Foto: Borna Filić/Pixsell, Index

ČINI se da je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, otišao, blago rečeno, na onu stranu pameti. Pa, dobrohotni kakvi jesmo, pomoći ćemo mu da se vrati na pravi put!

Kaže tako na skupu u Gospiću Karamarko, kako su dva su puta pobijedili ljudi s lijeve političke scene "koji dođu i negiraju sve što smo stvorili 90-ih, počnu s filozofijom kojom dovode u pitanje sve ono što mi volimo".

No, što je to HDZ sve stvorio 90-tih? Pretvorbu i lopovsku privatizaciju? Tajne službe? Zagrebačku krizu? Zabranu Radija 101? Croatia umjesto Dinamo?

Možemo to pitati upravo Tomislava Karamarka, koju u intervju od petka 25. veljače 2000. godine za Nedjeljnu Dalmaciju (intervju je vodio Vuk Đuričić), doslovno navodi: "Mora se napokon stvoriti demokratsko ozračje u društvu, u državi, potpuni osjećaj slobode, a kad se stvori takvo ozračje i kad počne funkcionirati gospodarstvo, onda će politika biti tercijarna pojava kojom će se baviti netko koga to baš jako zanima." Pazite sada, ovo je još bolje:  "U bivšoj je vlasti bilo dosta elemenata boljševičkog mentalnog sklopa, odnosno ona je u svom najvećem dijelu na taj način funkcionirala i s takvom se praksom u svim segmentima mora prekinuti. Dakle, nije dovoljno samo smijeniti tu vlast, treba taj nazadni mentalni sklop, koji je najčešće bio dominantan, razbiti."

Obzirom da je intervju objavljen 25. veljače 2000., dakle nakon što je Račanova koalicija preuzela vlast – pod bivšom vlašću "boljševičkog mentalnog sklopa" očigledno se smatra vlast HDZ-a, koji je vladao do dva mjeseca prije! Pa se može postaviti pitanje tko je onda taj "nazadni mentalni sklop" koji treba razbiti? HDZ i njegov način rada 90-tih, upravo onaj u koji se sam Karamarko danas kune?

O Mesiću i Tuđmanu

Ima taj intervju iz 2000. godine još zanimljivih detalja, opet Karamarko, o izborima za predsjednika Republike: "Bio sam siguran da će Mesić pobijediti. On je bio siguran da će pobijediti i mi smo svi vjerovali u njega. Radilo se o grupi prijatelja, nas četiri-pet, koja se s njim za Božić okupila i tada smo rekli: idemo probati nešto pametno smisliti. Polako se okupila jedna dosta kvalitetna ekipa koja se razlikovala od drugih po srcu i pozitivnom naboju, bili smo nepredvidivi."

Kako lijepo! Sada barem znamo zašto smo gledali Mesića umjesto Budiše kao predsjednika Republike! Nadajmo se da su i prijatelji ostali prijatelji, ružno je kada se prijatelji radi politike razlaze.

Što se Tuđmana tiče, u kojeg se Karamarko sada kune, nekada je govorio nešto drugačije, Citat je iz knjige Ivice Đikića "Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića". Kaže Karamarko: "Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli krvavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni. Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je žestoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku politiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu Bosne."

Osim, toga, Tuđman je samog Karamarka ostavio gotovo na ulici, opet se vratimo na Intervju iz 2000. godine. Karamarko (koji se u drugoj polovini 90-tih zalagao za vrlo pozitivnu stvar – depolitizaciju policije), bio je smijenjen i skoro je ostao na ulici. Na prijedlog HDZ-ovog ministra Ivana Penića – predsjednik Republike, Franjo Tuđman ga je razriješio "zbog odlaska na novu dužnost". Novu dužnost koja nikada nije došla.

Karamarko kaže: "Nije bilo više za mene nijedne dužnosti, "šetao" sam šest mjeseci. Ništa nisam dobio i da nije bilo prijatelja ostao bih bez posla. Glavni tajnik HAK-a Ile Baković mi je predložio da dođem kod njih raditi, a zahvaljujući Borisu Špremu i Nikoli Vukoviću iz HAK-a to je i realizirano, a u svemu tome bila je značajna i riječ gospodina Milana Bandića. Da nije bilo tih ljudi, vjerojatno bih završio na ulici."

