Foto: FAH, Index

ČINI se da u svakom nositelju visoke državne dužnosti u Republici Hrvatskoj čuči, poput vanzemaljaca iz filma Osmi putnik, jedan drug Tito i čeka da iziđe u najpogodnijem trenutku. Zov moći koje je ustavni monarh Jugoslavije imao – uniforme, otočja, lovišta i najbolji Mercedes na svijetu, nekako se promili, prije ili kasnije, iz svakog domaćeg političara.

Zov Mercedesa 600, motorista na BMW-ovim strojevima s bokser-motorima, cvijeće koje pada po cesti i ruka u bijeloj rukavici koja maše kroz stražnje staklo – čini se da je prejak čak i za one odrasle u drugom okruženju, radišnom i skromnom, kako je odrastao premijer Tihomir Orešković.

Gledamo tako premijera Oreškovića kod pape Franje, istina ne u fraku kako je Papu pohodio Tito, ali u širem društvu – supruge i djece. Koji su putovali s njime – službenim avionom. Canadair Challenger 604 pozivne oznake 9ACRO, hrvatski državni avion, čini se prevelik magnet za hrvatskoga premijera. Pa idemo, pokupi cijelu familiju i na službeni put. Jer, eto, kako čujemo, mjesta ima, pa stanu i djeca za na izlet u Državu Vatikanskog Grada.

Jasna je želja da se posjeti Svetog Oca s cjelokupnom obitelji – velik je to događaj i ako niste vjernik, a kamoli za katolika. No, treba li za to koristiti predsjednički avion? Kakva se time poruka daje svima ispod sebe i općenito svim građanima ove zemlje? Mora li uopće premijer na ovakva putovanja, koja nisu hitne prirode, koristiti skupi i preskupi Canadair Challenger 604, iznimni poslovni mlažnjak predviđen za interkontinentalne letove?

Premijer nije državni poglavar

Jedini koji u posjete može ići i često ide u društvu partnera je državni poglavar – dakle, ukoliko nije drugačije predviđeno, prvi gospodin Jakov ima pravo pratiti Kolindu na putovanjima. O državnom trošku, naravno. Imat će obično na odredištu i poseban program, gdje će ga pratiti partner domaćina. Spada to u onih par monarhijskih ovlasti koje ima državni poglavar, u nas predsjednik ili predsjednica Republike, i to nije sporno. I to je sukladno običajima i diplomatskom protokolu.

Međutim, predsjednik Vlade nije državni poglavar, već samo prvi činovnik. Što pokazuje prvi činovnik kada na službeni put pokupi cijelu obitelj jer „ne košta dodatno“? Pokazuje svim drugim državnim činovnicima da na put mogu voditi članove obitelji, ako „ne košta dodatno“. A i da mogu raditi s državnom imovinom sve i sva – ako dodatno ne košta. Onda će se naći i genijalac koji će iskoristiti državnu imovinu – ali ako to samo malo košta. Pa onda i netko gdje će porezne obveznike koštati nešto više. Pa na kraju će se netko sjetiti i nečeg za sebe zgodnog što će koštati milijune.

To će na kraju biti kao priča o državama, ima ih, gdje imate pravo na semaforu i bez strelice skrenuti desno „uz oprez“ – u nas da se tako nešto uvede, ne bi dugo trajalo da bi ljudi skretali i lijevo preko cijelog raskršća, naravno, „uz oprez“.

Merkeličin suprug u niskotarifnom letu

Njemačka kancelarka Angela Merkel, vjerojatno najutjecajnija žena sadašnjice, vozi se državnim avionom i kada ide na odmor – uvjet je to sigurnosnih službi. Voli ljetovati u Italiji, i naravno voli biti u društvu svog supruga – no, let košta. Profesor teorijske fizike Joachim Sauer, samozatajni suprug svemoćne kancelarke, ukoliko leti državnim letom mora platiti kartu, koja nije nimalo jeftina.

Prvi njemački par je to riješio na način koji je Balkanu i balkanskim čelnicima stran i nevjerojatan – Angela Merkel ide na odmor u režiji države, jer tako jednostavno mora, štoviše, uvlačenje prve žene Njemačke u civilni avion bi vjerojatno stvorilo još i veće troškove.

Profesor Joachim Sauer (inače titula prof. u njemačkom društvenom sustavu znači da ste i dobro plaćeni i općenito iznimno velika faca) uredno stiže na odmor – redovnom linijom. Reuters javlja kako je išao i low-cost kompanijom. Jednostavno – bilo je bitno jeftinije od državnog aviona, pa je profesor Sauer uzeo svoje hlače za odmor, laganu košulju, kofer, odvezao se taksijem do aerodroma i na željeni odmor u Italiju došao Germanwingsom ili nekom srodnom kompanijom.

Nijemcima nije bilo čudno da suprug kancelarke mora platiti ako se vozi u državnom avionu – makar je taj avion nešto veći od našeg, pa je dodatni putnik i potrošnja goriva za istog zanemariva.

Nijemcima nije bilo čudno da suprug kancelarke umjesto da plati skupu kartu državnog aviona, stoji u redu za check-in, prolazi provjere kao i svaki drugi putnik te sjeda u sjedalo ekonomske klase – kao što znamo, niskotarifni prijevoznici nemaju poslovnu klasu. Nijemcima također nije bilo čudno da suprug kancelarke pije vodu iz plastične čaše, što je jedino što vam daju na tom letu. I nije im bilo čudno kada je na odredištu čekao svoj kofer s drugim putnicima. Jer, on je samo – suprug kancelarke.

Zašto im nije bilo čudno? Jer to je Njemačka. Zemlja u kojoj se cijeni red i gdje postoji jasna granica između javnog i privatnog. Uređena i jasna i visoka cijena za vožnju člana obitelji kancelarke upravo i postoji kako bi se pokazalo s vrha da država i društvo imaju nultu toleranciju na bilo kakav oblik privatizacije javne funkcije.

Nijemci dobro znaju, kada se počne, onda između male povlastice tipa besplatne vožnje i malo veće povlastice tipa namještanja javne nabave rođaku, nema neke velike razlike.

U nas bi se smijali

Naravno, bit će i u nas onih koji će tvrditi kako premijer ima prvo odvesti cijelu familiju državnim avionom, kako je red da se ide obiteljski kod Pape i kako je sve to super – a to će govoriti upravo zato što se i sami žele naći na takvom položaju gdje mogu okolo putovati na državni račun, pri tome vodeći cijelu obitelj.

Da obitelj visoko rangiranog čelnika ide niskotarifnom kompanijom u Hrvatskoj bi im se mnogi smijali – jer eto, kakvi su to onda čelnici, za naše pojmove to ne bi značilo poštenje i skromnost, nego neuspješnost. Ako nisi došao u selo u Mercedesu – onda si nitko i ništa. To je to razmišljanje.

Mnogi hrvatski političari vlast shvaćaju kao neko članstvo u arapskim vladajućim obiteljima – vlast shvaćaju kao vlasništvo nad državom i narodom. Ali i mnogi građani sanjaju takvu vlast, jer u svojoj prosječnosti, neznanju i nesposobnosti duboko u sebi žele biti upravo političari tipa arapskih prinčeva ili druga Tita, a ne političari tipa Angele Merkel, čiji suprug stoji u redu s koferima kako bi se ukrcao u avion i pridružio supruzi na odmoru.

Razlika između Hrvatske i Njemačke

U Njemačkoj – državna funkcija je dužnost. Dužnost koja se obnaša i koja nema ništa s osobnim životom i obitelji onoga koji obnaša tu funkciju. Slično je u drugim državama, izuzeci su kako smo rekli samo državni poglavari – u republikama prva dama ili prvi gospodin, u monarhijama monarh i obitelj monarha. No, predsjednici vlada – samo su prvi službenici i ništa više.

Je li Tim Orešković, ako je želio s obitelji kod Pape, mogao poslati obitelj redovnom linijom – mogao je. Mogao je i sam putovati redovnom linijom, nije Rim tako daleko, a i sigurnosne mjere sigurno ne trebaju kao za Angelu Merkel. Bi li time poslao u ovo krizno doba određenu poruku i službenicima i drugim građanima Lijepe Naše? Bi. Poruku da je funkcija odvojena od obitelji, a da se privatne želje i privatna putovanja privatno i plaćaju. I da u obnašanju javne dužnosti treba biti skroman.

No, cijela obitelj premijera je išla državnim avionom, što ni Tito nije radio, on je u svoj Douglas DC-6B vozio uglavnom Jovanku dok se nisu razdvojili (sam avion, potpuno obnovljen, možete vidjeti u Salzburgu, gdje je smještena kolekcija aviona vlasnika kompanije “Red bull”). Kakva je poruka time dana građanima Hrvatske? Kao prvo – funkcija služi zadovoljavanju privatnih želja – makar one bile lijepe i plemenite, kao što je posjet Papi. Kao drugo, funkcije su samo za odabrane – sigurno je bilo i drugih koji bi tako željeli udobnim letom do Rima vidjeti Papu. Kao treće, ako nije baš neki izravni sukob interesa, onda se stvari toleriraju – što daje poruku kako će se sutra tolerirati i drugo.

Balkan, a ne Europa

Na tom Zapadu, za kojim ekonomski težimo, ostavka se daje i ako je ministrica kupila na službenu karticu čarape (jer su joj na službenom putu pukle) i prvi radni dan vratila novac – jer se smatra da službena kartica ne služi za privatne kupnje. U nas, pravila su, čini se, drugačija.

Više je razloga zašto Hrvatska neće nikada ekonomski biti kao Njemačka, a Tim Orešković nam je upravo pokazao jedan. U Hrvatskoj je vlast plijen, a ne dužnost. Hrvatska je time bliže orijentalnoj despociji nego suvremenoj zapadnoj državi. A Tim Orešković, umjesto da Hrvatsku europeizira, čini se da je sebe balkanizirao.