Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

KAD pišeš nešto, najteže je započet, zato ja danas neću ni započet nego evo tu smo bez početka. Bok. Tebi. I tebi. Pogotovo tebi.

Inače znam reć da ću bit kratka pa onda zaserem i ne budem kratka, ali danas ću stvarno bit jer je grozno kad nekom nešto obećaš i onda to ne ispuniš (bok pogotovo tebi). Prije nego što krenem pisat ono što sam naumila pisat, želim podijelit s tobom najgluplju foru koju ćeš ikad pročitat. Pala mi je na pamet dok sam pokušavala zaspat jučer popodne. Jesi spreman? Naravno da nisi, za ovo ne možeš bit spreman. Evo ide:

Kak se zove Lana Jurčević nakon što ju posoliš?

Slana Jurčević.

Rekla sam ti da je najgluplja fora ikad. Rekla sam ti. I svejedno nisi bio spreman.

Nego, idemo pričat o važnim stvarima. Prvo, nešto što je jako korisno i važno. Ne za mene i tebe koji smo informatički pismen-ish, nego za tvoju tetu, mamu, baku koje možda ne znaju. Dakle, internetima kruži mail sa adrese google@net.hr u kojem ti kažu da će ti zatvorit račun ako im na mail ne pošalješ odgovor sa usernameom i passwordom. Znam da si ti pametna osoba koja zna da Google nema domenu na nethaeru ali tvoja tetka će možda poslat odgovor i onda će joj silovat privatnost što nije lijepo, tak da javi tetki da ne šalje te podatke i da ne bude glupa. Drugo, U PIČKU MATERINU jel se možemo dogovorit da u 2015. SVI znamo da je Facebook besplatan, da će uvijek bit besplatan i da NIKAD neće postojat Gold membership koji će se plaćat 5.99 dolara osim ako objaviš status kojim se ograđuješ?! Guglaj "Facebook hoaxes" i budi bolji ćovijek (ajmo vidjet tko neće skužit da je ćovijek troll i tko če mi se javit u imbox sa pravopisnim monologom. Ajmo vidjet). Treće, gledala sam Big brother neki dan.

Znam, ti si tu večer bio u kazalištu, slušao si mjuzikl za gluhonijeme dok si lijevom rukom hranio beskućnu macu i misliš da sam ja glupavo govno koje gleda smeće, ali da - gledala sam Big brother. Frendica i ja smo imale trash večer. Jele smo palačinke i smoki, pile kokakolu (znam da se može očistit wc s njom, hvala ti, znam) i gledale onaj mjuzik čenl na kojem se ekipa svađa koja Stavrosova pijesma (ovo čak nije ni troll, ovo je samo the way it happened) je bolja. Onda smo prebacile na BB.

Na skali od 1 do Slana Jurčević, to je najgora stvar ikad. Znam da se zna, ali brate Isuse prijatelju, ovo su nove dimenzije najgorosti. Cijela emisija je bila o tome kako se dvije babe svađaju čije knedle od šljiva su bolje. Ne zajebavam se. Nisam išla preuveličavat situaciju zbog efekta -  zamisli Mišu Kovača koji priča o sebi,  umjesto riječi "ja" ubaci knedle i umjesto Miše ubaci 2 babe. To je bila emisija. Prvo jedna baba (iz Hrvatske) objašnjava jednoj grupi stanara kak ONA radi tijesto i zašto je to tijesto najbolje. Za to vrijeme druga baba (iz Srbije) objašnjava drugoj grupi stanara kak ONA radi tijesto i zašto je NJENO najbolje. Onda se izmijene pa opet pričaju o tijestu i čije je tijesto najbolje. Onda stanari međusobno komentiraju tijesto i iznose mišljenje o knedlama. Koliko prezli, koliko šljiva, jel treba još i pekmez ili ne. Onda odu u Ispovjedaonicu (tamo gdje pričaju s Big braderom) pa svaki ponaosob objašnjava svoje viđenje knedli i čije su bolje a čije lošije. Onda cigani koji su u sasvim drugoj kući komentiraju knedle, zajedno s nekakvom maškarom od žene kojoj je svejedno za knedle - nju zanimaju samo pimpeki pa tjera ciganku da joj gata iz Tarot karata i kaže joj kad je izgledno da će si ponovno moć začepit dišne puteve kakvim falusom jer se već 3 dana nije seksavala na televizijama . Onda su reklame na kojima Zoran Šprajc najavljuje vijesti u kojima je otkriveno da žene žele seks tri puta tjedno (Zoran se nije izjasnio o knedlama). Onda je opet kuća i sad su stvari već ozbiljne - sad je sve već na nacionalnoj razini, hrvatske knedle vs. srpske knedle. Moje su bolje. Ne, moje su bolje. Ne, MOJE su bolje. Ne, nego moje! Di su tvoje šljive bile '91.? Prebacila sam kanal jer sam se bojala da će u kuću dojahat Thompson i mačem pokušat obranit hrvatsku knedlu.
Knedle, sat vremena u prime timeu. Nije bed, ja sam namjerno imala trash večer tako da nije moglo bolje, ali svejedno, puna kuća ljudi koji cijeli dan pričaju o knedlama. I još se na ekranu vrti mali pop-up koji kaže: SPASI Mariju (ne znam prava imena) od ispadanja! Nazoveš broj, daš glas nekom koga želiš spasit od ispadanja (da pokažeš jesi li tim hrvatska knedla ili tim srpska knedla) i potrošiš 6 kuna ili koliko već da bi mogao i dalje gledat tog nekog kako cijeli dan priča o knedlama. Pa jebemti život!
Al dobro, to je Big brader, tam očekujemo smeće.

Onda odeš na internete i još gore. Ćaća se vraća. Thievo Sanader. Koliko je ono jamčevina, 12 milijuna kuna? Dvanaest milijuna kuna, to je dvajsčetri milijuna plastičnih boca (ipak živimo u državi u kojoj je zahvaljujući nekima plastična boca postala valuta). Skuplja se, zamisli to - ne boce, nego novac da Ivo osunča obrazić na jesenjem suncu. Ja nemrem govorit šta Ivo je ili nije uzeo, nisam bila pristuna - ja samo znam da po stanju na računu može stajat uz bok možda ne Beckhamu ali nekom sličnom, a znam i da Ivo nikad nije profesionalno igrao nogomet. Dvanaest milijuna za skupit. Piece of cake, kaj ne?

Naslovnica. Prime time. Ivo i šljive. Šljive i Ivo. Šljivo.
O tom se piše, o tom se priča, za to se ima. Dvanaest milijuna za Ivu, 6 kuna i nešto za SPASI Mariju koja radi najbolje hrvatske knedle. I SHAREAJTE status o privatnosti Fejsbuka da vam ne objave poruke brzo quickly ajde!
A slušaj malu malu priču koja se šera manje i od Ive i od šljive i od Fejsbuk upozorenja.

Maja. Šest godina, ne znam kakve knedle voli, ali znam da joj se jebe za Ivu - jedini sijedi, stari prdonja s nabreklim obrazima u njenom životu je Djed Mraz. Božićnjak, pardon, da ne ispadne da sam team srpska knedla. Šest godina. To je ono vrijeme kad te dečko kojem se sviđaš u vrtiću povuče za kosu i pobjegne. Slatko i najljepše. Vrijeme u koje se svi želimo vratit. Maja nema kosu za koju ju netko može povuć. Ima samo cipelice u koje nitko ne bi htio stati, barem ne da ga se pita. U njenim cipelicama zajedno s njom hoda zloćudni tumor nadbubrežne žlijezde sa metastazama u limfnim čvorovima vrata te u koštanoj srži. Znam, znam, depra spika, ali nije sve u životu vesela knedlica. Neuroblastom se zove, riječ koju šestogodišnje dijete ne bi trebalo znat izgovorit, ali Maja ju zna. Zna reć i Salzburg, jer je tamo šansa da se izliječi. Nećeš vjerovat, u istom onom Salzburgu u kojem je jednom ne tako davno uhićen Ivo kad je išao po špeceraj.Maja bi isto tamo, ali nije to sam tak. Prva terapija je bila 10 000 eura, svaka dodatna je 5000, a Maji treba četiri do pet terapija. Majini roditelji nemaju rođaka Ivu ni prijatelja koji će dić hipoteku da bi joj platili operaciju. Maja je mali čovac koji želi postat veliki čovac. Mali čovac koji ne zna matematiku dobro kao mi veliki, i sva sreća, jer joj ne bi bilo jasno zašto je lakše skupit 12 milijuna novčića za glupost nego par stotina tisuća novčića za nešto važno. Za šansu da te dečko kojem se sviđaš prvi put povuče za kosu. To ne da je vrijedno par stotina tisuća novčića, ni 12 milijuna, to je neprocjenjivo.
Znam, bilo bi super da netko tko ima za dat 12 milijuna za Ivu (ili bilo kog drugog) te novce da za sve male Maje oko nas, ali svijet ne funkcionira tako. Život nije pošten. Ni novac nije pošten, ali je barem dosljedan - nepošteni novac ide u nepoštene svrhe i to će uvijek bit tako. Ne možeš niš protiv toga - svaki napor je jednako bespotreban kao i šeranje statusa na Fejsu s ciljem da Fejs ostane besplatan. Možeš vikat i bunit se do mile volje ali nikom ne pomažeš. Ko kad gledaš nogomet na telki i urlaš na igrače - nitko te ne čuje i samo se dereš bezveze. Ajde,odi na balkon i vikni kaj misliš o Ivi. Kaj se promijenilo? Niš, osim činjenice da susjedi sad misle da si lud.
I onda se osjećaš malo i nebitno. Nemreš niš. Možeš eventualno otić na Fejs, skupit par lajkova na nadrkani status o 12 milijuna i šerat status o privatnosti. To je sve što ti možeš. Nikad nećeš pobijedit Ivu. Nećeš, nema šanse. Ivo ima vojsku, ali to uopće ni nije poanta. Poanta je u tome da Maja nema vojsku, a treba joj vojska. Maja Petrović. Šest godina. Curica koja ima još jako puno knedli za pojest, a mi ju možda ne vidimo jer buljimo u Ivu i ostale distrakcije.

Ivi nisi bitan, jebe se njemu za tebe. Ali kad pogledaš big picture, za 50 godina, Ivo će bit samo siva, nebitna mrlja - Ivo će bit Windows Vista. Neće bit važno koliko si beznačajan bio za Ivu - bit će važno samo koliko si bio značajan za Maju.

Maja Petrović. Šest godina. Ona zaslužuje prime time, a ne Ivo.

Opet nisam bila kratka, jebi ga.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.