Borisa Šprema se sjećate – SDP-ov predsjednik Sabora koji je preminuo 2012. godine. Bandić je tada također bio istaknuta osoba upravo SDP-a.

Dakle, HDZ-ovci su Karamarka bacali na ulicu, spašavali ga neki drugi HDZ-ovci, ali i SDP-ovci (onda to uopće nije bilo jednostavno i bez hrabrosti), ali čini se da je te detalje zaboravio. Intervju iz 2000. godine još uvijek je dostupan, koga zanima pročitati ga u cijelosti.

Internet dugo pamti. No, vratimo se na sadašnjost.

Cirkus je počeo sa zastavama

Hrvatski predizborni cirkus u kojemu se predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko potpuno izgubio, počeo je time da je SDP organizirao skup s gomilom domoljubnih parola i hrvatskih zastava – što je do sada bila neka posebnost desnice. No, zastave i nacionalna retorika nisu područje gdje itko ima pravo na monopol. Kao ni domoljublje. Zastava i rodoljublja ima u Americi i na skupovima Demokrata i na skupovima Republikanaca, u Britaniji na skupovima Konzervativaca i skupovima Laburista, i tako dalje.

To je dovelo do za HDZ totalno blesavog dokazivanja kako su oni "pravi" domoljubi, a ovi ostali su – što li, lažni? Potpuno pogrešno! Svatko ima pravo mahati zastavom, oslobođenje država također nije stranačka stvar, a monopol na domoljublje nema niti jedna hrvatska stranka – tko s time gradi kampanju, gradi je na način koji u biti ne govori ništa. Priča "mi smo domoljubi, vi niste", ovom kampanjom je u biti završila. I dobro da je završila. To je nešto što se podrazumijeva.

Svi smo domoljubi i vikati to jednako je kao vikati – pismeni smo. Jesmo. Nije neko veliko postignuće samo po sebi. U svijetu je 200 država, i većina njihovih stanovnika se deklarira kao domoljubi.
Karamarko bez glasa

Kako se praktično sigurna pobjeda HDZ-a počela činiti upitnom, pokušava se napraviti svašta za dobiti popularnost – među ostalim i kratki posjet Angeli Merkel. Za one koji ne prate europsku politiku – u Europi postoji nekoliko grupacija stranaka, uglavnom vezanih uz grupacije u EU-parlamentu i zatražiti predizbornu pomoć od svoje grupacije je nešto sasvim uobičajeno i normalno. HDZ je član grupacije Pučkih stranaka, pa su išli tražiti podršku od najjače članice CDU.

Ništa neobično i ništa za što Angela Merkel neće naći pola sata – no Karamarko ne zna ni beknuti! Čovjek je drži za ruku, glupasto se smješka i ne uspijeva je ni pozdraviti – ni na njemačkom ni na engleskom, a to je čak i mogao učiniti na hrvatskom!

Nitko ne traži  da netko tko se kandidira za hrvatskog premijera govori tečno bez prevoditelja – prevoditelj se kod službenih državnih razgovora uzima i kada tečno govorite jezik sugovornika (prednost je da dok traje prevođenje stignete razmišljati o odgovoru), ali Karamarko doslovno ne zna ni beknuti! I takav bi nas trebao predstavljati?

Dodatno, ako ne zna ni nekoliko protokolarnih fraza na engleskome, onda vrlo vjerojatno ne koristi taj jezik u razini dovoljnoj za čitanje – a to danas u suvremenom svijetu se može okarakterizirati samo jednom riječju: "polupismen"! Ni manje ni više – visokoškolovan čovjek koji na nekoj temeljnoj razini komunikacije i razini da može čitati engleski isti ne zna – ovisi o domaćim tiskovinama, domaćim lošim prijevodima, ne može sam pročitati analizu ozbiljnog stranog časopisa ili kakvo izvješće – sve je to na engleskome.

Takav može samo sjediti u Saboru i dizati ruke, jer neki drugi intelektualni posao nije za njega! Kako Karamarko misli provoditi reforme, ako ne čita suvremene knjige koje su redom na engleskom jeziku? A da ih čita, onda ne bi samo blesavo stajao uz Angelu Merkel, nego bi i nešto, barem s naglaskom izvalio. U njegovim godinama ne znati engleski – znači ne biti zainteresiran za svijet, za promjene, za budućnost, za znanost, za filmove, knjige, pisce… To znači biti doslovno nezainteresirana, bezidejna osoba bez novih znanja o svijetu. Jednostavno – Hrvati su premali narod da bismo sve prevodili.

Đe si bio 1933.?

Boravak u Njemačkoj pogodovao je čini se da se Tomislav Karamarko prisjeti svoje duge i teške karijere učenja povijesti, pa je po povratku izjavio: "Spajaju se crveni i crni, to smo vidjeli ’33. Protiv toga se borio doktor Tuđman, protiv velikosrpskog šovinizma i fašizma!"

Dakle, više nije "'Đe si bio 1991?" Niti 1971. Niti 1941. Već se vraćamo u 1933. godinu. Za one malo manje načitane: godina kada je Hitler preuzeo vlast. Karamarko situaciju u Hrvatskoj 2015. uspoređuje sa situacijom u Njemačkoj 1933.?

Lijevi i desni se u Hrvatskoj udružili da bi uvodili nacizam, a HDZ-ponosito stoji protiv toga? Luđi scenarij nego Allo-Allo, ne znam što se moralo dogoditi sa sinapsama osobe kojoj je to palo na pamet. U godini kada je svemirska letjelica proletjela pokraj Plutona, automobili voze sami, o kometima smo radi misije Rosseta saznali više nego u zadnjih 5000 godina civilizacije – Karamarko iziđe na govornicu i lupa o 1933. godini?

I gdje u Hrvatskoj vidi taj velikosrpski šovinizam? Neki u HDZ-u se čini se nikako ne mogu pomiriti s time da je Srbija izgubila rat i da nikako i ni po čemu nije prijetnja Hrvatskoj i hrvatskim granicama. Hrvatska se uspjela obraniti kada je bila sama i gotovo nenaoružana – i čemu onda sada uopće spominjanje neke opasnosti od velikosrpskog šovinizma? Nema ga. Pobijeđen i uništen. Srbija je čak i fizički znatno manja.

Inače, kada smo već kod doktora Tuđmana, jest borio se – s petokrakom na kapi, kao pravi komunist!

Umjesto razvoja 2016.-2020. na predizbornom skupu uopće spomenuti 1933. godinu znači biti ili provokator ili biti glup. A Karamarko nema verbalnih potencijala biti provokator.

Može i luđe!

A kada pomislite da ne može luđe – o itekako može. Na plaćenoj reklami na Fejsu na stranici Tomislava Karamarka pojavi se ni više ni manje: "Smanjit ćemo televizijsku pretplatu! Tim novcem potaknut ćemo zapošljavanje! Lajkaj!"

Dakle, glup je i onaj tko je ovo smislio, i glup je onaj tko je dopustio da se stavi pod njegovim imenom i glup je onaj tko je lajkao stranicu radi ovog razloga. Televizijska pristojba se plaća izravno Hrvatskoj radio televiziji (formalno kako bi ista bila neovisna od saborske većine) i smanjivanjem pristojbe – samo bi par desetaka kuna više ostalo građanima. Nitko ne kaže da to ne treba napraviti – ali to na zapošljavanje ima utjecaj kao i smanjenje cijene goriva, prijevoza ili komunalija za isti iznos od par desetaka kuna mjesečno!

Pretplata nije proračunski prihod pa da se onda može preraspodijeliti na drugu stavku, pa tako i poticaje u zapošljavanju. Dakle, Karamarko ne da nema pojma o proračunu, nego nema pojma ni o načinu financiranja Hrvatske radio-televizije. I takav čovjek bi vodio državu?

Vrijeđanje birača

Tomislav Karamarko uporno odbija bilo kakva sučeljavanja, u užasu znoja se budi s idejom da bi morao sjediti do Zorana Milanovića i odgovarati na pitanja voditelja, a sada pri kraju kampanje, računajući da ionako ne može dobiti glasove lijevo-liberalne koalicije, kreće se u dodatnu razinu – doslovno vrijeđanje onih koji eto nisu dovoljno mudri da bi glasali za Domovinsku koaliciju, već neke treće!

Kaže Karamarko u Gospiću kako je samo jedna stranka sposobna mijenjati put Hrvatske i spašavati Hrvatsku, a to nisu nikakvi mostovi, mostići ni stazice i nikakav gospodin Bandić 365 dana puta 25 sati jer je to obmana, a glasovi za takve su glasovi za SDP.

Tomislav Karamarko svakako ima pravo reći da je njegova Koalicija najbolja, ali ovako pričati o drugima, o građanima koji ne žele glasati ni za HDZ ni za SDP je za političkog čelnika nedopustivo!

Svaki glas građanina, dao ga najvećoj koaliciji ili najmanjoj "obiteljskoj" listi treba jednako poštovati, jer to je glas te osobe dan u legitimnom političkom procesu. Legitimnu koaliciju MOST nezavisnih lista nazivati pejorativno "mostovi, mostići ni stazice" – znači samo strah, očajnički strah da ne bi preuzela neke desne glasove. A zašto ne bi preuzela? Pa nema HDZ monopol na položaj desne stranke u Hrvatskoj! Glas za MOST je jednako legitiman kao glas za HDZ ili SDP. Kako prenose novine, rekao je Karamarko još kako snage tzv. trećeg puta pokušavaju oslabiti Domoljubnu koaliciju!

Dakle, po njemu se ti ljudi iz MOST-a i drugih stranaka trećeg puta (Ružu Tomašić prohdzovske novine već uvelike napadaju kao "crvenu") ne bore za mjesta u Saboru, ne bore se kako bi realizirali svoje ideje i programe, nego su se kandidirali – ni manje ni više nego da bi oslabili Domoljubnu koaliciju! Cijeli MOST je eto tu kao bi maznuo glasove HDZ-u!

Hvata li to Tomislava Karamarka paranoja? Teorije zavjere? Uskoro će možda staviti i kapu od aluminijske folije na glavu, a televiziju gledati samo preko snimaka s VHS-a, kako ne bi preko ekrana utjecali na njegove misli?

Redikul, a ne premijer

Ukoliko Tomislav Karamarko postane premijer, to se vidi sve više po njegovom ponašanju, dobit ćemo prvoklasnog redikula na mjestu predsjednika Vlade. Za one s kontinenta, Hrvatski jezični portal: "rèdīkul (rìdīkul) – onaj koji služi za ruganje, onaj koji izaziva porugu, često uživljen u svoju ulogu".

Tomislav Karamarko je čovjek koji oko sebe vidi teorije zavjere, čovjek koji nema pojma kako razgovarati s drugim čelnicima, i čovjek koji se toliko plaši Zorana Milanovića da je valjda spreman, ako ga vidi na ulici, pobjeći iz Bogovićeve do Stubaka preko Medvednice.

Svi oko Karamarka za njega su neprijatelji, svi su se eto urotili protiv njega i njegove želje da postane premijer. Ne samo vlast, pa i neovisne liste koje peru tu vlast čim stignu – protiv Karamarka su čak i novinari, jer sve manje odgovara na njihova pitanja, a čini se i narod – jer se pojavljuje samo na strogo nadziranim stranačkim skupovima.

Hrvatski narod, provjereno, voli redikule u politici.  Stoga, Tomislav Karamarko, ako se narodu bude htjelo, možda i postane hrvatski premijer. Istina, biti će to premijer redikul koji će na važnim sastancima sa stranim državnicima šutjeti, u Hrvatskoj vikati kako su svi protiv njega, ponekad možda i nositi kapu od aluminijske folije, sve kako ne bi na njega loše djelovala nekakva komunistička strujanja.

Možda mu Tuđman i nije baš bez razloga namjesto otkaz?