''TISUĆU puta ponavljam da sam krenuo s najslabijom ekipom u Europi. To je bila najslabija generacija u povijesti hrvatskog rukometa. To je bila najnepismenija generacija u povijesti hrvatskog rukometa. To je bila generacija neodgojenih, tukli su se međusobno. Naslovi su bili ''ni afričko pleme ne možete dobiti'', a sada reći da je ta generacija bila bolja od ove, to je da padnete u nesvijest", navodno je rekao Lino Červar u nedavnom intervju za ''Balkan Handball'' i time podigao ogromnu prašinu.

 

S tom izjavom, barem tako prenesenom na spomenutom portalu, našli su se uvrijeđeni neki bivši reprezentativci Hrvatske, a najogorčeniji bio je Božidar Jović.

 

''Jedan takav gospodin, trener koji bi trebao odgajati mlade generacije, koji je uzor mnogim mladim trenerima, nije trebao to reći. Znate kako narod kaže – to pas s maslom ne bi pojeo. Eto, to je moj komentar na te njegove izjave'', izjavio je Jović za Večernji list te je dodao:

 

''Te njegove izjave pogodile su me i osobno. Što znači da sam rukometno nepismen? Da je to istina, onda danas ne bih bio glavni menadžer najboljeg hrvatskog kluba, ne bih kao privatni poduzetnik hranio 85 obitelji. Što da kažem, kako me Lino samo ponizio kada sam na SP-u u Portugalu 2003. prebačen na tribinu, kao gledatelj, kao višak. Ja, koji sam 1996. osvojio olimpijsko zlato, a osvajanje tog zlata on je mogao samo pratiti na televiziji.''

 

Iskreno, te izjave koje su pripisane Červaru zazvučale su malo neobično, jer je više puta Lino u razgovorima za Index znao naglasiti kako je ponosan što je bio trener te generacije koja je bila rukometna avangarda u svoje vrijeme.

 

Ipak, nazvali smo Červara da nam objasni je li doista rekao to što mu se pripisuje, što zaista misli o generaciji s kojom je pokorio svijet, a usput smo se dotakli rukometnog turnira u Riju o kojem je Lino itekako imao što za reći. 

 

''Što reći na te Jovićeve izjave? Tako nešto mogu izjaviti samo ljudi koji ništa ne razumiju. Ako on doista misli da sam ja pljuvao na ljude i igrače koji su mi pomogli u karijeri, koji su mi na koncu pomogli da budem svjetski i olimpijski prvak, onda on stvarno ništa ne razumije. Ta generacija po meni treba ući u Guinnessovu knjigu rekorda jer su napravili nešto što nikad nitko u povijesti kolektivnog sporta napravio nije – u samo godinu i šest mjeseci su od najgore momčadi u Europi postali svjetski i olimpijski prvaci. O tom se momcima mogu samo filmovi snimati, pa me jako čudi da se netko tako naivno može uhvatiti na jeftinu udicu i izjaviti nešto toliko nepromišljeno.

 

Da neki ljudi koji se bave rukometom, sportom koji je i njih afirmirao i od kojeg žive, samo malo razmisle glavom prije nego što li će nešto bubnuti, do ovakvih stvari nikada ne bi došlo, ali što ćete, u našoj je zemlji sve dozvoljeno, pa tako i ovo. Joviću to zlato iz Atlante nitko ne može oduzeti, ali on zaboravlja da biti olimpijski prvak donosi puno odgovornosti. Olimpijsko zlato ne znači samo popeti se na postolje i primiti kolajnu, ono znači da kroz cijeli svoj život moraš biti dostojan te počasti, i kroz izjave i kroz svoje ponašanje. Nažalost, ali nakon ovakvih izjava ta medalja je potamnila. Olimpijski pobjednik treba biti ponizan i mora kroz cijeli svoj život poštivati čovjeka i ljudsko dostojanstvo. 

 

Međutim, uvijek ponavljam i ponovno ću – nikad ne želim polemizirati sa svojim igračima, pogotovo ne kad je ovakav tip komunikacije u pitanju. Ponosan sam na sve ono što smo napravili zajedno i žao mi je što je uopće došlo do ovakve situacije'', odmah nam je rekao Červar.

 

''Drago mi je da je to Mirza rekao jer radi se o igraču koji je toliko toga dao našoj reprezentaciji i veseli me da on razumije o čemu se ovdje radi. Svatko od njih koji su bili dio te generacije, ako razumije i shvaća što smo skupa napravili, nikada neće pristati sudjelovati u jednoj tako sporta nedostojnoj raspravi.''

 

 

''Taj me novinar pitao mogu li usporediti ovu današnju hrvatsku reprezentaciju s onom koju sam ja vodio. Rekao sam mu da se te dvije generacije po ničemu ne mogu uspoređivati. Kad sam ja preuzeo reprezentaciju nakon EP u Švedskoj 2002. bili smo zadnji u Europi. A to nije bio samo jedan izoliran loš rezultat. Na svim turnirima nakon Igara u Atlanti igrali smo jako loše i bilježili smo katastrofalne rezultate. Sjetite se SP u Japanu '97, pa SP u Egiptu 99' i ili SP u Francuskoj '01. Na EP-a smo bili također jako loši. Čak ni na domaćem terenu u Zagrebu nismo uspjeli pobijediti Sloveniju u borbi za peto mjesto i tako smo propustili Olimpijske igre u Sidneyu 2000.

 

Onaj tko prati rukomet sve mu je jasno. Rekao sam da se te dvije priče ne mogu komparirati jer je danas hrvatska rukometna reprezentacija svjetska velesila, što pokazuju rezultati u posljednjih 13 godina, a momčad koju sam ja preuzeo prije SP u Portugalu bila je zadnja u Europi. I na koncu, te stvari koje meni Jović imputira da sam rekao, da su bili nepismeni divljaci koji su se međusobno svađali, to su bili samo novinski naslovi u ono vrijeme, koje sam ja samo citirao da prikažem što je javnost tada mislila u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Te isječke iz novina čuvam i danas, a kad sam se predstavljao igračima čitao sam im što novine pišu o njima s ciljem da probudim inat u njima.  Da su netalentirani, neperspektivni, da ne mogu pobijediti niti afričko pleme…

 

Dakle, to nisu moje riječi, već sam samo kroz citiranje tadašnjih medija želio slikovito prikazati kako današnja i moja reprezentacija nisu imale isti rejting ni jednaku startnu poziciju. Zato držim da je ta generacija bila najveća. Jer su u takvim okolnostima, kad su ih svi otpisali, pokazali da su najbolji na svijetu. Uvijek sam govorio i to zaista mislim – ta je reprezentacija Dream Team 21. stoljeća. Zaista ne znam što je novinar ''Balkan Handballa'' želio postići s tim izvrtanjem mojih riječi, ali svatko tko je iole pametan bez problema je mogao razumjeti što sam zapravo htio reći. S druge strane, osim Jovića i donekle Matoševića, pa niti jedan moj igrač nije želio komentirati te budalaštine. Ti momci jako dobro znaju kakvo je moje mišljenje o njima. Stvarno ne mogu shvatiti kako je to Joviću moglo izletjeti, gdje mu je bila ta glava.

 

I još nešto, ruku na srce, bez želje da omalovažavam zlato iz Atlante, ono je bio logičan slijed događaja. Europska bronca u Portugalu '94, svjetsko srebro na Islandu '95 i onda je došlo to zlato. Također, gotovo cijela reprezentacija koja je osvajala ta odličja, stasala je u bivšem sustavu. Moja je generacija s druge strane bila produkt hrvatske škole rukometa. Cijela momčad koja je osvojila zlato u Portugalu u to je vrijeme igrala u hrvatskoj ligi. Zato kažem da bi se o njima trebalo snimiti film, koji bi zaista bio jako interesantan.''

 

 

''Čak ni nakon poraza od Argentine momci nisu duhom klonuli. Vjerovali su da mogu dokazati svima kako nisu u pravu kad su ih proglasili izgubljenom generacijom. Čak i nakon tog poraza u njihovim sam očima vidio pobjednički mentalitet. Oni su do zlata došli igrajući rukomet koji nikad prije nije bio viđen. Bio je to rukomet koji se nije temeljio na snazi, nego na mentalnoj i motoričkoj brzini, na improvizaciji. Bio je to rukomet nabijen kreativnošću i maštom, rukomet koji je oduševio cijeli svijet. Da ti momci nisu imali talent, da su doista bili promašena generacija, zar stvarno mislite da bi mogli osvojiti to što su osvojili i promijeniti paradigmu rukometa kao sporta za grubijane? Nema šanse.''

 

''Ne bih se volio sad hvaliti i izigravati nekog genijalca, ali mislim da se puno toga poklopilo. U momčadi je bilo puno temperamentnih južnjaka, ja sam iz Istre. Rekao bih da je sudbina tu u puno toga kumovala da se svi skupa nađemo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Imao sam viziju, a oni su prihvatili sve moje ideje. Jednostavno, to je bilo tako. Nema tu puno filozofije. Vodio sam dnevnik na svakom natjecanju, imam zabilježene sve razgovore, povišene tonove, zezancije, sve što se događalo i zaista mislim da bi film o toj generaciji bio fenomenalan. Mnogi ljudi ne znaju koliko je među tim momcima bilo topline, zajedništva, prijateljstva, skromnosti pobjednika. Imali smo entuzijazma na izvoz. Zato je ta generacija bila najbolja na svijetu, a ne zato što sam ja bio trener.''

 

 

 

''Na dobrom si putu, samo ja bih ipak rekao da su do medalja došle ekipe koje su imale manje oscilacija. Ono što me jedino oduševilo u Riju bila je Njemačka. Mlada ekipa koja je igrala brz, dinamičan i moderan rukomet. I drago mi je da se njemački rukomet nakon dugo godina vratio na velika vrata. Sve ostalo je bila samo jedna velika oscilacija. Žao mi je samo što mi nismo iskoristili pad velikih reprezentacija i mislim da nam se otvarala jedinstvena prilika za doći čak možda i do zlata. Međutim, ispalo je kako je ispalo i svi koji radimo u rukometu moramo napraviti sve da na budućim natjecanjima budemo bolji.

 

 

''Da, u moje vrijeme nismo izgubili nikad od Poljaka, a oni su u Riju igrali s istim tim igračima, koji su i u moje vrijeme igrali. Pardon, izgubili smo samo u Pekingu u grupi, ali ta nam utakmica i nije bila toliko bitna jer smo se već plasirali u četvrtfinale, a pola momčadi mi je bilo ozlijeđeno. No, u pravoj utakmica koja je o nečemu odlučivala nikad nismo izgubili od Poljaka. 

 

Ne volim kritizirati moje nasljednike, premda tvrdim, da su nakon mene svi imali bogovski tretman. Mene se vrijeđalo i napadalo kad sam osvajao srebra, ali nema sad veze. Moje je viđenje da Poljska u Krakowu i Poljska u Riju nije bila ista reprezentacija. Poljaci su sad u Riju nastupili s tri igrača, koji nisu igrali u Krakowu. Uz Bieleckog, njihov najbolji igrač bio je Lijevski, koji nam je zabio osam, devet golova, a njega nije bilo u Krakowu. Naravno, velika pogreška bila je reakcija, odnosno nedostatak iste na Bieleckom, koji je imao sve vrijeme ovog svijeta da nas buši sa svih pozicija. Nismo znali ni reagirati na Lijevskom, koji je znao što će s loptom, za razliku od Szybe, koji se u Krakowu teško snalazio protiv naše 5-1 obrane.

 

Babić je očito mislio da će nam ta 5-1 obrana, koja nam je donijela onu čudesnu pobjedu u Krakowu jednako dobro funkcionirati i u Riju. Međutim, Poljaci su se pripremili na to. Oporavio im se Jurkiewicz, zaigrao je Daszek, vratio se Lijevski, a mi se očito nismo kako treba spremili na njihovu igru na vanjskim pozicijama. 

 

Nakon što smo se raspali u prvom poluvremenu, u momčad se uvukla panika, nervoza. Pokušavali smo mi nešto, nije da nismo, stizali smo ih, ali jednostavno nismo taj dan bili pravi i zato smo izgubili. Previše smo puta pali u ključnom trenutku, a to je dokaz da smo mentalno bili potpuno van utakmice.''

 

 

''Ma kakvi. Sve je to samo kozmetika. Današnja interpretacija pravila dovodi do nesigurnosti i kod samih igrača, a kod publike stvara brojne nedoumice i nerazumijevanje rukometne igre. Kritike dolaze sa svih strana, i po mom su mišljenju sasvim opravdane.

 

Događa se da rukomet postaje sve više sličan vaterpolu po tom pitanju važnosti subjektivne procijene sudaca. U vaterpolu nikad ne znaš je li nešto za običan faul, za isključenje ili za kontrafaul. U rukometu danas vidimo sve više takvih stvari. Sudac može za istu stvar dosuditi sedmerac, isključenje, ali i probijanje i nitko mu neće imati što zamjeriti jer jasna i strogo utanačena pravila ne postoje. Pod hitno se nešto mora promijeniti ako ne želimo da rukomet ostane bez publike, jer na žalost, takve stvari, nerazumijevanje gledatelja najčešće za posljedicu ima gubitak fanova. A rukomet si to ne smije dozvoliti.

 

Sva pravila koja podliježu subjektivnim procjenama i koja otvaraju mogućnost manipulacije za mene nisu prava pravila i pod hitno ih se treba mijenjati. Ono što želim reći je, kad bi imali pravila, koja bi bila jasna svakom gledatelju i igraču, vjerujte mi, bilo bi puno više iznenađenja u rukometu i neobičnih rezultata. Favoriti bi puno češće gubili od autsajdera i rukomet bi postao puno zanimljiviji. Međutim, je li to u interesu čelnicima svjetskog rukometa, sponzorima, ne znam, no to je sad posve drugi par rukava.''

 

''Naravno. ''Sportaši'' koji su se bavili takvim stvarima, pa oni su pljunuli na olimpijsku povelju, na olimpijske igre koje su najveća sportska manifestacija na svijetu. Nekad je bilo nezamislivo u svijetu vrhunskog sporta, posebice na Igrama, da namjerno gubiš kako bi izbjegao nekog protivnika. To je sramota. Svatko tko je došao do medalje na taj način, pa čak i do zlata, za mene nije istinski pobjednik. Nije ni istinski sportaš. Kakav je to sportaš koji preskače neke prepreke kako bi došao do vrha? Olimpijske su igre manifestacija gdje imaju pravo sudjelovati svi, i bijeli i crni, i veliki i mali, i one su zamišljene da je na kraju pobjednik onaj tko bude najbolji u jednoj viteškoj borbi. Ovo što smo gledali u Riju, u košarci, možda i u rukometu, a najviše u vaterpolu, to je lakrdija, a ne sport. MOO ima dužnost da se nakon ovih Igara ozbiljno pozabavi s tim pitanjem, jer to je smrt sporta.''