Foto: Index, Hina

AKO POSTOJI kategorija ljudi koju manje cijenim od političara – to su sindikalisti državnih i javnih službi. Plaća im je skoro kao saborskog zastupnika, službeni auti i ostale povlastice tu negdje, a izbora i reizbora gotovo nigdje – sustav sindikalnog glasovanja vam je nešto kao skupština udruge građana NK Dinamo. Formalno demokracija, stvarno – znamo tko je šef.

Zato sindikalne čelnike gledamo skoro pa vječno. I dok se čak i u politici lica mijenjaju, evo i Šeks je stolicu u Saboru zamijenio savjetničkim mjestom na Pantovčaku i valjda proučava tamošnji vinski podrum, sindikalni čelnici su tu stalno i vječno, nesmjenjivi, neuništivi i uvijek jednako dosadni.

Hrvatski sindikalni paradoks

Hrvatska je i oko sindikata općenito zanimljiva zemlja – imate jako sindikalno organiziranje upravo u djelatnostima gdje kao radnik imate najmanje problema – u državnom i javnom sektoru. Tamo gdje ste toliko zaštićeni da možete dobiti otkaz eventualno ako proćerdate državnu milijardu i pri tome ima barem pet svjedoka, trojica s video-kamerama, a jedan javni bilježnik.

No, ako ste radnik u realnom sektoru, ako ste među onima obespravljenima, među onima koji tuku masu neplaćenih prekovremenih, kojima mijenjaju koeficijent plaće da im ne bi isplatili rad vikendom, među onima koji bježe na pomoćni izlaz kada dolazi inspekcija – sindikata nigdje. I sindikalnih predstavnika nigdje. Tu ne postoje.

Iz nekog neobičnog razloga sindikati u Hrvatskoj se okupljaju oko države. Valjda je puno ugodnije i manje opasno pregovarati u toplome, uz kavicu s mlijekom i sok koji dobijete kada ste kod ministra, nego pokušati nekom privatnom gazdi lupati šakom o stol i prijetiti tužbama ako ne plati radnike i da im druga prava koja radnicima pripadaju.

Hrvatski sindikalisti su, uz par časnih izuzetaka, kukavice. Brane one koje najmanje treba braniti, a bježe od onih koje zaista treba štititi.

Sindikati državnih i javni službi

Sindikati državnih i javnih službi imaju nekoliko radnih prioriteta. Kao prvo, to su plaće. Po mogućnosti linearno. Prema gore naravno. Da svi imaju jednako, ma koliko bili dobri. Nikada se ti sindikati nisu borili da se dobar radnik plati dobro, a da se loš radnik izbaci iz sustava. Štoviše, graknuti će na svaku takvu pomisao, nabrajajući lažne argumente od toga da će "samo politički podobni dobiti stimulacije", do toga da se "rad službenika ne može mjeriti".

Svaki se rad može mjeriti, ukoliko se razvije prava metodologija. naravno da je rad primjerice nastavnika ili medicinske sestre puno teže mjeriti nego radi na tvorničkoj traci – ali uvijek se može mjeriti. Ostalo je izlika za nerad.

Našim sindikalcima, kada spomenete nagrađivanje prema radu se digne kosa na glavi, a kada spomenete da bi trebalo dijeliti otkaze u javnom sektoru, onda panično počnu gristi okolo. Jer njihova glavna je – svima jednako i naravno treba čuvati radna mjesta, neovisno da li ima posla.
Drugo, sindikati javnog sektora služe zaštiti neradnika. Jeste li kada čuli da je netko dobio otkaz u školi jer je jednostavno loš nastavnik? Ili otkaz kao općinski referent jer donosi loša rješenja? Ili (zamislite ovo!) otkaz kao sveučilišni nastavnik jer nema pojma raditi sa studentima? To je u Hrvatskoj doslovno znanstvena fantastika. Dijelom i radi sindikata, koji su se izborili za upravo takve propise koji ne omogućavaju nagradu radnicima i kaznu neradnicima. Čak i ako pokrenete postupak protiv nekog neradnika, sindikati će ga zaštiti svim silama, jer princip se ne smije dirati. I znate koji je rezultat? Ako imate neradnika u javnom sektoru – onda se to rješava tako ga se postavi u hladovinu, a zaposli se nekog drugog da radi. A vi dragi građani, plaćajte obojicu.

