Foto: Index, Facebook

U ZADNJIH pola godine se dosta pričalo o tome što se događa na Filozofskom fakultetu. Kronologija je tih događaja jasna i već ispričana više puta, ali, kako se sve stalno uvlači u birokratsku zavrzlamu i dnevne skoro pa sapuničaste događaje, potrebno je sve još jednostavnije objasniti, izostavljajući manje bitne detalje. Priča ukratko ide ovako.

Interesi crkvenih struktura

Od 1990., a pogotovo od potpisivanja Vatikanskih ugovora, Katolička crkva ima velik utjecaj u Hrvatskoj – ne samo na politiku nego i na obrazovanje itd. Utjecaj koji Crkva vrši preko vjeronauka kroz javno obrazovanje je već pokazao rezultate – istraživanja su pokazala da su nove generacije sve konzervativnije. Logično, Crkva je poželjela na tim rezultatima nastaviti graditi svoju ideološku hegemoniju, još više povećati svoj utjecaj i time osigurati, među ostalim, i svoj materijalni status u budućnosti. Kako to, dakle, učiniti?

Ideja je zapravo briljantna. Umjesto da nastavnici vjeronauka, obrazovani na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, predaju samo vjeronauk, kao dosad, i na taj način šire crkveni nauk – zašto oni ne bi predavali npr. i hrvatski, engleski, povijest, sociologiju, filozofiju i sve druge društveno-humanističke predmete? Tako se onda širenje crkvene konzervativne doktrine ne bi odvijalo samo na satovima vjeronauka i preko crkvenom nauku naklonjenih udžbenika i nastavnika, nego, razumno je zaključiti, i na drugim predmetima. Jasno je da će nastavnik vjeronauka, kojem Kaptol izravno mora dati dozvolu da predaje u školi i koji mu je može u svakom trenu ukinuti (bez ikakvog uplitanja bilo koga iz svjetovnih struktura u to – od ravnatelja do MZOS-a), predavati npr. povijest na malo drugačiji način nego netko tko s Crkvom nema izravne veze, niti mu ona može utjecati na posao.

No kako to postići? Vrlo jednostavno – tako da se omogući da budući nastavnici vjeronauka uza svoj studij Religijske pedagogije i katehetike na KBF-u studiraju i bilo što s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (koji je najveći društveno-humanistički fakultet u zemlji). Što se time dobiva? Dobivate npr. profesore engleskog i vjeronauka, hrvatskog i vjeronauka, povijesti i vjeronauka itd. Kako nastavnike vjeronauka u osnovne i srednje škole, da ponovimo, izravno postavlja i smjenjuje isključivo Kaptol (iako nastavnike u potpunosti plaća država!), dogodilo bi se to da bi Kaptol de facto u škole postavljao ne samo nastavnike vjeronauka nego i profesore svih ostalih društveno-humanističkih predmeta. Kako je poznato da svi ravnatelji školâ iz praktičnih razloga preferiraju da imaju profesore koji pokrivaju više predmetâ odjednom, rečeni scenarij nije nikakva teorija urote nego sasvim logična posljedica iznijetoga.

KBF je integraciju poduke svojih vjeroučitelj(ic)a sa svim studijima FF-a, naravno, pokušao prikazati tobože u okvirima „suradnje“, „interdisciplinarnosti“ i sl. No ta priča vrlo lako pada u vodu. Kao prvo, da je riječ bila samo o interdisciplinarnosti (na stranu pitanje koliko uopće ima smisla studij za vjeroučitelje povezivati sa znanstvenim studijima), ne bi li bilo logičnije da onda KBF krene prvo u suradnju npr. s Filozofskim fakultetom družbe Isusove? Kao drugo, da je riječ samo o interdisciplinarnosti, zašto onda KBF ne bi ponudio i druge svoje studije (Filozofsko-teološki studij, Stručni teološki studij ili Studij crkvene glazbe) u kombinaciju FF-u, nego, zanimljivo, samo studij na kojem se obrazuju vjeroučitelji(ce)? Očito je, dakle, da se tu ne radi ni o kakvim plemenitim idejama humanističke suradnje, nego o vrlo proračunatim interesima i ciljevima.

Pozadinski dealovi

No kako omogućiti da Filozofski fakultet pristane na takav dogovor od kojeg ne dobiva apsolutno ništa, osim što svojim studentima smanjuje ionako već oskudne mogućnosti zaposlenja nakon studija te se potencijalno izlaže tome da KBF pokuša u budućnosti nekako utjecati i na studijske programe FF-a (zato što im se neće sviđati „rodna ideologija“, ako se ne budu poštivali njihovi „vjerski osjećaji“ i sl.)? Sjajna se prilika ukazala 2014, kada tadašnji dekan FF-a Damir Boras vodi kampanju da ga se izabere za rektora Sveučilišta u Zagrebu (za što su mu u početku insajderi bili davali jako malo izgleda). Javna je tajna sveučilišnih krugova (koju je, doduše, teško strogo dokazati osim ako nemate na raspolaganju resurse NSA-a) da je Boras, da bi osigurao potporu presudnih KBF-ovih članova za svoj izbor za rektora, u zamjenu KBF-u ponudio ugovor s FF-om. Olakotna je okolnost svakako bila u tome što to dekanu pa rektoru Borasu nije ni ideološki bilo nimalo mrsko – sjetimo se samo njegove prve rektorske izjave o tome da će na sveučilište vratiti „biblijske vrijednosti“.

Da bi se taj ugovor do kraja proveo na FF-u, Boras je za sobom ostavio svog nasljednika – novog dekana Vlatka Previšića. Dekan je Previšić nakon toga pokušao, čitavim nizom zakulisnih igara, podmetanjem ispod žita, netransparentnim odlukama i manipulacijama na sve moguće načine što brže progurati takav ugovor KBF-a s FF-om. Od samog početka se išlo potpuno nedemokratski i netransparentno jer su Boras i Previšić zacijelo smatrali da takav ugovor, od kojeg profitirati može samo Kaptol preko KBF-a, teško može proći redovne demokratske procedure i javnu raspravu na FF-u. No malo-pomalo, sve je više studenata i profesorâ uviđalo o čemu se tu zapravo radi, proces je zaustavljen, ponavljan, vraćan na dorade itd. da bi sve eskaliralo ove godine otvorenom autokracijom dekana Previšića na fakultetu (koja je uključivala cenzuru, zastrašivanje, klijentelističke dogovore, manipulacije, kršenje svih mogućih procedura i demokratskih normi i sav ostali autokratski repertoar) te otvorenim protivljenjem velikog dijela profesorâ i studenata kao odgovorom na to.

Demokracija

Stvar je u konačnici vrlo jednostavna. Autor ovog članka smatra da je ovakav ugovor o „suradnji“ KBF-a i FF-a (a zapravo podvrgavanje FF-a interesima KBF-a, tj. Kaptola) izrazito štetan i loš ne samo za FF, nego još puno više za čitavo društvo. No, kad bi većina profesorâ i studenata na FF-u bila za „suradnju“ s KBF-om nakon otvorene rasprave i da se tako odluči na legalan i transparentan način, ja bih takvu odluku onda i prihvatio. I dalje bih smatrao da je loša i možda bih javno govorio zašto – ali odluku bih prihvatio. Kada bih bio u manjini, svakako ne bih osporavao odluku većine ako je demokratski i legitimno donesena, koliko god se osobno s njom ne slagao.

No suprotna strana radi upravo to. U nastojanju da ostvare svoje ciljeve, ne prezaju ni od čega. Od samog početka tako rade jer znaju da na pošten način teško mogu pobijediti. Većina profesorâ je protiv. To se pokazalo i na jučerašnjem Vijeću fakulteta, gdje je velika većina profesor(ic)â, uz ovacije prisutnih studenata, napustila sjednicu i srušila kvorum, ne htijući sudjelovati na sjednici na kojoj je dekan na perfidan i pravno dubiozan način zabranio sudjelovanje delegatima studenata. Čak su i oni profesori koji možda svjetonazorski i nisu protiv povezivanja s KBF-om, većeg utjecaja Crkve na društvo i sl., ili su što se toga tiče indiferentni, sve više zgroženi time što trenutna uprava FF-a radi i načinom na koji se ponaša – od zaštitarâ na fakultetu preko zatvaranja dijelova fakulteta, cenzure neistomišljenikâ i kršenja svih mogućih statuta i propisa pa do dekanovih suludih i nekulturnih ispada na Vijeću fakulteta. Što se tiče studenata, ako i ne vjerujete plenumu, njihovo je mišljenje jasno – nedavna je anketa (na uzorku od skoro trećine studenata na fakultetu) pokazala da je 70% studenata FF-a apsolutno protiv ikakvog ugovora s KBF-om, a da taj ugovor apsolutno podržava samo 1,5% studenata.

Stvari su, da zaključimo, zapravo dosta jasne – unatoč svim spinovima, lažima i slabo prikrivenim interesima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala