Foto: FaH

NOVINARIMA je preopasno zadržavati se u područjima Aleppa i Mosula koja su pod kontrolom pobunjenika, ali ljudi su željni vijesti s Bliskog istoka. Zbog toga je lako povjerovati informacijama iz druge ruke, upozorava Patrick Oliver Cockburn, irski novinar i dopisnik The Independenta za Bliski istok.

Iračka vojska pokušava zauzeti istočni Mosul u isto vrijeme kad i sirijska vojska pokušava prodrijeti u istočni dio Aleppa. Procjenjuje se da su bombardiranja Aleppa ubila oko 300 civila, a u Mosulu je navodno ubijeno oko 600 civila u mjesec dana.

Iračkoj vojsci gleda se kroz prste

Usprkos ovim sličnostima, mediji veoma različito prikazuju ove dvije opsade, piše Cockburn. Krivnja za civilne žrtve u Mosulu svaljuje se na ISIS, dok se iračkoj vojsci gleda kroz prste.

"Usporedite to s medijskim opisima neljudskog divljanja Assadovih snaga u Aleppu, gdje vojska navodno ubija civile bez obzira na to ostaju li ili bježe. Na tom području nema nezavisnih novinara. ISIS zatvara i ubija strance, a njihov sirijski ekvivalent, Jabhat al-Nusra, je samo malo manje užasan, te ih samo mijenja za otkupninu.

Strani novinari koji pokrivaju te sukobe djeluju iz Libanona ili Turske. Oni koji su pokušali izvještavati iz područja pod kontrolom pobunjenika ubrzo su se našli u prtljažnicima automobila, ili zarobljeni na neki drugi način. Iako novinari ne vjeruju čak ni najumjerenijim postrojbama u Siriji, vjeruju u istinitost njihovih informacija. Neizbježno je da će pobunjenički pokret samo objavljivati informacije koje su u biti vlastita propaganda. Za to nisu krivi oni, već mediji koji si dopuštaju da ih se hrani sumnjivim ili jednostranim pričama.

Ništa od ovog nije novo. Invazija Iraka 2003. opravdana je time što je Irak navodno posjedovao oružje za masovno uništenje (WMD). Zapadni su novinari prenosili priče iračkih boraca otpora koji su (predvidljivo) potvrđivali postojanje WMD-ova", dodaje.

Lažne informacije

"Neki novinari su čak poslije imali hrabrosti prozivati one koji su im dali lažne informacije, kao da su očekivali da će im oni koji su posvetili živote svrgavanju Saddama Husseina prosljeđivati objektivne informacije. Još jedna takva medijska slika bila je prisutna tijekom ustanka protiv Muammara Gaddafija u Libiji 2011. Libijski pokreti otpora davali su u medije priče o zvjerstvima Gaddafijevih snaga.

Osobito je teško izvještavati o ratu u Siriji, zbog nemogućnosti pristupa područjima na kojima se vode borbe. Mediji su u velikom iskušenju da svaku informaciju koju dobiju iz druge ruke prenesu kao činjenicu, čak i ako dolazi od ljudi koji mogu djelovati samo ako su dio dominantnih skupina na tom području.

Reporteri rano u karijeri nauče da im ljudi prenose neke vijesti jer promoviraju neki svoj cilj. Iako, u obranu reportera na terenu, obično glavni ured odlučuje o vijesti dana. Oni koji su najbliži stvarnim događanjima ne mogu puno učiniti oko toga koja priča je prva na vijestima", ističe Cockburn.

Saddamovo oružje masovnog uništenja

Tako su 2002. i 2003. godine novinari New York Timesa pisali kako je lako moguće da Saddam nema oružje masovnog uništenja, da bi otkrili da su novine njihove priče smjestili usred izdanja koje je počinjalo člancima kojima se dokazivalo da Saddam ima oružje masovnog uništenja.
Novinari i javnost trebali bi sve informacije iz Sirije i Iraka primati s dozom skepticizma. Vladini su stručnjaci obavili bolji posao od novinara koji su vjerovali u jednostavna objašnjenja situacije te su bili uvjereni da je Assad uvijek na rubu pada.

Na vrhuncu narodnog ustanaka u srpnju 2011. godine, kad su mediji bili uvjereni da je Assad gotov, tadašnji britanski veleposlanik u Damasku, Simon Collis napisao je da Assad može računati na potporu 30-40% populacije.

Francuski je veleposlanik dijelio njegovo mišljenje, ali glavešine u Parizu su mu javile: ''Vaše informacije nas ne zanimaju. Bashar al-Assad mora pasti i past će'', zaključuje Cockburn, apelirajući na čitatelje da zadrže zdravu dozu skepticima prilikom čitanja informacija o Bliskom istoku.