Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

GLEDAM ovaj mimohod koji je organizirala gospođa Gerard Depardieu i pitam se… zašto bi ijedna normalna, moderna, samosvjesna žena koja želi svijetlu hrvatsku budućnost uopće htjela pobacit? Znam da možda ne želiš dijete jer (ubaci razlog) ili možda nisi spremna na dijete jer (ubaci razlog) ili neki treći banalan razlog koji štrace imaju kad pobacivaju (tako se kaže, nemoj propitkivat, glavo žemska), ali daj razmisli malo bolje - ako pobaciš, smanjuješ si šanse da ti država jednom oprosti porez na kombi! Alo. Porez na kombi nakon trećeg djeteta - oprošten. Pa to nema ni u Amerikama, vjeruj meni, bila sam, nema. Do tog oprosta poreza se SIGURNO ne dolazi pobačavanjem (tak se kaže). Nemoj bit sebična i pobačavanjavat (da) -  tvoje tijelo možda je tvoje tijelo (zapravo nije nego odboga), ali kombi je za cijelu familiju. Drago mi je da sam te spasila od grijeha i vožnje javnim prijevozom, amen. #KellyFamily

Kak da sad nevino pređem na temu koja nema veze s pobačajem a da ipak zadržim pripovjedačku nit? Neki dan sam u avionu sjedila ispred žene čijoj bi majci i Gerard Markić dozvolio pobačaj. Ne, to je preružno za reć, neću to reć. Evo nisam rekla.

Ali sjedila sam u avionu ispred žene ispred koje ne želiš sjedit. Mala, crvenokosa Talijanka s izbrijanom stranom glave i naušnicom u uhu koja govori: Yoga. Mudrost. Životnost. Organska bezglutennost. Kakva je to naušnica, Andrea? To ti je ona drvena, široka naušnica za posebne djevojke koje studiraju komparativnu pritajenost i stalno pričaju o humusu. Zašto ne želiš sjedit ispred te žene u avionu, Andrea? Ej, Marko, drago mi je da pitaš, evo sad ću ti reć.

Zato što je na letu od 4 sata i 25 minuta (tijekom noći, kad ljudi žele spavat) STALNO, konstantno i bez prestanka PRIČALA. Glasno. Brzo. Na talijanskom, što znači glasnije i brže nego što većina ne-talijanskih mozgova može podnijet. GLASNO. Brzo. Stalno. O čemu je pričala, oćeš da ti kažem? Evo reći ću ti jer znam da te zanima o čemu ljudi usred noći vole pričat na avionima. O jebenom Afganistanu.

Nisam izmislila ovo kao zgodan detalj koji će past kao zrnca crnog papra na bezokusnu priču i začinit ju - na noćnom letu, dok su ljudi ležali i pokušavali ulovit malo sna usred neba s kojeg je sunce otišlo, ona je mljela kao mlinac i URLALA talijanske rečenice o Afganistanu i teškoj situaciji i izbjeglicama i tužnom svijetu oko nas i o Siriji i kako bi to ona i šta bi točno ona i da se nju pita ona bi a još bi i ovo, a kad je završila Parlaonicu o gorućim problemima u svijetu sa svojim mužem koji je isto glasni Talijan, izvadila je fotić i počela mu (na glasnom talijanskom, naravno Marko) pokazivat šta je sve slikala na Kanarima i vidi ovo i vidi ono i vidi opet ovo iz drugog kuta a vidi ono stračatela mikelanđelo venezuela ČERTO ČERTO ČERTO SI! Pa jebem ti život.
Pokušala sam sve da ju ne čujem, i kad kažem sve, mislim pokušala sam SVE pjesme koje sam imala na walkmanu (kak nam je država krenula, walkman će se vratit). Svaku je nadglasala. Svaku. I Eda Sheerana, jasno. I Johna Legenda, jasno. Al nadglasala je i System of a down i Disturbed, a to su već veliki problemi.

Četiri sata i 25 minuta. Talijanski. Afganistan. Humus. U jednom trenutku sam se uhvatila kako razmišljam: "Ok, ako se nešto dogodi s avionom i počnemo se rušit, okrenut ću se i pogodit ću ju šakom za kraj života."

Zakaj se nisi okrenula i rekla joj nešto, Andrea? E vidiš Marko, iz dva razloga. Prvi razlog - jer nemam muda. I dalje. Nemam. Znam da sam rekla da ću se počet sučeljavat s ljudima oko ovakvih stvari, ali lijepo mi je u comfort zoneu i radije ću slušat Down with the sickness umiksan s vokalima talijanske Parlaonice nego se izložit crvenjenju i nelagodi. Ali pogledala sam ju mrko par puta, čak sam i okrenula očima pred njom. Nema drugog razloga, jadna sam i ne znam hendlat život, jebi ga.

Znam da sam i ja dio problema jer nisam reagirala na problem, ali jebemu mater, pa kaj neke stvari ne mogu bit usađene u tebe? Tipa - kad si u avionu punom drugih ljudi, NEMOJ SE DERAT jer se nemoj derat. Jer nisi solo u avionu i nikog ne zanima tvoj monolog o Afganistanu. To ti valjda mama mora reć kad te odgaja, isto kao što ti mora reć da gledaš lijevo-desno kad ideš preko ceste (jel Gerardova djeca gledaju samo desno-desno?) i da moraš reć dobar dan kad ulaziš u dućan i da moraš reć jelznaštikojemojtata kad prođeš kroz crveno. To su osnove, a što više putujem, sve više srećem ljude koji nemaju ni te osnove. S obzirom na to da se bliži sezona šarenih putovanja na šarene destinacije, odlučila sam napisati osnove lijepog ponašanja kad se voziš organiziranim prijevozom. Avionom, vlakom, čim god. Pročitaj. Podijeli. Isprintaj i uruči babi koja pored tebe sjedi na busu do Zadra i ima lakat u tvom bubregu. Možda svijet postane ljepše mjesto za putovanje:

Broj jedan - Nemoj se derat

Nemoj. Istraživanja pokazuju da 9 od 9 ljudi u autobusu NE ŽELI slušat tvoju priču o Afganistanu. Ni o Turkmenistanu. Ni o humusu. Ni o bilo čemu ikad, ni na kojem jeziku. Osoba s kojom pričaš je pored tebe i čuje te jer je PORED tebe. Nemoj se derat kad si u zatvorenom prostoru s drugim ljudima, nemoj glasno pričat na mobitel o zelju i nemoj prekidat s dečkom na putu do Zadra. Misli na druge ljude.

Nemoj humoristično govorit BOMBA

Ili marihuana kad si na granici. Moja mama je jednom putovala u busu punom ljudi, a jednom šaljivcu je bilo smiješno reć MARIHUANA DROGE kad je policajac ušao u bus. Stajali su dva sata. Nemoj govorit bombe droge na granici jer a) nije smiješno i b) nema b.

Nemoj jebat psa

Jednom davno, nedavno, kad sam napokon ušla u Svetu Ameriku, slučajno sam se popiknula preko kofera jedne cure i nastavila hodat dalje. "Jeboooo te pas da te jebo pas da te jebooooo!" - čula sam kako viče iza mene, a kad sam se okrenula i rekla: "Oprosti?" - cura se smrznula i momentalno prekinula moj snošaj s imaginarnim psom. Nemoj jebat psa ljudima kad si u inozemstvu jer su velike šanse da će te razumjet.

Nemoj sjedat na BILO KOJE sjedalo jer misliš da su brojevi samo sugestija

Ja sam možda iz nekog uštogljenog svijeta u kojem brojevi imaju značenje, ali kod mene je logika ovakva: Ako ja imam kartu na kojoj piše da sam na sjedalu broj 12, ja ću sjest na sjedalo broj 12. Osoba koja ima broj 11 će sjest na broj 11, a osoba s brojem 27 na broj 27 i tako dalje i tako dalje. Al ne, onda će u bus uć Mato koji "nevjeruje u te brojke, sidni di oćeš, štaš sad filozofiravat oko brojavanja." Jednom sam bila u busu, čovjek sjedi na mom mjestu i kaže mi baš to - sidni di oćeš, on je sia tute sad pa da ne kompliciramo. I sjela sam na tuđe mjesto jer mi se nije dalo raspravljat. Jel me digla osoba s kartom za to mjesto? Da. Pa sjednem na drugo tuđe mjesto. Opet me dignu, opet sjednem na tuđe, opet me dignu. I onda ja ispadam šupak koji sjedi po tuđim mjestima, a nisam ja šupak nego je Mato šupak, zajedno s vozačem koji ne podržava te neke brojeve i te neke numeririracije. Fuck you, Mato, sjedni na svoje mjesto i poštuj instituciju brojeva.

Nemoj spuštat sjedalo

"Gle, ovo sjedalo se može full spustit pa mogu leć i spavat!" NEMOJ. "Ali…" NE. Svaki put kad spustiš sjedalo u busu i bez pitanja uđeš u životni prostor osobe koja je iza tebe, Gerard Markić rodi novog pauka. Da. Rodi. Novog. Pauka. #truestory Ako želiš spustit sjedalo, pristojno se okreni osobi iza sebe i pitaj: "Oprostite, jel bi vam smetalo da spustim sjedalo?" - i kad ti kaže da ne možeš i da smiriš hormone, okreni se i šuti. Kakva spuštanja sjedala, kakve pičke materine, izvoliš sjedit ko normalna osoba, idemo u Zadar, ne u Pennsylvaniu. Suck it up. P.S. Čak i ako ti osoba kaže da je ok da spustiš sjedalo, NEMOJ, jer je to osoba koja ti nema muda reć da si nečovjek. Nemoj spuštat sjedalo.

Nemoj se naslanjat na osobu pored koje sjediš

Laktom, prstom, nogom, sendvičem, nemoj.

Nemoj zaboravit putovnicu

Jednom sam bila u busu s curom koja je kad smo krenuli odlučila da ona možda ipak nema putovnicu hi hi ho ho. Pa smo stali i pretraživali njen kofer hi hi ho ho. A bila joj je u ruksaku na dnu hi hi ho ho. Četrdeset pet minuta hi hi ho ho. Sorkač, kaže ona. Mama ti je sorkač. Provjeri di ti je putovnica prije nego što ulaziš u bus. I provjeri do kad vrijedi, jel može? Hvala ti. Svi ostali iz busa.

Nemoj jest sendvič od mistične salame

Sendvič je predivna situacija. Sendvič je toliko lijepa situacija da mi se ne zgadi čak ni kad netko na jelovniku napiše sendvić - toliko je jaka naša ljubav. I svaki sendvič je lijep, bez obzira na to koliko je velik, koliko je natrpan i gdje je bio '91. Svaki sendvič je lijep - osim Autobusnog sendviča. U svakom busu ima jedan Autobusni sendvič - onaj koji ispuni cijeli zrak mirisom stare nelagode i čuje se jače od motora, okolnog prometa i Narodnog radija. Ako ne znaš šta je Autobusni sendvič, vjerojatno je tvoj sendvič taj sendvič. Kad radiš sendvič za bus, radi sendvič kakav voliš ali ako može da unutra ne staviš mističnu salamu od ukiseljenog vepra i puding od hladetine, to bi bilo jako lijepo. Sendvič za bus (i ostale zatvorene prostore) mora biti kao Ivo Josipović - blijed i nenametljiv. Nemoj nosit Bujanca u alu-foliji.

Nemoj se okupat u češnjaku kad ideš u grupni prijevoz

Ni u luku. Znam da je fino, znam i da je  zdravo, ali fino i zdravo je i bacit drkicu tu i tamo pa nećeš to radit u busu za Zadar. Ili hoćeš. Nemoj.

Nemoj pričat s osobom do sebe…

… ako vidiš da ima slušalice. Nemoj. Slušalice na ušima su međunarodni znak za ajde nemojmo komunicirat jer ne želim pričat i imam pjesme koje slušam.  Znam da zvučim kao nepristupačna kučkica koja ne voli ljude, ali NEMOJ lagat da na putu do Zadra želiš pričat o vremenu i Jugoslaviji s nepoznatom gospođom jer znamo da ne želiš. Ne znam zašto cijelo vrijeme putujemo u Zadar ali eto, u busu za Zadar smo.

Nemoj prdit

Evo na primjer, to zvuči kao jedna od onih stvari koje zapravo ne treba ni napomenut ali uvijek se nađe onaj jedan koji nije bio u školi taj dan kad se učilo da nemreš rokat u busu. NEMOJ. PRDIT. U BUSU. NI U TRAMVAJU. NI U AVIONU. NI U GONDOLI NA SKIJANJU KROZ SKAFANDER JER MISLIŠ DA SE NE OSJETI. OSJETI SE. NEMOJ. Zadrži ga. Može se. Ne moraš dugo - imam jednu frendicu koja nije prdnula pred dečkom otkad su zajedno, a zajedno su od 2012. - ti ne moraš tak dugo držat. Pričekaj do Macole. To je tvoja društvena odgovornost jer si odrasla osoba. Ne mora cijeli bus znat da su jučer bile filane paprike. #znamdajeodvratno Nemoj.

Nemoj bit parfumerija

Parfem je jednostavan koncept - staviš jedan špric na vrat, jedan na zapešće (kakav damski rječnik, divno!) a ostatak iz bočice NE POPIJEŠ nego vratiš na policu do neke druge prilike. Trebaš mirisat decentno, a ne kao da su svi mošusi ovog svijeta svršili po polju bergamota koje si pojela. Briga me što je to Šanel 5, stavila si ga toliko da je Šanel 50.

Eto to je to. Bon vojaž.

Psst! Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!