LAVANDA i vanilija. To piše na toalet papiru koji sam danas kupila. Kad staneš i razmisliš, bizarno je to što toalet papir dolazi u toliko "okusa", ali nije ni loše. Ja ih zovem okusi jer su većinom izvedenice nečeg što se jede ili pije. Peach - vjerojatno jedan od najpopularnijih i najdugovječnijih troslojaša. Almond milk - danas vidjela prvi put, neću kupit nikad jer nemam srca to napravit bademu. Green tea - vrsta koju uvijek kupuje moja frendica jer "zeleni čaj je zdrav pa zašto ne." Ima i s okusom kamilice i s okusom oceana, u budućnosti će vjerojatno bit i neki cimet za Božićno vrijeme - to je smjer u kojem očito idemo. Blesavo je to, imat toalet papir od lavande i vanilije, ali kad je već tu - zašto ne? U ovom svijetu punom problema, nevolja i Hrvatskih željeznica, lijepo je znat da tebe i tvoju guzicu doma čeka poseban papir okusom koji si sam odabrao. Lavanda i vanilija, zvuči kao nešto što i Kate Middleton koristi doma. 

 

Zakaj pričam o toalet papiru? Jer su danas izbori u Americi i činilo se kao prigodna tema.

 

Kad sam bila mala, toalet papir nije imao okuse. Mogao si kupit onaj jednoslojni, rozi, u listićima ili dvoslojni u roli. Troslojni su se pojavili tek kasnije i televizijske reklame su ih tretirale kao jedan od  najčudesnijih izuma dvadesetog stoljeća. Internet, mobilna telefonija i 3 sloja toalet papira - hello future! Ja sam u to vrijeme toalet papira bez okusa bila ovaj mali dečko:

 

 

Ne znam jel gore to što izgledam kao Josip Katalenić ili to što izgledam kao dečko koji bi se (NAVODNO) svidio Josipu Kataleniću, ali u svakom slučaju, to sam ja. Frizura koju ti mama napravi kad uzme škare da ti malo skrati kosu i da te maksimalno spolno neutralizira, trenirka s kragnom tako da u njoj možeš i u park i na polu-svečana okupljanja i usta krcata prevelikim zubima - do te mjere da sam ih jedva mogla zatvorit pa najčešće nisam ni pokušavala, osim na slikama jer je sve drugo bilo nehumano i za mene i za fotografa. Nisam se često smijala jer mi je bio bed da netko vidi moje "kljove", kako ih je nedavno nazvao jedan odrasli muškarac na mom Fejsu. "Sve je dobro dok se ne vide kljove", izgovorio je kao "pohvalu" ispod jedne od mojih slika. Danas mi se jebe za to, to su moji zubi, ja ih nisam odabrala i nisam kriva što su veći nego što bi moja usna šupljina možda htjela, ali kao klinka se upravo radi takvih stvari nisam smijala.  

 

Zbog tih "kljova" su me prcali i u školi, svaki dan sam imala neki novi nadimak. Zubatac. Zec. Grdobina. Drakula. Manje-više svi nazivi koje danas možeš nać u street food menijima popularnih zagrebačkih restorana. Nisu me prcala samo djeca, bilo je i par roditelja koji su mi suptilno sugerirali da prestanem izgledat tak s tim krivim zubima. "Jesi bila možda kod ortodonta?" - znali su me pitat onako usput, a ja ne da sam bila nego su mi u drugom osnovne izrazi tipa arcus dentalis superior bili jednako normalni kao što je tetama na blagajni normalno pitat dal skupljaš sličice. Čudno je to kad si klinka koja samo želi živjet normalnim životom osmogodišnjeg dječaka i uživat u jednoslojnom toalet papiru a ne možeš jer te svaki dan netko proziva za nešto na što baš i nemaš utjecaj. Krivi zubi nisu nešto što odabereš, kao ni kesteni koje kupiš u mjerici za 10 kuna ili mali penis - to je nešto što dobiješ i s tim barataš kako znaš i umiješ. 

 

U sedmom razredu, taman kad je krenula revolucija zvana troslojni toalet papir, dobila sam fiksni aparatić. Srebrni, jer "to ti je baš moderno sad, bolje nego prozirni sigurno!" - to mi je rekao zubar, a potvrdila mama, ista ona koja me šišala na Željka Markić frizuru.  Opet sam imala nadimke. Ralje. Hrvatske željeznice (true story). Željezara Sisak. Želj(ez)o moja, tugo moja. Željko Bebek. I opet se nisam smijala, ni na silkama, ni uživo. 

 

I onda, taman kad su me oslobodili željeza i kad sam trebala počet živjet život normalne ženske osobe koja se smješi na slikama, pojavio se on.

 

Folikulitis. 

 

Znaš ono kad ti povremeno uraste jedna dlaka pa ti je malo nezgodno i ide ti na živce jer ti je sad to malo crveno a inače nije? Urasla dlaka benigna kao Bruce Banner - folikulitis je Hulk verzija. Hulk s kojim sam se ja borila od 16. do 25. godine. Evo ga tu:

 

 

I tako svaki dan, 9 godina, cijele noge. Taman kad sam se počela smijati na slikama jer sam napokon imala ravne kljove koje (skoro) nikom ne smetaju, prestala sam nosit kratke hlače jer su mi noge bile prepune ovakvih Hulkova. Neki su bili veći, neki manji, a svi su bili crveni, bolni i natečeni. Još uvijek se sjećam koliko je ovaj na slici bio vruć jer je sve oko njega bilo upaljeno. Hulkovi nisu samo bili bolni i ružni, bili su i naporni - taman kad zaliječiš jedan, dođu dva druga i tako u krug. Prvo samo otekline, pa rane (jer ih moraš raskopat i izvuć to što se upalilo), pa kraste, a nakon što sve prođe i zaraste, ljubičaste hiperpigmentacije koje vole potamnit na suncu pa je već ionako mučan odlazak na plažu još gori. Sjećam se da mi je u to vrijeme najveći san bio obuć haljinu u ljetnim mjesecima i da sam bila ljubomorna na svaku curu u tramvaju koja je to mogla napraviti bez problema. "Nisu ni svjesne koliko su sretne" - razmišljala sam dok sam ih gledala u njihovoj svakodnevici koja je za mene predstavljala najveći luksuz. Ljeti sam hodala u dugim hlačama i nevoljko odgovarala na "glupa" pitanja tipa: "Kaj tebi nije vruće?" Živjela sam za jesen i sezonu gustih najlonki. Gasila svjetlo kad bi se našla u situaciji da neki tip treba vidjet moje noge. 

 

Smijala sam se na slikama jer sam napokon imala normalne zube koje više nije trebalo skrivati, ali njihovo mjesto su zauzele noge. Opet je bilo okrutnih komentara. Nadimaka. Šaljivih pitanja tipa: "Kaj si ti pala u koprive?" ili "Ko je tebe izbo nožem?" ili moje najdraže: "Kaj ti je bilo??!?!" Nekad je bilo zlonamjerno, nekad iz čistog neznanja, a rezultat je uvijek bio isti. Svaki put kad bi netko vidio moje Hulkove, morala bi ili slušat uvrede, ili u najboljem slučaju, objašnjavat da me nitko nije prebio nego da imam problem, a obje stvari su jednako umarale. I nisam nosila kratke hlače devet godina. Jer je bilo lakše. 

 

Prije toga se nisam smijala pet godina jer je bilo lakše, pa još tri u heavy metal fazi jer je bilo lakše. To je SEDAMNAEST godina robovanja nedostatku za koji nisam kriva. Sedamnaest godina skrivanja jer ne izgledam onako kako MTV kaže da treba izgledat. Ravni zubi, lijepa kosa, jednobojne noge. Sedamnaest godina pokušavanja da se prilagodim standardima, samo zato da bi me ovi koji vole prcat i vrijeđat pustili na miru. A imam 31, što znači da sam više od pola života živjela u strahu od toga što će netko mislit ako vidi da imam ružne zube ili noge koje bi mogle glumit u Walking deadu.

 

Sjećam se prvog puta kad sam nakon što sam riješila problem s Hulkom izašla u grad u haljini. Osjećala sam se kao Mala sirena kojoj je netko dao noge. Čisto. Slobodno. Društveno prihvatljivo, napokon. Ravni zubi, duga kosa i jednobojne noge, baš kako kaže MTV. 

 

A onda sam u tramvaju vidjela curu s istim takvim, Hulkastim nogama. Stajala je u haljini i privlačila radoznale poglede. Neki su ju gledali po skrivečki, samo krajičkom oka. Neki su ju studiozno odmjeravali. Bile su i dvije klinke koje su se došaptavale i cerekale jer "gle, prištave noge, haha!" A ona je i dalje samo stajala u haljini - i ignorirala ih. U haljini, s Hulkovima, neopterećena. Vjerojatno zašto što je u određenom trenutku života shvatila da ti nedostaci na koje nemaš utjecaj ne smiju učinit dan manje lijepim. 

 

Ovi koji vole prcat i vrijeđat će uvijek pronać razlog da te prcaju i vrijeđaju. Uvijek. Neće te pustit na miru ma koliko se god trudio. Par kila viška i odmah si krmača, kad nemaš kila viška onda si anoreksični kostur koji sigurno ne jede, bez šminke si gadna, našminkana si umjetna površna glupača, a čak i da se nekim divnim čudom maksimalno približiš točki u kojoj si svima baš ok (točka locirana odmah pored točke u kojoj je Hrvatska prosperitetna zemlja), uvijek će se nać netko tko će ti reć da imaš ružne nožne prste. 

 

Na Facebooku sam se nebrojeno puta susrela s ljudima koji drugima ispod slika s plaže pišu baš to: "Sorry, al nožni prsti su ti baš ružni." Zamisli kakav mali, ograničeni mozak moraš imat kad ljude ideš prozivat zbog nečeg na što nemaju apsolutno nikakav utjecaj. Nožni prsti, to ne biraš. Kao ni zube. Ni hormone koji mogu odlučit podivljat u bilo kojem trenutku. Ni kosu koja se masti do te mjere da ju možeš oprat ujutro, a popodne izgleda kao da nije vidjela šampon barem tri dana. Ni prištavo lice. 

 

Nožne prste ne biraš, ne biraš ni jednu od tih stvari, ali biraš ono što ti izlazi iz usta. Neki ljudi će uvijek odabrat reć nekom da imaju ružne nožne prste. To nema veze s prstima nego s čovjekom.

 

Al ti ljudi nisu bitni, to je ono što ja nisam shvaćala u svojih 17 godina skrivanja, a ova cura iz tramvaja je. Nije bitno ono što drugi biraju izgovarat u tvom smjeru, bitno je ono što TI biraš izgovarat samom sebi. 

 

JA sam se odabrala ne smijat jer sam si govorila da moji zubi ne zaslužuju bit viđeni. Nakon toga sam se opet JA odabrala skrivat iza dugačkih hlača. Ne zbog Ane koja mi je rekla da imam ružne noge ni zbog Marka koji mi je rekao da imam kljove - zbog Andree je samoj sebi odabrala izgovorit da je važno ono što Ana i Marko misle. 

 

A važno je otprilike isto koliko i okus toalet papira s kojim brišeš dupe. 

 

Nula. 

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!