Ovo je Dinamo za Ligu prvaka
Foto: Hina, grafika: Index
DINAMO će i drugu sezonu zaredom igrati najelitnije nogometno natjecanje na svijetu. Juventus, Sevilla i Lyon težak su ždrijeb, a svi strahovi od predstojećih klubova potenciraju se ukoliko stvari stavimo u perspektivu – na konto UEFA-inih nagrada i transfera Dinamo je ovog ljeta utržio oko 45 milijuna eura, potencijalno i preko 60 (ukoliko se ostvari Rogov transfer), a nije uložio skoro pa ništa.
Tinejdžeri na golu
Odlaskom Eduarda u Chelsea i protjerivanjem Ježine Dinamo je pred Ligu prvaka spao na Šempera i Livakovića. Premda se radi, posebno kod prvoga, o nedvojbeno talentiranim i perspektivnim vratarima, najbolji zalog za njihovu budućnost sasvim sigurno nije kantanje na najvećoj svjetskoj pozornici. Manjak uigranosti sa zadnjom linijom i ulazak u momčad iz trećeg plana za poziciju koja mora komandirati i sinkronizirati linijom ispred sebe, u kombinaciji s njihovim godinama, vode prema scenariju u kojem Dinamo neće imati pravog komandanta na golu. Na kraju krajeva, Šemper nije izbacio Eduarda iz postave dok je ovaj bio u Dinamu, već je do davanja šanse došlo tek odlaskom Portugalca. Da je Dinamo odlučio u svim linijama ostaviti ključne igrače, pa i pod cijenu teškog debakla zajednički ih odgojiti i „iskaliti“ za plodove koji bi se ubirali kroz koju godinu, tada bi ovakav potez imao smisla. Ovako, Dinamo je jednostavno, iz svima dobro poznatih razloga, odbio uložiti u svoj sportski segment i sakriti se iza priče o pružanju šanse mladim talentima. Problem s mladim vratarima nisu greške, njih čine i puno iskusniji i bolji vratari, problem je kako reagiraju nakon što ju učine.
Nekompatibilna obrana
Dinamova zadnja linija često je neopravdano stigmatizirana. Zadnja linija je najviše podložna utjecaju igre, odnosno grešaka u linijama ispred nje i često na njena leđa pada zadaća da ih u konačnici isprave, a to ne mogu kvalitetno napraviti bez pomoći ostatka momčadi. Dinamo je na bočnim pozicijama pokriven solidno. Ni Pivarić, ni Matel, ni Stojanović nisu klasni igrači, ali to su pristojni bekovi u obje faze igre, ništa puno bolji ili lošiji od 90 % konkurencije u klubovima Dinamovog ranga. U generaciji ne postoji više od tri ili četiri koji kvalitetom rade razliku, oni su mahom dijelovi slagalice. A Dinamovi bekovi izloženi su ponajviše zbog toga što Dinamo nastoji napadati preko bokova – to ne znači samo da se traži njihov ofenzivni input, već i da su oni prva linija koja mora zatvoriti suparnika jednom kada krila izgube loptu, što se dešava barem 15 puta na svakoj utakmici. U kombinaciji sa stoperskom postavom Sigali, Schifo, Benković kojoj nasušno fali hitrine, postaje jasnije zašto je Dinamo tako ranjiv na otvorenom terenu. Makedonski Vardar bi, s malo više klase u svojoj prednjoj liniji, na Maksimiru zabio barem tri gola. S tog aspekta, vraćanje polupolomljenog Schife i Leškovića koji još nije ni raspremio kofere premda je sezona debelo počela, pretanko je za liniju koja u pravilu ima najviše posla.
Dovođenje stopera koji je brži i okretniji od ostatka te bi mogao igrati u zadnjoj liniji i lakše zatvoriti bočne pozicije u tranziciji bio je apsolutna potreba, koju maksimirska uprava nije ispunila. Dinamova zadnja linija nikako se ne smije izolirati od ostatka ekipe, nema u sebi dovoljno dubine i kvalitete da iznese takav teret, nebitno u kojoj fazi igre. Ako im ostale linije ne budu pomagale kako je to bilo u velikoj većini dosadašnjeg dijela sezone, može se očekivati standardni repertoar uvreda za Dinamove defenzivce. Premda im nitko nije pružio adekvatne uvjete da budu bolji.
U vezi najveći potencijal i najveći gubici
Dinamova vezna linija ogledni je primjer kakofoničnog slaganja momčadi, uvjetovan prodajama i guranjima u postavu igrača kojima tamo i nema mjesta. Već duži niz godina Dinamo igra s jednim pivotom u veznoj liniji, i premda Cico sve češće „spušta“ još jednog veznog dublje u obranu, takva postavka i dalje vrijedi. Ademija koji je u toj ulozi postao ponajbolji igrač lige više nema, a niti jedan drugi Dinamov igrač u rosteru nema takvu snagu i trkački kapacitet da zatvori sve rupe koje otvore njegovi bočni partneri. U tom smjeru je objašnjiv transfer Jonasa koji je projiciran kao njegova zamjena, ali i dalje je vrlo upitno je li njegova pojačanja minutaža u zadnje vrijeme posljedica Machadove ozljede.
A baš je Portugalac kamen spoticanja – on jednostavno nije dovoljno dobar organizator igre iz dubine za ovu razinu, niti svojim defenzivnim doprinosom nadoknađuje nedostatke u tom segmentu igre. I dok je većina kritika upućena Antoliću, kapetan je tip i profil igrača idealan za dati širinu momčadi, ali on nije doveden kao superzvijezda koja će popraviti Dinamovu igru. Machado ju ne popravlja, vrlo često ju i kvari, te je njegovo držanje u ekipi eklatantan primjer tvrdoglavosti kojom će ga se držati u dominantnom sastavu toliko dugo, da će većina zaboraviti koliko je to zapravo promašen transfer bio. Ili barem, koliko je izgubio na vrijednosti ispadanjem Ademija iz sastava.
Ukoliko ode Rog i Dinamo izgubi još jednu opciju na „osmici“, ovo će biti bez dvojbe najsiromašniji vezni red hrvatskog prvaka koji je nastupio u grupnoj fazi. Da postoji malo hrabrosti, vizije i mozga u krugovima koji o tome odlučuju, u trenutku Ademijeve suspenzije doveo bi se čovjek koji ga može zamijeniti, a ključeve igre predali bi se u ruke i noge mladog Pavičića koji je već danas najbolji Dinamov veznjak i nema nikoga u sastavu koji može tako dobro sačuvati loptu i povezati linije, u visokoj frekvenciji kakvu nosi Liga prvaka. Imati uz njega Roga kao radilicu i dinamit koji dolazi naprijed bilo bi puno efikasnije od sporog, dosadnog nogometa uz sadašnje producente. Mladi Ćorić je možda i najtalentiranije Dinamovo dijete u posljednjih nekoliko sezona, ali je danas iza njegovog imena veliki „ako“ u ovakvim utakmicama. Može li u stvaranju i driblingu dati toliko, koliko se s njim može izgubiti na čvrstini i bloku? Odnosno, mogu li mu suigrači omogućiti uvjete u kojima će on moći raditi ono što najbolje radi. On je specifičan igrač kojem se mora dosta podrediti, a to se radi samo onda kada ste sigurni da se to može napraviti. Danas, u ovakvim uvjetima, teško.
Soudani i pratnja
Prednji red ekipe doživio je najveći šok odlaskom Pjace. To je u sastav uguralo Fernandesa, tipa koji svojim stavom na terenu i van njega već gotovo dvije sezone pokazuje da mu se ovdje pretjerano ne trudi. Uvjeren u vlastite moći, teško se pomirio što ga je iz sastava izbacio klinac sa Savice. Henriquez je ne tako davno jurio ka rušenju rekorda u HNL-u, bio dio zlatne čileanske reprezentacije, ali onda je Zoran Mamić odlučio šansu u vrhu napada davati svima osim njemu.
U međuvremenu su ozljede i zamor situacijom učinile svoje, i Dinamo je izgubio potencijalno vrhunskog fora, te je vrlo vjerojatno mladi Hodžić bliži prvom sastavu od njega. Armin je odličan golgeter, ali dok u HNL-u uživa komfor da mu se u svakoj utakmici izradi nekoliko šansi, za zaraditi kvalitetan udarac u Europi, Dinamu treba napadač koji više radi bez lopte, širi i skuplja obranu kako bi otvorio krilima koridore u koje mogu utrčavati, a s loptom u nogama može realizirati višak kada dođe u 1 na 1 situaciju. S tog aspekta, Henriquez je logičniji izbor, ali mentalno ne izgleda ni blizu frekvencije na kojoj je najviše pružao ovoj ekipi.
Tako je velik teret pao na leđa najboljeg Dinamovog igrača, alžirskog reprezentativca Soudanija. Nekad je igrao malo bolje, nekad malo slabije, ali nitko nije toliko kontinuirano i kvalitetno donosio prednost ovoj Dinamovoj ekipe, a spada u rijedak kontingent igrača koji su i na minus 15 protiv Istre grizli jednako kao i na plus 15 protiv Arsenala. Danas vlada hiperprodukcija krilnih igrača, moćnih 1 na 1, a to je nešto što treba ovoj ekipi. Čak i u nižim pretkolima koje Dinamo u pravilu prolazi bez muke, uvijek postoji jedan hitronogi igrač na kojeg skauti upozoravaju, i danas su takvi igrači mus svakoj ekipi. Ukoliko se Roga i Ćorića ne vidi na tim pozicijama, konkurencija na njima nije dovoljno dobra, i stvarno je rijedak primjer da ekipa proda najboljeg igrača (dodatno, i njegov najlegitimnijeg nasljednika Brekala), neovisno u kojoj liniji, a da ne dovede nekoga tko barem profilom liči na njegovu zamjenu.
Naivni Cico
Cico Kranjčar spada u red najvećih legendi kluba, i to ne onog profila koji je muzao klub nakon kraja blistave igračke karijere, nego onih koji su se emocijom posvetili njegovom napretku i u bilo kojim daljnjim funkcijama koje su obnašali. Doveden kao prototip kompromisa s navijačima, da u burnim vremenima za upravu kluba bar malo „smekša“ dio navijača i opozicije, liči kao prevaren čovjek. Kojem je u ruke gurnuta igračka od koje ponovo svi bar na intuitivnoj razini nešto očekuju u Europi, ali koja je basnoslovnu zaradu kanalizirala na platforme koje služe elegantnijem bijegu braće Mamić u kluba, a ne nužnom poboljšanju momčadi potrebnom za ovaj nivo. Dinamo je prodao puno, a nije uložio ništa. Ukoliko se obistine crne prognoze, prvooptuženi za to nije i ne smije biti ni Šemper, ni Pivarić, ni Antolić, ni Soudani, ni Cico. Već onaj tko tim sredstvima upravlja. Radni naslov „Di su pare“ ponovo je lajtmotiv Dinamovog ljeta.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati