Foto: Index, FAH, screenshot: Narodne novine

NARODNE novine, Službeni list Republike Hrvatske, imaju slonovsko pamćenje. Tako u broju 12 od  16.03.1991. stoji kratka, no vrlo zanimljiva crtica:

„VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Na osnovi članka 31. stavka 2. Zakona o ustrojstvu republičke uprave ("Narodne novine", broj 41/90). Vlada Republike Hrvatske donijela je

RJEŠENJE

o imenovanju pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske

Za pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske, imenuje se JOSIP PERKOVIĆ.

Klasa: 080-02/91-01/35

Zagreb, 4. ožujka 1991.

Predsjednik

Josip Manolić, v. r.“

No, krenimo redom, priča je prilično zanimljiva. Posebno kada se uključi i slučajnost da je istog dana zamjenik ministra Obrane postao Gojko Šušak.

Podsjetimo se datuma

Početkom ožujka 1991. Hrvatska je još uvijek dio politički potpuno blokirane Jugoslavije, s blokiranim Predsjedništvom SFRJ, što je ostavljalo ogromnu i ogorčenu JNA bez nadzora. Hrvatska negdje tada  prestaje slati regrute na služenje u JNA. Otvoreni rat još nije počeo – „Krvavi Uskrs“, kada je ubijen redarstvenik Josip Jović, dogodit će se par tjedana kasnije – 31. ožujka 1991.

Međutim, velikosrpska pobuna počela je još 17. kolovoza 1990. Blokada komunikacija između sjevera i juga Hrvatske već je uvelike vidljiva, a događaju se i teroristički napadi. Još je 23. studenoga 1990. u ranim jutarnjim satima na cesti Benkovac-Obrovac ubijen hrvatski redarstvenik Goran Alavanja.

Tko imalo ima znanja i smisla za politiku – jasno mu je, Slobodan Milošević se neće zaustaviti. Teorije o Velikoj Srbiji se upravo pokušavaju provesti u praksi. Dolaze za Republiku Hrvatsku teška vremena, rat je pred vratima.

Hrvatska ima drugačije ustavno ustrojstvo nego sada – na snazi je izvorni „Božićni ustav“ iz 1990. godine, tako da predsjednik Republike Frano Tuđman ima bitno veće ovlasti nego što ih ima državni poglavar nakon 2000. godine. Dodatno, radi zaoštrenja političkih odnosa predsjednik Republike faktično nosi cijelu izvršnu vlast, a kako je ustavno i dalje mogao biti šefom stranke – Tuđman kao predsjednik HDZ-a posredno upravlja i Saborom.

Perković – dužnosnik Vlade SKH i Vlade HDZ-a

Hrvatska ima Drugu Vladu Republike Hrvatske – predsjednik Vlade je Josip Manolić, kojega zasigurno ne moramo posebno predstavljati. Ministar obrane u ožujku 1991. je Martin Špegelj. Na mjesto pomoćnika ministra obrane, dakle iznimno važno mjesto u to vrijeme, imenovan je, kako se vidi iz gornjeg Rješenja, Josip Perković. Čovjek za kojega se znalo što je radio do tada.

Nedugo nakon diplome, Josip Perković je 1970. počeo raditi u tadašnjoj Službi državne sigurnosti u Osijeku (kolokvijalno se ustalila srpska kratica UDBA – Uprava državne bezbednosti). Perković je lijepo napredovao – u Zagreb je premješten u rujnu 1979. te je preuzeo II. Odjel koji se bavio, zanimljivo, upravo hrvatskom emigracijom.

Pomoćnikom sekretara unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske (danas bi rekli: pomoćnik ministra) imenovan je 1986. Samo dan nakon pobjede HDZ-a na višestranačkim izborima postaje podsekretar za „unutrašnje poslove“. Na raspolaganju je novoj vlasti – koja ga ostavlja u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Navodno je pomagao pri švercu oružja u Hrvatsku (kako je cijela Jugoslavija bila pod sankcijama za uvoz vojne opreme, Hrvatska se mogla naoružavati samo ilegalno).

Čovjek koji je bio u vrhu nekadašnjih tajnih službi, specijalist za emigraciju – postaje u najosjetljivije doba za Hrvatsku pouzdanik i dužnosnik nove vlasti. Štoviše, dobiva zadatak osnovati SIS – tadašnju obavještajnu službu Ministarstva obrane.

Veza Šušak-Perković

Nedugo nakon što je Josip Perković postao pomoćnik ministra, javlja se i njegov veliki zaštitnik – Gojko Šušak. Povratnik iz Kanade, tipičan predstavnik „jugoslavenske neprijateljske emigracije“, čovjek kakve je upravo Perković do 1990. policijski obrađivao – ulazi u vrlo čudan odnos povjerenja s Josipom Perkovićem.

Šušak se približio Tuđmanu krajem 80-tih, kada je Tuđman uvelike obilazio hrvatsku emigraciju u Sjevernoj Americi. Vraća se u Hrvatsku početkom 1990., postaje ministar Iseljeništva u Prvoj Vladi Republike Hrvatske, koju je vodio Stjepan Mesić. Međutim, nas zanima 1991.

Narodne novine objavljuju:

„VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Na osnovi članka 107. Ustava Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske donijela je

RJEŠENJE

o imenovanju zamjenika ministra obrane

Za zamjenika ministra obrane imenuje se GOJKO ŠUŠAK.

Klasa : 080-02/91-01 /33

Zagreb, 4. ožujka 1991.

Predsjednik

Josip Manolić, v. r.“

Dakle, istog dana kada je Josip Perković napustio MUP i postao pomoćnik ministra Obrane – Gojko Šušak postaje zamjenik ministra Obrane! Zanimljive su te slučajnosti hrvatske političke povijesti! Ili možda nisu slučajnosti – prosudite sami.

Nakon što su Perković i Šušak istog dana postali vrlo važne face hrvatskog obrambenog sustava, Šušak predlaže da se Perkovića na neki način stavi izvan fokusa – na način da ga se unaprijedi, tj. da u osvit oružane agresije postane prvi čovjek vojne obavještajne službe! Već davno požutjeli listovi Globusa iz negdje travnja 1992. čuvaju Šuškove riječi (intervju je vodila Aleksa Crnjaković).

Šušak: „Kad sam se odlučio vratiti u domovinu i prihvatiti program vladajuće stranke, prihvatio sam i njenu ideju o pomirenju svih struktura u hrvatskom biću. (….) No, kad ste već spomenuli Perkovića, osobno sam molio Josipa Manolića da ga zaposli na nekom mjestu gdje nije toliko izložen ljudima koji su stizali iz emigracije i inozemstva. U to vrijeme bio sam ministar iseljeništva i ti ljudi najprije su dolazili k meni s istim pitanjem: kako to da moraju ići k istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati. Perković je premješten, dobio je zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane. (…) Po meni, on je profesionalac, i to je sasvim dovoljno.“

Samome Šušku Perković nije smetao – dapače, na visokoj dužnosti Perković ostaje do kraja 1992. kada je na HTV-u prikazan film o Bruni Bušiću. To je bio povod Perkovićeve smjene (spomenut je u samom filmu). Međutim, Šušak ga je potom rehabilitirao i postavio za svog savjetnika (navodno je Perković jako pomagao Šušku oko javnih nastupa, jer je sam Šušak bio iznimno loš retoričar).

Biografija pamti kako je Perković 1996. postao savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji. Hrvatska izvještajna služba (kratica HIS) bila je služba unutar Ureda za nacionalnu sigurnost sa zadaćom obavještajnog rada izvan državnog područja Republike Hrvatske. Utemeljitelj i ravnatelj HIS-a od 1993. do 1998. godine, bio je Miroslav Tuđman. Koji je tada uredno zaposlio Perkovića.

