Dnevnik gradske cure: Team pussy
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
"NE ŽELIM se sučeljavati" - kaže Karamarko i ja mu se smijem cijeli tjedan. Nebitno tko će glasat za njega i tko neće i tko misli da je bolji Isusov prijatelj ako glasa za jedne ili druge, ali da kandidatkinja za Miss kaže: "Neću prošetat zadnju rundu u badiću i odgovarat na pitanja žirija", organizacija bi ju diskvalificirala. Sučeljavanje je politička šetnja u badiću, šansa da svi vidimo šta se krije iza skupe haljine, odnosno skupo plaćene reklame. Nema neću. Izvoliš. Ne budi pička. Svi koji mi sad želite poslat opsežan inbox u kojem mi psujete familiju i vičete da je Karamarko dobar “ćovijek”, strpite se sekundu.
“Ne budi pička.” To si mantram u glavi cijelo vrijeme, kad sam doma, u bademantlu, kad sjedim pred laptopom i ližem šarene sladolede. Sučeljavanje je važno, a ljudi koji odbijaju sučeljavanje su pičke - kažem ja sebi, sva pametna i puna ispravnih stajališta. A zapravo, i ja sam pička.
Ne ovak tu, kad pišem kolumnu u udobnosti tople pidžamice na peseke - tu sam full hrabra i jezikava (jezikava je riječ koju sam upravo izmislila, značenje je kao lajava ali jezikava mi se učinilo boljim izborom). Full sam jezikava kad sam doma i kad me nakon tipkanja čeka topli krevet i još topliji snovi. A u stvarnosti… nisam baš tak jezikava. Volim mislit da jesam, u svim imaginarnim svađama koje imam s ljudima dok se tuširam definitivno jesam, ali kad treba dić glas i bit jezikav u stvarnom svijetu… nisam toliko jezikava koliko bi htjela bit. Ne bi se ni ja baš sučeljavala. Ne bi. Jer kad se sučeljavaš, skoči ti adrenalin i uzrujaš si dan zbog stvari koje nisu toga vrijedne. Ili možda i jesu, ali svejedno - ne bi se baš sučeljavala. Sjećam se prvog puta kad sam umjesto sučeljavanja odabrala bit pička i šutit.
Išla sam na Krizmu (ono kad se dogovoriš s Isusom da ćeš bit dobar i onda kasnije dobiješ Nokiu 3310) i trebala mi je frizura. Naručila sam se u kvartovski frizeraj, kod gospođe koja je imala minival i pušila u salonu. "Ja bi kovrče" - rekla sam sva sretna, usta punih željeznog fiksnog aparatića koji "ti zapravo baš dobro stoji, Andrea!" To i rečenica "nosit ćeš ga samo godinu dana" su dvije najveće laži fiksnog aparatića. Gospođa je ugasila Yorkov čik u pepeljaru na kojoj je pisalo Jugoslavija i rekla mi da ima tu jednu novu spravu koja se zove "figaro." Wow, to je ono što Britney koristi da joj kosa bude kovrčava - MOŽE! Kad me dovršila, nisam izgledala kao Britney. Izgledala sam kao mješavina Tonija Centinskog iz '93. i maloljetne prostitutke. "Jeste zadovoljnA?" - pitala me gospođa York. "Jesam, naravno, hosana u visini!" - rekla sam, platila 80 kuna i odjurila doma oprat kosu da stignem doć pred Isusa u normalnom izdanju. Mogla sam joj reć da to nije frizura nego reinkarnacija Sotone na glavi ali nisam jer "ne bi se sučeljavala." Al ajde, bila sam mala, djeca se ne sučeljavaju jer su pristojni, mini-papci.
Kad budem malo veća, onda ću se sučeljavati. Može.
Godina 2003., dečko i ja smo išli na ćevape na Jarun. Bilo je 9 navečer i sjeli smo u neki restoran koji se zvao nešto tipa kod Jure ili kod Soma ili kod Delinkventnog homoseksualca - nije ni bitno. Naručili smo 2 cole i 2 porcije ćevapa. "Može" - kaže konobar i nestane u smjeru šanka. Vratio se za par minuta - 2 cole, 2 čaše. "Izvolite" - kaže meni, stavi čašu na stol i natoči colu - "izvolite" - kaže mom dečku i natoči i njemu. Ja već pijem svoju colu dok mu moj dečko govori "hvala", a konobar nastavlja: "Samo da znate, kuhinja više ne radi pa ne možete dobit ćevape." PA JEBEMTI RODBINU, onda nam to valjda kažeš prije nego što natočiš colu! To je normalno. ”Oprostite, ipak nema ćevapa, oćete još uvijek colu ili želite otić negdje drugdje, gdje ćete moć i pojest nešto?" To bi napravio normalan konobar, to je pristojno. Ovom je mama sestra pa eto, nije to pitao. "Mi ovu colu ne trebamo platit, ovo nije bilo kul, konobar je šupak"- kažem ja dečku i on se složi. Jesmo pozvali konobara i rekli mu to? Ne. Platili smo colu. Kaj sad, cola bez ćevapa na koje smo došli, jebi ga. Ne bi se sučeljavali.