Patetika štrajka

Složiti ćemo se naravno da su plaće prosvjeti male. Mislim ovdje na osnovne i srednje škole. Što se visokog školstva tiče – iznenadili biste se kada biste vidjeli kolike dodatke neki fakulteti dijele i koliko se isplaćene plaće razlikuju od onih po osnovnim koeficijentima.

No, da li je sada vrijeme za štrajk? Na to imamo dva odgovora. Moralni i političko-pravni. Moralni je – u doba kada je toliko onih koji nemaju ništa, u doba kada se firme gase i realni sektor je sve manji, da li je štrajk pravi put koji će građani razumjeti? U tom javnom sektoru plaća ipak dolazi svakog desetog u mjesecu, što je danas prilična povlastica koju realni sektor nema. Mnoge firme, koliko god se uprave trudile, ostanu bez tržišta, posla i prihoda. Netko u javnom sektoru uredno može ipak planirati budućnost, jer je za svoju plaću prilično siguran.

Drugi razlog, političko-pravni, koji ovaj štrajk čini patetičnim je – štrajk je namjerno postavljen u doba kada se povećanje plaće ne može realizirati! Ako govorimo o proračunskim plaćama, a govorimo, onda se za njihovo povećanje mora raditi rebalans Državnog proračuna, kojega nema tko napraviti – jer je Sabor raspušten! Od dana raspuštanja Sabora imamo takozvanu "tehničku Vladu", kojoj je posao držati redovno funkcioniranje države do dolaska naredne Vlade. Ona niti je ovlaštena, niti bi bilo fer novim ugovorima i novim obvezama opterećivati neki novi saziv Sabora. Taj posao treba prepustiti vremenu nakon izbora, kada dobijemo novi saziv Sabora.

Dakle, štrajk onih koji primaju plaću iz proračuna u doba kada je Sabor raspušten je tipična politička odluka, gdje je poznato da neće donijeti do nekih rezultata – očigledno se želi oporbi, dakle HDZ-u, dati neke dodatne bodove, što pokazuju i sve veseliji susreti čelnika HDZ-a i sindikata. Valjda im je HDZ nešto obećao za podršku. Neke nove novce poreznih obveznika.

Dajte pare i samo pare!

Čelnike sindikata prosvjetara, visokog školstva i znanosti naravno zanima samo jedno – linearno povećanje plaća, u stilu stare komunističke doktrine o jednakim trbusima. Nikakva ideja tipa idemo povećati plaće najboljim nastavnicima i profesorima ne prolazi, a da ne spominjem da im ne padaju na pamet stvari kao što bi bilo:

• idemo male škole pretvoriti u podružnice većih, pa smanjiti broj ravnatelja, tajnica i računovođa – neka si nađu posao u realnom sektoru, stručnjaci su;
• idemo smanjiti plaće sveučilišnim profesorima kojima smjerove i kolegije upisuje samo po nekoliko studenata (uz izuzetke tipa glazbene akademije), a nagraditi one koji primjerice napišu dobar i kvalitetan udžbenik;
• idemo zajedničke službe fakulteta objediniti na razini sveučilišta, pa će trebati desetke radnih mjesta manje.

Sustav je postao svrha samom sebi. Sustav služi da bi se isplaćivale plaće, a ne da bi se odgajala djeca i učila životu u XXI. stoljeću. Reći će naravno sindikalisti da kurikulumi i nastavni programi nisu njihov posao – ali ako žele da ih ozbiljno shvaćamo, onda bi se trebali posvetiti i kvaliteti svog posla, a ne samo linearnom dizanju plaća.

Protivljenje reformama

Cijelu priču što sindikati traže je jako lijepo objasnila u Otvorenom HTV-a ravnateljica jedne od osnovnih škola Ljiljana Klinger: "Najveći hrvatski proizvod je hrvatsko znanje, to ne znači da se obrazovni sustav ne treba unaprjeđivati, ali ja sam protiv reforme sustava jer je ona jako skupa, troši velike financijske resurse koji bi se možda mogli preraspodijeliti u ovo što traže sindikati."

Kao prvo – hrvatsko znanje nije najveći hrvatski proizvod, jer su nam škole od zvona i satova od 45 minuta do nastavnog programa i predavanja "ex cathedra" predviđene za školovanje tvorničke radne snage pretprošlog stoljeća. Nema razvoja kritičkog razmišljanja, nema učenja uzročno-posljedičnih veza (nego se uče podaci napamet), nema učenja metodologije – i onda se čudimo zašto imamo toliko naivaca koji vjeruju u zaprašivanje iz aviona i općenito paraznanost. Imamo ih dobrim dijelom upravo radi ovakvog školstva koji ne uči filtriranje informacija i kritičko razmišljanje.