Lex Perković

Perkovića su se mnogi bojali. Stari HDZ-ov kadar, Vice Vukojević, rekao je o tome 2013. godine za Slobodnu Dalmaciju: „Da, na žalost, i Šušak je štitio Perkovića, a razlozi mi nikada nisu bili jasni. Perkovića su se plašili i mnogi drugi u vrhu HDZ-a, a jasno je što je bio uzrok njihova straha. Neki su ga otvoreno štitili, jer su bili s njim otvoreno agenturno povezani.“

No, dolaze nova vremena. Savezna Republika Njemačka želi raščistiti politička ubojstva na svojem području, a i zanimaju ih moguće veze tajnih službi tadašnje Jugoslavije, Savezne Republike Njemačke i tadašnje Demokratske Republike Njemačke.

Za Josipom Perkovićem raspisana je od lipnja 2009. međunarodna tjeralica. Tjeralica je raspisana nakon suđenja u Münchenu Krunoslavu Pratesu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a koji je osuđen na doživotnu robiju.

Šušak i Tuđman su već davno pokojni, pa Perković nalazi novog zaštitnika – neposredno uoči ulaska u Europsku uniju, čime je automatski i za Hrvatsku počeo vrijediti Europski uhidbeni nalog, tadašnja hrvatska Vlada pod vodstvom Zorana Milanovića (SDP) na brzinu u Sabor šalje zakon koji je onemogućio izručenje osumnjičenih.

Pritisak izvana je prevelik – Europskoj komisiji se ne sviđa promjena Zakona svega par dana prije ulaska u EU, Hrvatska dobiva po prstima pa se Zakon ponovno mijenja – što je omogućilo Perkovićevo i Mustačevo izručenje Njemačkoj u prvoj polovici 2014. godine.

Premreženost nekadašnjih službi onemogućuje suđenja u Hrvatskoj

Politički analitičari koji su govorili i govore da svoje špijune ne treba izručivati drugim državama – sasvim su u pravu. Ali Hrvatska nije imala snage sama riješiti ovaj slučaj unutar svog pravosudnog sustava, pa je sada njemačko sudstvo odradilo i odrađuje ulogu onoga što je trebalo napraviti hrvatsko sudstvo. Suđenje u Njemačkoj je najjednostavnije rečeno – sramota i neuspjeh hrvatskog pravosudnog sustava. A vjerojatno i odraz nemoći hrvatskog pravosudnog sustava.

Perković je čovjek kojega su sve političke elite štitile. Prema svim izvorima, Perković je uredno pomagao u švercu oružja za Hrvatsku i tamo gdje je bio uključen – nije bilo nikakvih problema. On sam je u to doba, prema svim izvorima, odigrao pozitivnu ulogu za Hrvatsku.

No, što je bilo sa desetinama i stotinama drugih agenata, premreženih, umreženih i u posjedu kompromitirajućih dokumenata? Ti se nisu „stavili na raspolaganje“ i zaista, koliko se može pročitati, pomogli obrani Republike Hrvatske. Vjerojatno su nastavili svoje djelovanje kako bi sebi i nekadašnjim socijalističkim direktorima omogućili povlastice u postupcima pretvorbe i privatizacije – pa dok su se jedni borili, drugi su u pozadini lovili narodne milijarde. Praktično nitko nije procesuiran.

Kako biologija radi svoje – na mjestima tih ljudi danas su već njihova djeca, koja iz pozadine vladaju Hrvatskom – vladaju jer je posjeduju. I dalje su dovoljno utjecajni da ih ne smetaju sudovi, inspektori i ostala „državna smetala“ koja vas uredno posjećuju ako ste neki obrtnik ili mali poduzetnik.

Naravno, uredno su se svi ti koji već u drugoj ili trećoj generaciji vladaju, podijelili između stranaka, ili su sami dovoljno veliki da ih stranačke podjele uopće ne diraju – i narodu su dali igračke i zabavljače u obliku partizana, ustaša, derneka i zastava.

Nadajmo se da će naredne generacije iznjedriti neke nove povjesničare, ljude koji će se zapitati kako je došlo do toga da su Perković i Šušak u sustav obrane mlade Republike Hrvatske došli doslovno istog dana. Hrvatska povijest 90-tih još čeka da bude napisana. I kada bude napisana – mnogima se istina neće svidjeti. Mnogi će se, ako su dovoljno pismeni da je pročitaju – osjećati iznimno glupo.