Dnevnik gradske cure: Kako postati (ne)poznata glumica u 3 koraka
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Screenshot
KAKAV uzbudljiv tjedan je iza nas! Prvo i najvažnije, idemo u RIOOOOO! To je lijepo, možda čak i najljepše. Drugo, izašao je Pokemon GO, koji neću instalirat jer je za mene to formula da ostarim sama, ovaj put ne s mačkama nego s Charmanderom i Bulbasaurom. Kad smo već kod skupljanja Pokemona, neka cura od 23 godine iz Krapine je ovog vikenda rodila svoje osmo dijete. Budem ti još jednom napisala da se ne misliš da je greška - neka cura od 23 godine iz Krapine je ovog vikenda rodila svoje OSMO dijete. #morašskupitsve
I najbolja stvar prošlog tjedna (za mene) - bio mi je rođendan. Sad kad imam 31 godinu, vrijeme je da se uozbiljim i rodim osmero djece, nađem si ozbiljan posao. Odlučila sam da želim bit Premijer. Ali Andrea, ti nemaš kvalifikacije za Premijera. Imam, Marko, imam, slušaj. Hoću li izvući Hrvatsku iz krize? NE. Hoću otvorit nova radna mjesta? NE. Hoću smanjit javni dug? NE. Hoću li našoj djeci (i njenih 8) osigurat bolju budućnost? Apsolutno NE. Kao što vidiš, Marko, moje kvalifikacije za Premijera su savršene i ne vidim razlog zašto ne bi dobila tu funkciju. Jedino što me malo jebe je činjenica da pričam i hrvatski i engleski, a do sad nismo imali Premijera koji istovremeno može te dvije stvari. I činjenica da po internetu kruži moja sramotna snimka iz mlađih dana, kad sam bila neiskusna i lakovjerna i ostali pridjevi koje zaslužuju djevojke koje se daju snimat.
Neki ovo znaju, neki ne znaju, neki su znali pa su potisnuli (ja)…
Kad sam imala 21 godinu, bila sam u seriji Krim tim 2. Ako ne znaš kaj je KT2 (zahvali anđelima koji su te čuvali od horora i krivih koraka) - zamisli CSI Miami. Istraživanje seksi zločina na seksi lokacijama sa seksi glumcima. Ok? Ok. Sad makni pojam seksi, lijepe boje, dobru produkciju i dostojanstvo, dodaj žlicu hrvatskog jezika i notu Jugoslavije, i dolij 2 deci esktrakta vječne sramote. Krv nije voda, za siromašne. To je to.
Pisala sam već o ovom kad je prije par godina krenulo repriziranje ovog magnificentnog TV hita i mislila da je to sad to, idemo dalje, ali nije, naravno da nije, jer se KT2 iz nekog čudnog razloga reprizira češće nego The nanny, znači ČESTO. I evo ga, točno za vrijeme mog rođendanskog tjedna, taman kad sam mislila da to mogu ostavit iza sebe i krenut putem Premijera, opet je bila repriza i opet mi je inbox bio pun upita.
Zašto si bila u KT2, Andrea? Zato jer je to, dragi prijatelju, iskustvo koje svaka mlada žena mora probati barem jednom, kao herpes, zaljubljivanje u Borisa Novkovića ili zaokruživanje HDZ-a na glasačkom listiću. Znaš da će te poslije bolit trbuh, ali svejedno ćeš to napravit da se osjetiš živim. Plus, pare. Pare. Platili su mi novac , a novac kupuje sreću, dijamante i utakmice, to svi znamo, jel tak Kamerun?
Kako si završila u KT2, Andrea? E to je sad već kompleksnije pitanje. Kako je itko završio igdje ikad? Kako je Sanader završio u politici? Kako je Mišo Kovač završio ijedan koncert? Kako je Ava Karabatić završila fax?
Život je misteriozan. Ja sam u KT2 završila na najgluplji mogući način. Nazvali su me i rekli da imaju ulogu za mene.
Bila sam u bazi neke agencije za statiste, i očito sam privukla pažnju nekog istaknutog casting managera. Ja volim mislit da je vidio moju sliku i odmah oduševljeno rekao da imam onaj jedan ženesekva, ali priča je vjerojatno malo manje romantična. Vjerojatno je samo nazvao agenciju i rekao: "Treba mi glumica za ulogu u epizodi, po mogućnosti da nije deva, ali nije isključeno."
Kad imaš 21 godinu, imaš snove. Snove koji često nemaju APSOLUTNO nikakvo uporište u stvarnosti, kao pronalazak posla nakon što završiš ekonomiju - ali imaš ih. Tu su. Ja sam htjela bit glumica. Ne dovoljno jako da upišem Akademiju, ali dovoljno jako da se upišem u agenciju za statiste "Deve& ostalo." I nadaš se nekoj reklami ili statiranju koje će ti pomoć da uplatiš ljetovanje u Karlovcu, ali znaš da je konkurencija velika pa ne očekuješ previše. A onda stigne poziv. Nepoznati broj. Halo?
"Bok Andrea. Mi smo iz produkcijske kuće "Buduća nelagoda", i uskoro na jednoj domaćoj televiziji kreće jedna serija. I želimo TEBE za glavnu ulogu!"
To je to! Trenutak koji si čekao i sanjao, trenutak kad ti se gušterača prilijepi za kralježnicu od uzbuđenja i počneš se nekontrolirano trest, ili kako Zdravko Mamić voli reć - "najobičniji četvrtak." To definitivno nije trenutak u kojem razmišljaš racionalno. Ne možeš. ULOGA! U seriji! GLAVNA! Mozak ti na sekundu pokuša šapnut da možda trebaš čitat između redaka i razmišljat razborito: "Zašto su tebe zvali? Od svih ljudi? Mislim super si ti, Andrea, ali postoji npr. Nataša Janjić. Ona je diplomirala glumu. Ti jedva znaš napisat Stanislavski, ona ga je proučavala. Kaj ne bi bilo logičnije da uzmu nekog tko ima iskustva? Ili je netko ubio sve glumice u Hrvatskoj i ti i deva ste jedini izbor? Razmisli. RAZMISLI. Gledala si Kozjak. Netko će te jebat na stijeni, Andrea!" Ali kao što Josip Katalenić ugasi onaj mali glas u glavi koji joj govori: "Nemoj!" - i ja sam ugasila mozak. Jebeš zdrav razum - meni je mama rekla da bi ja bila dobra glumica, a produkcijska kuća "Bitno je da nije deva" je prepoznala moj talent! Plus, Oprah kaže da treba slijedit svoj san i vjerovat u čuda - ja ću bit glumica, ovo je moj put! Put popločen dobrim namjerama i činjenicom da nisam deva. Prihvatila sam ulogu, objeručke, sretna što napokon kreće moja karijera iz snova.
Glavna uloga. Glavna uloga. Glavna ulogaaaaa. Bit će jebeno. Tak ti to opišu na početku. "Želimo tebe, Andrea, jer si odlična glumica (i jer nisi deva) koja odlično glumi iako te zapravo nikad nismo vidjeli kak glumiš jer smo te birali preko slike ali tvoj izričaj nam se jako sviđa i znamo da si ti naša osoba." I to ti je dosta. Mama ti je rekla da si dobra, plus ono jednom si na slovenskoj granici full dobro odglumila da nemaš ništa za prijavit a totalno si kupila Discman u Austriji i tip je povjerovao da samo imaš nešto špeceraja - GLUMICA! Prirodni talent. To je to.
Par dana kasnije skužiš da nije baš tak glamurozno kad ti kažu da si poneseš odjeću od doma. Mislio si da će kostimografkinja složit nešto za tebe, ali i to si brzo opravdaš: "Oni žele autentičnost i prirodnost - ne kao u hrvatskim sapunicama. Produkcijska kuća "Imamo devu u rezervi" zna kak se radi posao. Kostimi su za Natašu Janjić - ja nosim odjeću IZ ŽIVOTA!!! Stanislavski, Šmanismavski."
Onda na mail dobiješ scenarij. Nervozno otvaraš svoju zvjezdanu budućnost upakiranu u Word dokument, i već smišljaš odgovore na imaginarni intervju u kojem ćeš reć nešto u stilu: "Da, istina je, izbor je bio između mene i Nataše Janjić, ali ovog puta su odabrali mene jer sam bila bolja (od nje i deve)."
A onda, dok si još visoko na rozom oblaku sreće i iluzije, dogodi se Massimo moment koji i najroziju rozu u sekundi ofarba u sivo. Trenutak u kojem shvatiš da su tvoji snovi u Hollywoodu zapravo snovi o Rakitju. Otvoriš dokument.
Glavna uloga. JA. I kreneš čitat stvari koje ti nisu rekli u produkcijskoj kući "Može i fazan na sedativima." Glavna uloga je stvarno bila glavna, u toj EPIZODI. Ja sam bila Jelena Matić, 16-godišnja djevojka koja je trudna sa svojim očuhom i laže da ju je silovao - a nije, nego je Jelena trudna jer se dobrovoljno seksala s očuhom koji je bio full seksi (u scenariju, u stvarnom životu bi bilo bolje da je bio deva). I sad su na policiji i svađaju se čije je dijete i je li Milanovićevo. Svi scenariji su rađeni po istinitim pričama iz Njemačke.
Par mjeseci nakon moje debitantske uloge, produkcijska kuća "Jesi li pametniji od deve?" me ponovno nazvala.
"Bok Andrea, pripremamo novu sezonu serije, i s obzirom na to da si nam bila odlična u prvoj ulozi (a i deva nam je uginula), imamo za tebe novu glavnu ulogu! Ovaj puta bi morala glumiti da si u vezi sa starijim zubarom, i on bi tebe trebao pipkati. Čak ni ne za stvarno, samo bi trebalo izgledati kao da te pipka… Kaj veliš?" - rekla sam ne. Hvala Bogu. Jer da sam rekla da, sad bi bile dvije reprize na telki, a onda definitivno ne bi mogla postat Premijer.
Ovo nije samo priča o tome kako nisam postala poznata glumica. Ovo je priča o tome kako tu i tamo moraš poslušat mozak i dozvolit mu da te uvjeri da razmisliš dvaput i da ne budeš lakovjerna budala. I priča o tome da moraš bit pametan i koji put reć NE. Tipa kad te zovu za glavnu ulogu u seriji za koju nitko nije čuo. Ili kad te dečko žica da se "samo malo snimite pa će on to kasnije pobrisat." Ili kad želiš glasat za HDZ. Razmisli. Ti ćeš možda zaboravit, ali interneti neće. I onda ćeš jedan dan sjedit na Fejsu i lajkat tuđe kolače, i frend će ti na tajmlajn zalijepit ovo.
Jel ti treba to u životu? Ne.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati