Foto: Hina

SRDŽBA zbog sporazuma Sykes-Picot kojim su Britanija i Francuska podijelile interesne zone na razvalinama Osmanskog Carstva i dalje je, stoljeće poslije, važan faktor u vanjskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Sporazum koji su u tajnosti 16. svibnja 1916. u jeku Prvog svjetskog rata potpisali britanski i francuski diplomati Mark Sykes i Francois Picot razgraničio je interesne zone na Bliskom istoku, tada još pod vlašću Osmanskog Carstva, i u velikoj mjeri pomogao oblikovanju današnjih granica modernih bliskoistočnih država Sirije, Libanona, Iraka i Izraela.

Nakon što je Mustafa Kemal Ataturk osnovao modernu tursku republiku 1923., država je odustala od osmanskog imperijalizma i posvetila se gradnji snažne zemlje u vlastitim granicama.

Ali otkako je Erdoganova Stranka pravde i razvoja došla na vlast 2002. vanjska politika postala je ambicioznija i nastoji povećati turski utjecaj u bivšim područjima pod osmanskom vlašću, od Bosne do Saudijske Arabije.

Tursko vodstvo koje kritičari optužuju za 'neoosmanizam' nikada nije skrivalo prijezir prema sporazumu kojim su, tvrde, stvorene umjetne barijere među muslimanskim zemljama, a Turska uskraćena za prirodnu zonu utjecaja u regiji.

"Uvijek smo se protivili Sykes-Picotu jer je taj dogovor podijelio našu regiju i otuđio naše gradove", rekao je u ožujku ove godine premijer Ahmet Davutoglu.

Crtajući granice koje nisu imale veze sa stvarnošću podijelili su gradove, rijeke, doline i nadasve ljude, dodao je.

Kazao je kako su ustanci Arapskog proljeća onemogućili turske planove da stvarajući zonu slobodne trgovine sa Sirijom, Libanonom i Jordanom ponište neke negativne učinke sporazuma

A sada turski neprijatelji rade na stvaranju "novog Sykes-Picota" dijeleći Irak i Siriju, kaže Davutoglu, posebno misleći na Kurde.

Britanija i Francuska su tijekom 1915. i početkom 1916., predviđajući neizbježan raspad Osmanskog Carstva, u tajnosti ispregovarale podjelu njegova teritorija na Bliskom istoku po kojem je London dobio mandat u današnjem Palestini, Jordanu i Iraku, a Francuska u Siriji i Libanonu.

Iako je do 1922. mnogo puta prekrajan, sporazum koji nosi naziv po potpisnicima, diplomatima Sykesu i Picotu, smatra se uzročnikom podjela u arapskom svijetu, iako će dio povjesničara reći da je ta ocjena ipak pretjerana.

I turski predsjednik Erdogan često je govorio protiv Sykes-Picota i smatra ga uzrokom svih nemira na Bliskom istoku.  "Svaki sukob u regiji skiciran je prije sto godina", rekao je.

Posebno se okomio na Thomasa Edwarda Lawrencea, britanskog časnika poznatog kao Lawrence od Arabije koji je vodio arapski ustanak protiv osmanskih vlastodržaca tijekom Prvog svjetskog rata, i naziva ga "engleskim špijunom preušenom u Arapina". 

"Sykes-Picot je u retorici postojećeg turskog vodstva dobar argument za podgrijavanje odbojnosti prema 'zapadnjačkim nepravdama i vraćanju ukradene pobjede'", kaže politolog Sezin Oney sa sveučilišta u Ankari.

"Vlast te granice smatra umjetnima. Misli da one ograničavaju ili joj čak kradu tursko povijesno nasljeđe", dodaje Oney.

Turska je dio svojih postimperijalnih ambicija pokazala u ratu u Siriji, tražeći zbacivanje Bašara al-Asada s vlasti. Koristila se vojskom i u sukobu  Iraku.

U mnogo čemu ta se ambicija vratila kao bumerang jer je Asad i dalje na vlasti, a Turska postala metom islamističkih ekstremista.

"Turska je htjela zakoračiti u Siriju i Irak vojno i ekonomski, a rezultati, posebno u slučaju Sirije, katastrofalni su", kaže Oney.

Ostaje za vidjeti hoće li iznenadni odlazak s dužnosti premijera Davutoglua, koji je u mnogome oblikovao tursku vanjsku politiku, promijeniti tursku diplomaciju.

"Postoji takva mogućnost, ali mislim da je jako mala", kaže bivši turski veleposlanik u Americi Faruk Logoglu. "Davutoglu je kreirao vanjsku politiku, ali je Erdogan sve to amenovao".