ZAMISLITE da vas roditelji nikada ne smatraju najvažnijima u svom životu. Da im nikada niste na prvom mjestu koliko god mali i nezaštićeni bili. Zamislite da nikada ne možete dovesti svoje prijatelje kući i da zapravo cijeli svoj život tražite načine da se sklonite i pobjegnete prijateljima u goste gdje ćete se osjećati voljenije nego u svojoj obitelji. Zamislite da ni ne pomišljate svoje roditelje pozvati na školske priredbe jer se bojite kako bi vas mogli osramotiti pred roditeljima koji će sa strpljenjem odgledati baš svaku točku - svog i tuđeg djeteta. 
 

Zamislite da noćima pokušavate zaspati gladni jer vas roditelji nisu bili u stanju nahraniti. I ne samo da vam prazan želudac ne da spavati, jer svaku večer čekate onaj trenutak kada će se roditelji početi svađati. 

Zamislite da imate samo sedam godina, majka je u popodnevnim satima, onda kada je najčešće još uvojek bila normalna krenula kuhati ručak, ali dok je voda zakuhala ona više nije marila, pa izlazite iz svoje sobe i u plamtećoj buktinji pokušavate pomoći majci koja spava. I iako imate samo sedam godina i čuva vas vaša mama vi opet morate tražiti pomoć kod susjeda. 

Zamislite da već sa sedam godina znate koliko vas ljudi žale. Već znate prepoznati njihovu tugu u očima jer naslućuju što se u vašoj kući događa i žele vam pomoći, ali vaši roditelji uvijek pronađu pravi osmjeh da ih odbiju. 

Zamislite da život provodite zaključani u svojoj sobi jer smetate svojim roditeljima, jer se bojite da ćete opet biti kažnjeni zato što niste učinili ništa. Zato što im smetate jer su u kasno popodne još uvijek svjesni svog problema i ne žele da ih gledate kako opet potežu iz boce. 

Zamislite da cijeli život živite sa šapatom iza leđa - jadno dijete, njegovi su roditelji alkoholičari.

Samo zamislite to i ako se ikada nađete u problemu koji ne traje cijeli život, zamislite kako bi vam bilo na mjestu ovakve djece koji od svog rođenja pate. Ni za što krivi. 

Mnoga to djeca nažalost ne moraju ni zamišljati jer sve ovo proživljavaju iza zatvorenih vrata i dok djeca čiji je samo jedan roditelj - uglavnom otac, najčešće osjećaju i psihičke i fizičke posljedice, a poslije u životu i brojne druge, postoje djeca koja trpe, šute i pate, a da okolina nije svjesna što se događa. To su najčešće djeca čije su majke alkoholičarke. Majke koje vješto skrivaju svoj problem zato što najčešće piju dok ih nitko ne vidi - u svojoj kući. Počevši od male cuge nakon posla kreću kući gdje nastavljaju izvlačiti piće iz svojih skrovišta da bi do večeri već bile potpuno nesposobne brinuti o sebi i djeci. 

Ova priča ne treba detaljno iskustvo. Dovoljno je zaista samo zamisliti i isto se tako zamisliti ukoliko poznate nekoga tko bi možda mogao biti u ovoj kategoriji. Jer, znate, to nisu žene koje je moguće sresti na ulici, one se javno ne pokazuju jer su u dubini svoje duše svjesne svog problema, ali im je ovisnost ipak jača od svakog razumnog osjećaja. To su žene koje se kriju - iza zida svog doma, često i iza vlastitog zida koje su same podigle te što je još važnije - iza svoje karijere. 

Kada je riječ o alkoholizmu, muškarci prednjače, ali ne mnogo. Prema istraživanjima koje je provedeno u Velikoj Britaniji čak 29 posto majki pije znatno više od nekakve normalne tjedne doze alkohola, a čak 19 posto njih ima visoku stručnu spremu. To su mahom žene koje svoju poslovnu dužnost odrađuju kako treba, s mnogo odgovornosti, rade na visokim pozicijama i društvo ih smatra besprijekornim osobama. Međutim, one su takve samo na poslu. U kući i obitelji često se ili slamaju pod gomilom obaveza ili otpuštaju svoje frustracije nezadovoljne svojim životom. Karijera je takvim ženama često paravan, bijeg od dužnosti koje ih guše, a kako su dobar dio dana pod povećalom javnosti tako rijetko tko uopće može naslutiti probleme. I tu nastaje problem. 

Naše je društvo sklono razmišljanju da bi majke trebale biti brižne i pažljive te da dobra majka jednostavno ne može biti ovisnica o alkoholu jer to nije primjereno. To se protivi svemu što bi dobra majka trebala biti. Ali... događa se, djeca pate neznajući da pijana majka koja u kući pokazuje svoje nesretno lice, posrće i nije sposobna brinuti se o ničemu. Ispočetka ne znaju da takva situacija nije normalna, no već u ranoj mladosti počinju pokazivati znakove depresije, nesigurni su, sramežljivi, srame se i vrlo im je teško priznati da se u njihovoj obitelji događa nešto što se ne bi trebalo događati. 
 

Djeca postaju svjesna da problem nije u njima te ih razdire uvijek isto pitanje - Zašto u ime ljubavi prema meni ne može prestati? 

"Moja majka nije mogla prestati. Na pitanje zašto ne može prestati dobivao sam šamare i optužbe. Na moje priznanje drugim ljudima dobivao sam nevjerne poglede jer moja je majka bila savršena žena - na poslu direktorica čvrste ruke i čvrstih odluka, s prijateljicama savršeno zabavna ličnost (na piću naravno), u mojoj školi brižna majka onih nekoliko puta koliko se pojavila na informacijama. Svima je bila osoba bez premca, uvijek nasmiješena na pitanje kako joj sve to polazi za rukom, no jedino sam ja u tom osmjehu znao pronaći i onu trunku krivnje. Krivnje koju sebi godinama nije mogla otvoreno priznati, krivnje radi koje sam uvijek ispaštao ja i wc školjka. Krivnje koja je otjerala moga tatu. Krivnje koja me napravila čovjekom kakav sam danas. Sve samo ne alkoholičar. A mogao sam biti baš to, poput velike većine djece koja diljem svijeta odrastaju uz majke koje su u jednu ruku savršene, a u drugu najgore majke na svijetu. Zato ako ikada naslutite da je neka vaša prijateljica, susjeda, kolegica, naoko savršena žena koja se poslije posla voli opustiti uz čašicu-dvije, svaki dan, pod obavezno, nemojte misliti da je to samo zabavna žena koja se mora malo ispuhati nakon posla jer lako je moguće da joj je to samo svakodnevna uvertira u cjelovečernje samovanje u kojem najviše stradava njeno dijete i njena obitelj.", ovakvim je apelom završio jedan uskoro tata.