine), dok su čak 148.000 osoba zbrinule treće zemlje: Njemačka, Austrija, Slovenija, Mađarska, itd.“

Dakle, 148.000 hrvatskih prognanika postali su izbjeglice u trećim zemljama, od Mađarske do Kanade. Dodajmo tome i izbjegle Hrvate iz BIH, koji su išli i do Sjedinjenih Američkih Država. Neki i dobili besplatno školovanje tamo, povlasticu koju ni puno rođenih Amerikanaca nema. Zaboravlja se to previše i prebrzo.

Problem Europe i svijeta

Izbjeglice će dolaziti dok tamo odakle dolaze vlada rat, to je jasno. Međunarodna zajednica za sada ne radi ništa, Europska unija po običaju nema pojma (dobro ne iznenađuje, to znamo još od 90-tih), nikome ne pada na pamet da ponovno aktivira Starateljsko vijeće UN-a i te države stavi pod međunarodni nadzor dok se ne smisli nešto pametnije.

Vjerojatno će se čekati da dođe neki novi Pax Americana, tj. da Ujaku Semu dosadi totalno nemirno stanje u ovim zemljama. Ameri su uostalom i na Balkanu donijeli mir, kada su zaključili da je dosta gluposti. Inače, kada smo već kod Amerikanaca – u krivu su i oni koji za raspad ovih država primarno optužuju SAD. Amerikanci generalno nisu nešto popularni u arapskim zemljama (jer su glavni saveznik Izraela) i nema šanse da bi hrpa agenata srušila neku zemlju koja već sama po sebi nije trula i gdje se mržnja ne gaji već desetljećima. Pogledajte po sebi – zar bi vas neki agent strane države mogao nagovoriti na rat?

Te su se države raspale jer je u današnje doba Interneta i razmjene informacija – vrijeme klasičnih diktatura prošlo. A njihov problem je što nisu razvile normalno društvo. A kako su diktature – nisu ga ni mogle razviti. Kružni problem.

A znate koji je hrvatski problem – pa baš to da nitko ne želi ostati kod nas!

Znate koji je hrvatski problem u svemu ovome? Ne to da će nam doći tisuće izbjeglica, jer Hrvatska ih ne zanima, osim toga preko BiH sigurno neće doći, a kopnena granica sa Srbijom je kratka. Dunav nije nešto što tisuće ljudi mogu proći.

Istina je da se među izbjeglicama mogu nalaziti i teroristi – no to je već posao specijaliziranih službi. S time da za Hrvatsku konkretno treba biti puno veći problem podatak da je već preko 200 građana BiH ratovalo za ISIL. Izgledaju jednako kao građani Hrvatske, govore gotovo jednako kao građani Hrvatske – a tko zna, možda imaju i hrvatske putovnice, kada su ih već nabavili svi renomirani srpski mafijaši. Tu je i stotinjak građana Kosova koji su također otišli u borbu na strani ISIL-a.

Možda ovih iz BIH i ovih s Kosova ima još i više, tko uopće to registrira? Nije baš da te države imaju neke obavještajne službe od povjerenja. I gdje su tim ljudima veze i mreže suradnika, ne odlazi se tek tako u rat na drugi kontinent bez ikakva znanja. To je za Hrvatsku, gdje se još ljudi okrenu kada čuju strani jezik izvan sezone puno veći sigurnosni problem nego izbjeglica u tranzitu.

Hrvatski problem u svemu ovome je što smo toliko jadni da ni ljudi koji bježe od rata i raspadnutih država uopće nemaju namjeru ostati u Hrvatskoj! Mi smo postali sami toliko loša država za život – da nismo zanimljivi ni izbjeglicama. Čak bi nam dugoročno i odgovaralo da iz primjerice Libije, s kojom smo nekada imali izvrsne odnose i školovali im kadrove – dođe nešto liječnika i inženjera, jer natalitet nam je nikakav, neće tko imati puniti mirovinske fondove. No, ne brinite – oni neće doći i neće se nastaniti u nas.

A onda se na kraju zaista ozbiljno zamislite zašto se nitko ne želi nastaniti u nas. To je hrvatski problem. Postali smo država koju i izbjeglice izbjegavaju.