I nemojte misliti da je to slučajno – vlast jako voli ljude koji odrastu, a da nisu naučili ni filtrirati informacije ni kritički razmišljati. Dok se u suvremenim svjetskim školama djeca potiču da maksimalno razvijaju svoje vještine, da maksimalno razvijaju svoje sposobnosti, da već u srednjoj školi rade s gomilom opreme u dobro opremljenim labosima te patentiraju vlastite izume – u nas je škola, uz par časnih izuzetaka, školovanje radilica. Jer radilice šute i rade, što najviše odgovara vladajućoj kasti. S time da nemamo ni tvornice za te radilice.

Ravnateljica Ljiljana Klinger izrekla je veliku istinu, koju zasigurno dijeli dobar dio onih koji sada štrajkaju: "Ja sam protiv reforme sustava jer je ona jako skupa, troši velike financijske resurse koji bi se možda mogli preraspodijeliti u ovo što traže sindikati." Nisu dakle važni korisnici usluga, nisu dakle važna djeca i studenti (jer neprovođenje reformi se lomi upravo na korisnicima usluga!), već je važno dobiti što veću plaću!

Vjerujemo da bi ravnateljica Ljiljana Klinger bila iznimno uznemirena da njeni korisnici usluga, i oni koji uplaćuju porez za njenu plaću sada kažu: "Čujte, ne sviđa nam se vaš stav, gdje ste svoj komoditet stavili ispred svojih korisnika usluga, mi bi sada izabrali novu ravnateljicu, a vi svoje stavove slobodno razvijajte u realnom sektoru!" To bi smatrala nepravdom, napadom, tražila sudsku zaštitu i slično.

No, vi u javnom sektoru nemojte zaboraviti – svatko tko prima plaću od poreznih obveznika je i predmet javne kritike. Pa i oko ovog štrajka. Kome se to ne sviđa – slobodno dajte otkaz, otvorite privatno i uživajte u tome da vas nitko neće javno kritizirati.

Hoćemo reforme, ne linearno dizanje plaća!

Mi građani plaćamo sustav školstva i znanosti. Mi građani imamo pravo tražiti da bude dobar i uspješan. Mi građani uglavnom znamo da su plaće u tom sustavu relativno niske (posebno školstva), ali ne želimo da se nastavi ovakva praksa linearnog podizanja – želimo da dobri nastavnici i profesori budu nagrađeni, želimo da ih barem 1% godišnje dobije otkaz jer nemoguće da svi dobro rade i želimo da se sustav reformira kako bi djeca i mladi učili suvremena i danas tražena znanja na suvremeni način i kako bi sutra bili konkurentni na tržištu rada.

I da – ne želimo da se kroz plaće nastavnika i profesora plaća i ogroman prateći administrativni aparat, od ogromnog broja ravnatelja do svog ostalog osoblja, jer kako objasniti da negdje zgradu čuva i čisti jedna osoba, dok drugdje za gotovo istu zgradu trebaju tri? Da i velika i mala škola treba "cijelog" ravnatelja, a manja ne može biti podružnica? Da je jednoj školi dosta "pola" računovođe, a negdje u sličnoj školi treba na osam sati? Da negdje trebaju i domari, uza sve vanjske davatelje usluga servisa?

Tko je dobar – nagradite ga. Tko je loš – dajte mu otkaz. Tko je višak – dajte mu poštenu otpremninu tipa godišnje plaće i neka si nađe novo radno mjesto, jer ovako sjedi o narodnom trošku. Od suvišnog domara do suvišnog sveučilišnog profesora.

A naravno – želimo i suvremenu i uspješnu školu i fakultete koji će predavati učenicima aktualna i tržištu potrebna znanja. I onda ćemo kao građani to biti spremni platiti. I neka imaju nastavnici i profesori dobra primanja!

Ali dok umjesto u reformama govorite samo o linearnom povećanju plaća, dok se štrajkovi započinju u vrijeme kada je jasno da ne mogu biti uspješni – osim u cilju guranja glasova HDZ-u, dotle kao građani ovo nećemo podržati.

Na kraju dragi učitelji, nastavnici i profesori – dok ne maknete sa scene ove političke pudlice od sindikalnih čelnika i pošaljete ih u ropotarnicu povijesti, niste zaslužili nego da vam plaće smanje još koji put!