PRIJE nego što krenem, evo ti slika koju možeš slat svim prijateljima na Whatsapp i veselit se:

 

 

Malo smijeha nikad nije na izmet.

 

Sretna nova 2017. godina svima! I naravno, sretna nova 1993. godina HRT-u - čula sam da ako odgledaš njihov cijeli novogodišnji program (BEZ MIJENJANJA PROGRAMA!!!), nastaje 24-satna “pogreška” u prostorno-vremenskom kontinuumu koja ti omogućava da izađeš iz kuće i na kiosku kupiš Ronhill za 8 kuna. Pa ti hejtaj i govori da je staromodno do mile volje - nije, HRT je Black mirror naših života, samo što mi to ne vidimo.

 

Uglavnom, koja god da je, nova godina je tu. I drago mi je da je tu - 2016. je poubijala hrpu ljudi s Hollyweed walk of famea, uključujući Mariah Carey i bilo je vrijeme da otiđe. Ispred nas je tjedan “izvrsnih” fora “nismo se vidjeli/čuli/napili od prošle godine”, dubokoumnih statusa tipa “nova godina, nova ja” i “ovo je prvi od 365 listova tvoje nove priče” i “život je kao sarma, najbolji je drugi dan” i naravno, moje najdraže stvari ikad - novogodišnjih obećanja. 

 

Nikad, čak ni u predizbornim tjednima i mjesecima, Facebook nije preplavljen lažima kao u prvom tjednu nove godine. Svi će sve, svi su odlučili napravit klistir duše i krenut ispočetka. Marko iz Osijeka će ove godine više vremena posvetit mirisanju tulipana jer je život kratak. Ana iz Sesveta okreće novi list i umjesto Šuput Majinog, stavlja citat Tolstojevskog, znaš onog što je skladao Zločin i Karenjinu. Ivo iz Remetinca će počet žvakat svaki zalogaj 35 puta jer je to dobro za želudac i manje će lagat. Svi će počet vježbat jer je to zdravo. Limun i mlaka voda na prazan želudac. Više povrća, manje mesa. Više ljubavi, manje stresa. Jabuka umjesto čokolade. Voda umjesto cole. Lužnati želudac i srce puno ljubavi. Knjiga umjesto Facebooka, stepenice umjesto lifta, Sinj umjesto Senja i ostala obećanja koja se lako lajkaju, a teško ispunjavaju. Čekam još da Žac Markić napiše da će ljubit svog pedera bližnjeg, kao veliko finale tjedna lažnih obećanja. Ja isto serem na veliko, počevši s tim da ću svaki dan pit 2 litre vode, iako su šanse da se to dogodi jednake šansi da Ivan Pernar šuti tjedan dana. I isto ću češće ić u kazalište i ove godine ću STVARNO počet vježbat jer je krajnje vrijeme - tradicionalna odluka koju donosim od hiljadu devetsto devedeset i sedme i eto, napreduje kao i radovi na Katedrali - pokrijem ono što ne valja i nastavim dalje. Manje ću gubit vrijeme na gluposti, tipa rasprave s nepoznatim ljudima oko tema koje su stvorene da ti kradu vrijeme. Upisat ću španjolski jer je šteta da ga govorim samo napola. Prestat ću klikat na naslove “nećete vjerovati što se dogodilo sljedeće” ili “Nevjerojatna transformacija - Taylor Swift više ne izgleda ovako!” Jest ću puno malih obroka dnevno. Neću ležat u krevetu i sat vremena visit na Facebooku prije nego što odem spavat. Neću stiskat Snooze button. Vadit ću USB na ispravan način. Svaki dan ću napravit barem 50 čučnjeva. Svaki dan ću pojest barem jedan komad voća. 

 

Zakaj si to radimo? Zašto si lažemo da možemo napravit stvari za koje imamo nepobitne statističke dokaze da ih ne možemo napravit? Kakav je to početak “nove” godine ako si i dalje zadaješ stare zadatke koje nećeš riješit? Kako očekuješ bit sretan u novoj godini ako si u samom startu radiš namještaljku da failaš? Ne valja to, život je pozornica, a ako si zadaš ciljeve koji su prezahtjevni za tebe, završit ćeš ko Mariah Carey. Bottom line, nemojmo si lagat na samom početku nove godine i bit političari s jumbo plakata u vlastitom životu - kad već donosiš novogodišnje odluke, donosi one kojih se možeš držat. A ne da ti je u ožujku neugodno jer si u siječnju reko da ćeš manje pit a i dalje si krvna grupa jegermeister. Dovoljno je da tvoj šef i cijela tvoja obitelj očekuju od tebe stvari koje nisu realne, nemoj još i samom sebi lagat, to ti je loše za dušu.

 

Ja već nekoliko godina zaredom donosim realne novogodišnje odluke - nisu nešto što bi Oprah podržala, ali su iskrene i održive. Dvanaest komada svake godine, jer je 12 apostola a svi znamo da mi je to full važno.

 

Ovo su moje novogodišnje odluke, koje mogu bit i tvoje novogodišnje odluke:

 

 

“Ja si nosim bočicu vode sa sobom, a na poslu sam si stavila alarm da me svakih sat vremena podsjeti da popijem malo” - znam hrpu ovakvih žena, a znam i da ja NIKAD neću bit ta žena. Neću si namještat alarm, neću nosit bočicu sa sobom, neću provest dan razmišljajući o unosu tekućine u tijelo jer ne želim bit obveznom odnosu s vodom. Pit ću kad sam žedna, a i tad ću u 90 posto slučajevima pit colu. “Ali kad si žedna, onda ti je tijelo već dehidrirano, Andrea!” Znam, život je surova jama otrovnih nedoumica. Neću pit dovoljno vode, ni prošle godine, ni ove godine. 

 

 

Prošle godine sam krenula u teretanu jer je to dobro za mene i jer želim bit osoba koja brine o svom tijelu. Odustala sam od teretane jer ne mogu. Krenula sam u teretanu jer je vježba zdrava. Odustala sam od teretane jer ne želim. Krenula sam u teretanu jer se tijekom vježbe luči hormon sreće a sreća je važna ako želiš bit sretan u životu. Odustala sam od teretane jer neću. To je to. Krenut ću u teretanu još 500 puta i odustat ću još 500 puta. Važno je da sam sama sa sobom razriješila da sam bipolarna i sad će svima bit lakše. Ali nikad više neću odlučit da “od ove godine počinjem voljet tjelovježbu” jer ju ne volim sad, neću ju voljet ni sutra, ni sljedeće godine, ni one iza. Neki ljudi se nakon fizičke aktivnosti osjećaju sretno i zadovoljno, ja budem tužna jer sam upravo provela sat vremena radeći nešto što ne volim. 

 

 

Odjeća za teretanu u koju neću ić. Pidžame koje ne nosim jer volim spavat majici. Odjeću za na Sljeme iako ne idem na Sljeme niti imam planove da se to promijeni. Ovo ovdje:

 

 

PEZ dispenser Mala sirena koji stoji u ladici. Trepavice za Boy Georgea. Ljubavni bomboni iz Španjolske koji imaju okus po pogreškama. Znam da mi ne treba, znala sam da mi ne treba kad sam kupovala, i znam da ću pokleknut na prvoj sljedećoj gluposti.

 

 

Imam pun ormar tih nekih novih hlača koje ću jednom skratit jer sam ih kupila predugačke, majica koje ću kupit ovakve nesavršene i onda jednom prekrojit da budu savršene i haljina koje treba malo suzit pa mi neće bit prevelike. I znam da ću to nastavit radit i u 2017.  Jer sam koza.

 

 

“Jedite više manjih obroka tijekom dana. Povećajte unos voća, povrća, vlakana i proteina, te ograničite unos ugljikohidrata. Za međuobrok pojedite šaku badema ili pola banane.” Mrš, neću. Ljudi koji pojedu pola banane su psihopati. I gladni. A ovi savjeti “umjesto pizze od klasičnog tijesta, napravite pizzu s “tijestom” od cvjetače” su govor mržnje. Neću.

 

 

Ovo je odluka koju donesem svake godine. Majoneza je ljubav. Kažu da nije najzdravija, ali najveće ljubavi su uvijek malo nezdrave. Pogle Romea i Juliju. Johna Lennona i Yoko Ono. Aleksandra Stankovića i Aleksandra Stankovića. Majoneza je tvoj prijatelj. Kad ju trebaš, uvijek je tu. Čeka te u frižideru i samo želi malo pažnje. Realno, ona je bolji prijatelj od tvojih prijatelja. Čak i ako dobiješ celulit od majoneze, to neće bit običan celulit - to će bit mala, rupičasta stazica majoneznih uspomena. Znaš kak kaže ona izreka: "Život se ne mjeri brojem udisaja, nego brojem sendviča u koje si stavio majonezu." Život bez majoneze nije život - to je preživljavanje.

 

 

Porque no me da la gana.

 

 

Ljudi koji vade USB na siguran način vjerojatno pojedu pola banane. 

 

 

Ono što se dogodilo sljedeće će vas šokirati… i uvijek kliknem. I nikad me ne šokira. I uvijek se naljutim. I sljedeći put opet kliknem. Jer me zanima. Znatiželjna sam. Želim vidjet kako Taylor Swift izgleda s novom frizurom, želim se naljutit kad vidim da je samo malo skratila vrhove i želim vikat da više nikad neću kliknut na takvo smeće i onda opet kliknut i sve ispočetka. To je ritual opuštanja.

 

 

Kak ću inače znat da se Barbara s Fejsa zaručila i da ima full hrapave ruke ili da novi svjetski poredak ima dokaz o chemtrailsima ili da Marko službeno objavljuje da Facebook ne smije bez njegovog izričitog dopuštenja koristiti niti objavljivati njegove fotografije? To nije gubljenje vremena, to je opća kultura. 

 

 

Još 5 minuta. I još 5 minuta. Evo još 5 pa se dižem. I još 5. Stručnjaci kažu da to nije zdravo, al nije ni Mladen Grdović zdrav pa vidi kak je sretan. Snooze je sreća.

 

 

Jer se vodim onim “manje je više.” A ako je manje više, onda je nula - najviše. (Zapravo nije jer možemo još ić u minus ali shvaćaš što želim reć).

 

 

To mi znaju reć da moram jer sam prešla 30. Znaš kaj sam skužila sad kad imam 30+? Skužila sam da imam 20 i da ću uvijek imat 20. Ne postaješ star kad navršiš određeni broj godina - postaješ star kad ujutro počneš cijedit limun u mlaku vodu i lagat si da ti je fino. 

 

To su moje doluke kojih ipak ima trinaest jer sam ambiciozna. Možda nisu dobre, ali bar ne lažem samoj sebi u Facebook.

 

Iskrenost je pola zdravlja, a ja vam želim iskrenu, zdravu i veselu novu godinu punu majoneze, ljubavi i snoozanja. I da budete kao Harold.

 

 

I evo pusa za kraj, nije na izmet :*

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree možete pročitati ovdje!