Nije neki big deal, cola je super stvar, ali nije stvar u coli - stvar je u principu. Konobar je podli šupak koji je računao da dva klinca neće imat muda za prigovor, i bio je u pravu. Tog dana sam si obećala da ću se UVIJEK sučeljavati u takvim situacijama. Nije to ni neko sučeljavanje, to je zdrav razum: "Oprostite, mi smo ovdje došli zbog ćevapa, niste nas informirali na vrijeme, vratit ćemo colu i nećemo ju platit." Jednostavno, jel da? Kurac. Prošlo je 12 godina od tad i NIKAD se nisam odlučila na sučeljavanje. Uvijek si kažem: "Ma nije ovo tak strašno, budem drugi put." Bed mi je i bojim se da će osoba imat problema ako nešto kažem. "Neću mu vratit colu, imat će manjak u novčaniku, šef će mu srat. Popit ću colu. Kaj sad."
Nisam vratila ni kinesku dostavu kad mi je frajer umjesto piletine donio patku (patka nije loša ali priča ide dalje) na kojoj je bio ostatak NEČIJEG čipsa od jastoga. "A dobro kaj sad, sve je to hrana. Jadan dostavljač. Jadan kuhar. Jadni ljudi, bit će tužni ako saznaju da su mi krivo donijeli (yeah right)." Ne želim da netko najebe jer sam se ja žalila. A i ne bi se sučeljavala.
Nisam se žalila ni na vozača autobusa koji je jedno popodne iz Zadra vozio za Zagreb. Kupila sam kartu za prvo sjedalo, da mogu blejat u cestu dok se vozimo. Na sjedalu pored mojeg je sjedio jedan slatki, sivi deda. Pred dede je sjedila… vozačeva košulja. Tj. nije sjedila - bila je obješena tako da visi taman iznad mog sjedala. Nasuprot tih, lijevih sjedala, na prva dva desna sjedala leže fascikli i papiri - vozačevi, jer je ovo njegov bus a mi smo samo smrdljivi gosti koji plaćaju kartu. "Oprostite" - kažem ja vozaču, "iznad mog mjesta visi nečija košulja." "Dobro, to je moja kušulja - i?" - pita on mene, kao da ispitujem gluposti. "Pa ja imam kartu za to sjedalo, jel ju možete molim vas pomaknuti?" "Pa sidni negdi drugdi!" - kaže on i nastavi: "Di ću ja sa mojon košuljon?" "Pa stavite ju negdje drugdje, ja sam s razlogom uzela ovo mjesto." "Ajde mala ne seri" - kaže meni službena osoba koja vozi za jedan hrvatski auto prijevoznik, "sidni di ima mista, te brojke su sve onako bezveze.” I mislim si ajde, neću bit annoying person koja stvara probleme, sjest ću drugdje. Na tuđe mjesto. Ne volim to ali očito sam u kretenskom busu pa moram živjet po kretenskim pravilima. Digli su me jednom, naravno, jer sjedim na tuđem mjestu. Digli su me i drugi put, jer ni to mjesto nije bilo moje. Digli su me i treći, zadnji put, pa sam napokon pronašla mjesto koje nikome ne pripada. Svaki put uz psovke da koji kurac ne sjedim na svom mjestu. Ne mogu, jer na mom mjestu SIDI BILA KOŠULJA O'VOZAAAČA. Jesam rekla vozaču da stera u kurac i sebe i svoju košulju i prijavila ga kompaniji za koju (loše) radi? Nisam. Ne bi se sučeljavala.
Ne bi se sučeljavala ni s prodavačicom u dućanu koja hoda toliko blizu iza mene da ju osjetim u perianalnom regionu. Mogla bi ju pred cijelim dućanom ljubazno zamolit da mi izađe iz aure i reć joj da ništa neću ukrast, ali nikad to ne napravim. Radije izađem iz dućana i prepričam frendici kak je prodavačica full glupa jer ide za mnom ko priljepak. Ne bi se sučeljavala.
Jednom sam se probala sučelit (valjda se tak kaže, a i ak se ne kaže - e sad se kaže) sa (opet) konobarom u jednom našem lokalu u centru grada u kojem se poslužuju "najbolji hamburgeri u gradu." Meni nisu najbolji, ali to je stvar osobnog ukusa tak da nebitno. Bitan je konobar. Znaš ono kad konobar u nekom lokalu misli da je on vlasnik Svemira i da je tebi neizmjerna čast što imaš priliku bit poslužen od njegove velebne ruke? Ja to volim zvat "hrvatski konobar." E, takav konobar me dočekao u tom… baru. Kul i malo rezerviran, s onim stavom koji govori: "Nemoj me ispitivat detalje o jelima, radim na Higgsovom bozonu iza šanka a ti si nebitno govance koje je došlo nešto naručit.” Srećom u burger placeu smo pa nije teško - ja ću čizburger i krumpiriće, one lijepe, tople, mirisne. Donese on to, frkne na stol uz onaj kulerski "izvoliŠ" koji šalje poruku: "Ti si u mom plejsu, mala, nemoj zaboravit ko je gazda." Ko da sam opet u busu Zadar-Zagreb. Ali nema veze, čiiiiizburgeeer - krenem ga jest i uzmem krumpirić da se s čizom spoji u rapsodiju sreće. Iiii krumpirić je hladan. Ne onako malo mlačan jer se ohladio putem - HLADAN, as in pečen je prije sat vremena i evo ga tebi, Andrea. Fuck. A ne želim se sučeljavati. Probam još jedan, možda je prvi bio hladan a ostali su topli. Mariah Carey i Whitney kažu "there can be miracles when you believe" i ja sam vjerovala. Nope. I drugi je hladan. Imam hladne krumpire na stolu. Pozvat ću konobara, vrijeme je da ona curica s figaro frizurom, ona koja nije dobila ćevape i koja je ustupila mjesto košulji, vrijeme je da ta curica postane žena koja jede tople krumpire. "Oprostite!" - pozovem konobara koji je nogama teškim poput olova došetao do našeg stola. Ok, sučeljavanje. Budi pristojna, duboko diši, sve će bit ok. Imaš hladan krumpir i zaslužuješ topli krumpir. "Ja se ispričavam na gnjavaži (pičko, ali dobro ajde, krenuli smo), ali moji krumpirići su hladni" - kažem nježno, milo, blago i simpatično. To je to, uspjela si Andrea, bravo! To je to. Naravno da nije. Konobar mrtav hladan, nadrkano i iziritirano odgovara: “NIJE.” Samo to. NIJE. Nikad nisam bila u situaciji da mi savršeno sjeda rečenica: "I beg your pardon?!" - ali ovo je baš ta situacija. "Molim?" - pitam, onak kak te žena pita da ponoviš što si rekao, ne zato što te nije čula nego zato što ti daje šansu da se spasiš. "Krumpir nije hladan, ja sam ga sad donio" - kaže doktor konobar, iznerviran činjenicom da sam ga zvala zbog ove kemijsko-fizičke neistinitosti. "Ja sam ga upravo probala i hladan je" - kažem i ne vjerujem da još uvijek vodimo ovaj razgovor. Kad sam ja radila kao konobar, znaš kaj smo radili kad bi nam netko rekao da im je kava/čaj/krumpir neoptimalne temperature? Ispričali bi se u ime onoga tko je radio i odnijeli ili podgrijati ili bi donijeli novu narudžbu. Jer ako ti gost kaže da je nešto hladno, onda je njemu to hladno i ti se ne raspravljaš s gostom. Možda ga tračaš kasnije na šanku ali se ne raspravljaš. Dok sam dovršavala rečenicu da je krumpir ipak na žalost hladan jer sam ga upravo probala, frajer je mrtav hladan gurnuo prste u moju zdjelicu s krumpirićima i probao krumpir. "Krumpir je vruć" - kaže on punih usta, ponosno mljackajući MOJ krumpir. "Ja sam probala 2 komada i bili su hladni" - nastavljam ja u nevjerici. On me gleda kao da sam najveća glupača koju je ikad vidio i uzima još jedan. Mljacka. Žvače. “Da hehe, fakat je hladan, sa'omalo" - i ode s krumpirima. Vraća se za 5 minuta: "E'o sorry, kuhar ne'a pojma ka'e bilo." Frajer mi je gurnuo prste u krumpire, svađao se sa mnom oko toga jel su vrući ili ne i na kraju odnio krumpire da se podgriju u mikrovalnoj. On "ne'a pojma ka'e bilo" ali znam ja. U moju porciju su stavili malo krumpirića sa stola koji nije dovršio porciju i malo novih. Jesam tražila knjigu žalbe i napisala da imaju konobara kojeg su odgajali međedi? Nisam. Ne bi se sučeljavala. Još uvijek se ne bi sučeljavala jer sam pička.
I nisam jedina. Kad god sam vidjela nekog u sličnoj situaciji, rijetko bi se tko sučeljavao. Neću radit scene i tražit knjigu žalbe, bed mi je. Žalit ću se na Fejsu. Neću prijavit šupka koji fura svoju košulju na mom sicu. Napisat ću status. Neću se žalit na stoku koja se naziva konobarom i tura ruke u tuđe porcije. I to ću stavit na status, lajkovi će bit utjeha. "Kaj ak se žalim i ljudi izgube posao?" - to se uvijek pitam prije nego što se žalim na nešto jer mi je na kraju dana žao ljudi. Ali realno, vozač autobusa koji ti kaže da ne sereš zato što želiš ostvarit pravo koje ti tvoja karta daje - taj vozač ne zaslužuje to radno mjesto. Ja sam odlučila da ga neću prijavit jer sam mislila na ženu koja mu je peglala tu košulju i na dvoje djece koja možda računaju na topli obrok koji tata zaradi jer vozi, ali taj vozač ne zaslužuje posao koji ima. Zaslužuje ga neki drugi tata s dvoje djece, tata koji ne bi vozio svoju košulju tamo gdje je mjesto putniku. Konobar koji gura ruku u tvoju hranu ne zaslužuje bit konobar. Baba na šalteru koja glumi Sulejmana i namjerno te jebe u mozak jer nju nitko ne jebe ne zaslužuje bit baba na šalteru.
Ali svi ti ljudi i dalje rade i jebu sve nas jer se nitko ne bi sučeljavao. Svi bi se žalili, ali samo na Fejsu. Nitko neće uživo. Kakve veze ovo ima s izborima i s Karamarkom i s bilo čim drugim? Iskreno, nije ni trebalo imat veze. Ali zapravo ima. Jer smo mi nakupina jako pametnih, jako hrabrih ljudi koji znaju točno što ne valja, gdje ne valja i kako se to može popraviti, ali hrabri smo samo na Fejsu. Ja prva. Jer se ne bi sučeljavala. Ja sam Andrea i zbog mene jedan odvratan vozač još uvijek ima posao na kojem zlostavlja putnike. Ja sam Andrea i zbog mene neotesani konobar radi u hamburger baru u centru Zagreba. Ja sam Andrea i zato što se JA ne želim sučeljavati, bahati i nesposobni ljudi rade na pozicijama na kojima ne bi trebali raditi. Jer im ja svojim ponašanjem šaljem poruku da se mogu ponašati kao govna i da će im se to tolerirati.
Sad meni dodaj sebe koji se isto ne želiš sučeljavati. Dodaj svoju frendicu. Nek ona doda svoju. Team "pičke koje se žale samo na Fejsu." Ja sam u tom teamu, puno nas je u tom teamu. Team koji se ne žali na konobara, ni na vozača, ni na tetu u refeadi, team koji se ne sučeljava. Zvuče ko sitnice, ali malo po malo, konobar po konobar i možeš se popet sve do Sabora. Koliko je tek tamo ekipe koja ne zaslužuje biti tamo ali svejedno je jer se mi ne bi sučeljavali?
Koja je poanta ove full predugačke kolumne? Poanta je da svi mi i dalje čekamo izbore, čekamo da politika promijeni svijet u kojem živimo, ali politika nemre niš. Nemre Milanović promijenit stvari za tebe, ne na mikro razini, nemre ni Karamarko, oni su na domjenku, jedu jaja punjena lososom i nemaju pojma da u jednom tamo busu jedan tamo vozač radi gluposti. Cijelo vrijeme seremo kak na raznim mjestima rade razni šupci koji ne bi trebali, ali realno, kad si se zadnji put pobunio protiv takvog šupka? Ak se ti jedan pobuniš protiv zločeste tete u referadi, neće se dogodit niš, ali ako se pobuni tisuću studenata, teta u referadi će najebat. Ako 10 ljudi prijavi glupog konobara, doći će novi konobar. I novi vozač autobusa. I malo po malo, živjet ćemo u zemlji u kojoj šupčinsko ponašanje ima posljedice. I onda će se ljudi bojat bit šupci. Od vozača, do konobara, pa sve do političara. Sad živimo u zemlji u kojoj šupci i dalje smiju bit šupci, jer eto, “ne bi se sučeljavali.”
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati