FOTO: Privatne/Facebook

U HRVATSKOJ se prilično često čuje jadikovka kako je jedan od ponajvećih problema s kojima se suočavaju naši gospodarski, znanstveni i obrazovni sustavi odljev mozgova – odlazak najkvalificiranijih znanstvenika u inozemstvo gdje se nude bolje prilike za rad, istraživanja i napredovanje u karijeri.

Često se također govori i piše o tome kako su oni vani postali vrlo uspješni. U tom kontekstu ponekad se ističe kako razvijene države poput SAD-a, Velike Britanije, Švicarske, Švedske i sl. profitiraju od odljeva naših ponajboljih stručnjaka koji su obrazovanje stekli u Hrvatskoj, o trošku države. Neki ljudi u sustavu obrazovanja, poput ministra Vedrana Mornara, stoga su kao moguću mjeru zaustavljanja odljeva mozgova predložili apsurdnu mjeru vraćanja sredstava koja je država potrošila na 'besplatno obrazovanje' mladih koji su otišli, kao da im je školovanje platila država, a ne roditelji, odnosno porezni obveznici uopće.

No vrlo malo i rijetko govori se o mogućnostima priljeva mozgova. Obično se jednostavno pretpostavlja da Hrvatska ne može ponuditi dovoljno privlačne uvjete za zapošljavanje da bi nam došao itko tko nešto vrijedi. U velikoj mjeri to i jest istina. Međutim, gotovo nikada nitko ne govori o tome što se zbiva kada netko ipak poželi doći, unatoč svemu. Kako tada izgledaju stvari? Kratak odgovor na to pitanje je – katastrofalno! Malo duži odgovor bio bi da je procedura traženja najboljeg znanstvenika za određeno mjesto u Lijepoj našoj dovedena do nevjerojatnog apsurda, kao da se državni aparat svim silama bori da nam nitko nikada i ni pod koju cijenu ne dođe. Drugim riječima stječe se dojam da je sustav osmišljen da se zapošljava unaprijed određen kandidat te da natječaj postoji tek radi forme, odnosno da je uređen da pogoduje osrednjosti i nepotizmu, a ne kvaliteti.

Odličan uvid u ovu problematiku za Index su predstavili dvojica hrvatskih znanstvenika – molekularni biolog Boris Lenhard i fizičar Vinko Zlatić koji obojica imaju iskustava s obrazovnim sustavima i procedurama zapošljavanja – kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Njih dvojica ukratko su opisali kako izgledaju procedure natječaja za znanstvene pozicije u Hrvatskoj, a kako u uređenom svijetu. Zlatić je objasnio kako izgleda natječaj u Hrvatskoj, a Lenhard kako se to radi u Londonu, ali i u drugim zemljama u kojima je radio.

Lenhard je trenutno voditelj međunarodne skupine za računalnu biologiju i redoviti profesor na Imperial Collegeu u Londonu, jednom od najboljih sveučilišta na svijetu.

Zlatić je znanstveni suradnik na Zavodu za teorijsku fiziku na Institutu Ruđer Bošković, a radio je i u Italiji i u Nizozemskoj.

Čitajte i uživajte. Da je nekim slučajem riječ o nekoj izmišljenoj državi negdje daleko u svemiru, možda bi bilo urnebesno smiješno. Nažalost, nije.

Zlatić o zapošljavanju u hrvatskoj znanosti:

Od ulaska Hrvatske u EU svaki natječaj za zapošljavanje znanstvenika mora biti objavljen na europskom portalu za zapošljavanje što je odlično jer se na taj način povećava konkurentnost u odabiru kandidata. Plaće u Hrvatskoj nisu visoke, a naše institucije nemaju visoku reputaciju vani, pa to predstavlja problem za dovođenje kvalitetnih ljudi. Naša najveća prednost jest da kandidatima možemo ponuditi odlične uvjete za rad i visoku samostalnost istraživanja. Naime, naš zavod prikupio je značajan broj kompetitivnih europskih projekata, što nas čini privlačnima za znanstveno-istraživački rad i napredovanje u karijeri.

No najveći faktor odbijanja kvalitetnih ljudi nastupa u samom procesu zapošljavanja jer je procedura iznimno komplicirana, osobito ako se radi o onima koji su diplomu stekli izvan Hrvatske.

Prvi problem je da zakonski od kandidata moramo tražiti da naprave postupak priznavanja svoje diplome i prije nego što budu odabrani. Nakon toga nije moguće napraviti dodatnu selekciju kao što se to radi u drugim zemljama, nego apsolutno sve koji zadovoljavaju administrativne uvjete, koji su minimalni, moramo provesti kroz potpunu proceduru zapošljavanja. To znači da se svi kandidati izaberu prvo u znanstvena zvanja, za što je potrebno nekoliko vijeća i odabir komisije za izbor na znanstveno zvanje, te da kandidat održi nastupno predavanje pred komisijom za radno mjesto. Za to treba kandidat treba urediti dolazak na instituciju u vlastitom trošku. Potom ista komisija treba obaviti razgovor sa svakim od kandidata da bi konačno napisala svoje mišljenje u vrlo detaljnom prikazu, što recimo za pet kandidata zna biti i do 18 stranica teksta, a sve da bi se odabrao i predložio jedan kandidat na radno mjesto. To posebno nema smisla ako je kandidat izrazito loš, što se vidi odmah iz priloženog životopisa, jer u tom slučaju nema nikakve šanse da se zaposli. No zakon ne predviđa ništa drugo nego da se procedura provede u cijelosti. To je potpuno bespotrebno rasipanje novca poreznih obveznika. Na kraju još postoji i izborni odbor struke te naposljetku Znanstveno vijeće instituta koji glasaju o zapošljavanju tog jednog kandidata.

No to nije sve, jer se može dogoditi i događa se, da taj jedan kandidat konačno odustane, a kako ne smijete raditi rang listu pogodnih kandidata, već morate izabrati isključivo samo jednoga, cijeli natječaj pada u vodu i sve kreće iz početka. Ukupna procedura zapošljavanja u pravilu traje i do godinu dana, a ponekad i više, jer se postupak izbora ne može prekinuti za one kandidate koji se nisu eksplicite izrazili da odustaju, a zakonski čak ni onima koje nikada ne biste zaposlili, jer smatrate da nisu dovoljno kvalitetni budući da njima sve do kraja natječaja ne smijete reći da ih nemate namjeru zaposliti.

Na ovaj način u iznimnoj su prednosti kandidati koji su već prisutni u toj instituciji, a u značajnom hendikepu onih koji nisu. Takav sustav zapošljavanja potiče ono što se na engleskom naziva "inbreeding" tj. napredovanje uvijek i isključivo unutar jedne institucije. To je praksa za koju se dobro zna da primjenjivana u dužim vremenskim razdobljima vodi k intelektualnom osiromašenju i padu znanstvene kvalitete institucije koja je primjenjuje. U našem slučaju to je cijela zemlja. 

Lenhard o zapošljavanju u razvijenim zemljama:

Natječaj za seniorna akademska radna mjesta na Imperial College London raspisuje se uglavnom nakon što pripadni odjel kontaktira nekoliko potencijalnih kandidata i neki od njih izraze načelni interes za poziciju. Natječaji koji se raspisuju "na suho" - tako da se samo oglase bez prethodnih interesa - u pravilu ne uspijevaju privući dovoljno zanimljive, odnosno kvalitetne istraživače. To ne znači da prethodno kontaktirani kandidati imaju prednost; ako se na natječaj prijavi netko jednako dobar ili bolji za tu poziciju, razmotrit će se ravnopravno.

Natječaj se oglašava u časopisima Nature i Science, te na standardnim britanskim web stranicama za oglašavanje takvih vrsta pozicija. Jedino što je potrebno poslati na prijavu za natječaj je detaljni CV s popisom radova te "Letter of motivation" (pismo namjere), jednu do dvije stranice, kojim kandidat objašnjava zašto je zainteresiran za oglašenu poziciju i zašto bi bio dobar za nju, te "Research Programme" (istraživački program), maksimalno pet stranica, kojim kandidat opisuje svoje planove budućih istraživanja, njihovu važnost i kako se uklapaju u ciljeve institucije na koju se prijavljuje. Nikakvi službeni dokumenti ne traže se u ovom stadiju.

Pripadni odjel sveučilišta potom razmatra pristigle prijave, a kandidati koji budu ocijenjeni kao nedovoljno kompetitivni ili nedovoljno tematski zanimljivi za instituciju, isključuju se iz daljnjeg postupka. Potencijalno zanimljivi kandidati pozivaju se na neformalne razgovore s istraživačima u instituciji, ako nisu pozvani prije samog natječaja, a nakon izraženog obostranog interesa mali broj kandidata poziva se na formalni intervju, često ne više od dva ili tri kandidata. Formalni intervju traje maksimalno jedan sat i odvija se pred panelom koji uz vodeće ljude odjela uključuje predstavnike uprave sveučilišta i ponekad vanjskog stručnjaka za kandidatovo znanstveno područje. Nakon intervjua, odluka o ponudi donosi se brzo, često već sljedeći dan.

Ponuda za posao stiže e-mailom, a nakon preliminarnog prihvaćanja kandidatu se šalje nacrt ugovora o radu. Ako kandidat konačno potpiše ugovor, često nakon prilično dugih i detaljnih pregovora u kojima postavlja svoje uvjete, on tek tada treba poslati presliku putovnice i zadnje stečene relevantne diplome. U mom slučaju radilo se o diplomi doktorata znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koja je bila na hrvatskom jeziku, pa su me zamolili da ju sam prevedem i pošaljem tekst prijevoda. Niti jedan od tih dokumenata nije trebao biti originalan niti ovjerena kopija, niti je prijevod trebao biti prijevod sudskog tumača. Nije postojalo ništa ekvivalentno nostrifikaciji diplome. Ni u ostale dvije zemlje u kojima sam radio nakon doktorata, a prije Velike Britanije, dakle u Švedskoj i Norveškoj, nije postojalo ništa slično nostrifikaciji doktorata koja se zahtijeva u Hrvatskoj.

Naravno, svim kandidatima koji su prošli formalni intervju može biti ponuđena pozicija - ako prvoodabrani ne prihvati ponuda nakon pregovora, ona se može uputiti drugom bez dodatne procedure. Uopće ne postoji institucija "poništavanja natječaja". Ishod natječaja može biti da je netko zaposlen ili da nitko nije zaposlen.