Foto: Index

HELIKOPTERSKO majčinstvo izraz je s kojim smo se svi susreli. Naziv koji objedinjuje majke koje se previše zaštitničko odnose prema svojoj djeci, majke koje sve rade za djecu i umjesto te djece te, kao posljedicu, na kraju balade imaju male razmažene nesposobnjakoviće. Helikoptersko majčinstvo nešto je oko čega sam se sama sa sobom odmah dogovorila da ne dolazi u obzir. Jer moje dijete neće biti jedno od ‘te djece’, djece koju sam podučavala u srednjim školama, djece koja znaju biti ‘opaki, provokativni i sarkastični’, ali ne znaju objasniti značenje navedenih riječi, kao što ne znani ni kako se pravilno drži olovka, lektiru im piše mama, a smatraju da kućanski poslovi ulaze u kategoriju zlostavljanja djece. Dovoljno sam se takvih nagledala i radit ću na tome da se nikada ne nađem u istoj situaciji. 

I za naše prostore, ja sam daleko od helikopter-mame. Moje dijete, i to žensko, smjelo je trčati i kada je jedva znala hodati, smjela se zaprljati, valjati po pijesku, jela je sve što sam joj stavila na tanjur, penjala se sama na tobogan davno prije svojih vršnjaka i sl. Nisam je htjela pretjerano štititi iako je to ponekad zahtijevalo veliku snagu s moje snage - snagu da se borim protiv osnovnog instinkta. Jer majčinski instinkt je često uteg, koliko je i prijeka potreba. Naravno, došavši u zemlju kao što je Njemačka, percepcija se maaalkice promijenila. Odjednom sam se našla u situaciji da jedina ja stojim iza djeteta na penjalici. Jedina ja vičem ‘Pazi! Nemoj!’ Lupit ćeš se! Makni se s toga!’. Ne znam što oni rade sa svojom djecom, ali ponekad imam osjećaj da smo okruženi mini-Spidermanima. Vrlo pristojnim i tihim mini-Spidermanima, da napomenem. Moje dijete nije ni jedno ni drugo.

Sve po ritmu djeteta 

Još jedna stvar na koju sam bila jako ponosna u našem hrvatskom životu, bila je moja sposobnost da pustim dijete da sve radi po ritmu koji njoj odgovara. Kao kada pustite dijete da se nauči sjediti kada njemu štima, a ne da ga vi posjedate. Kada dojite na zahtjev i prilagođavate se bebinim potrebama. Tako smo ju pustili da sama ‘odluči’ kada će jesti žlicom, kada će naučiti brojati, kada će čitati slikovnice i sl. Samo što, recimo, moje dijete i dalje nije odlučilo da bi mogla živjeti bez dude. Može većinu vremena, ali za spavanje mora biti tu. Isto tako nije odlučila da želi piti iz čaše. Nisam toliko grozna, moram se braniti - pila je iz čaše kao mala i u vrtiću, a onda je jednostavno odjednom odlučila da više neće. Čak ne toliko da neće, koliko smo imali boce sa slamkama i drugim mehanizmima koji sprječavaju prolijevanje po torbi, kolicima, mami, kućnom ljubimcu i tako to, pa nekako to nismo ni posebno uočili. I sada odbija piti iz čaše. Hoće, dva gutljaja. Dalje ne. I u našem njemačkom životu, u kojem gledam dijete od 3 i pol godine kako uzima bocu vode, otvara ju i pije iz nje, osjećam se kao najgora helikopter majka u povijesti čovječanstva! Kako se to dogodilo?! Kako to nisam uočila?! Zašto sam ja mislila da joj ‘dopuštam da prati svoj ritam’, a nisam vidjela da idem linijom manjeg otpora i puštam joj kako ona želi da se ne moram raspravljati?!

Jasno mi je da smo selili i to je bila ogromna promjena. I to promjena popraćena ogromnom grižnjom savjesti s naše, roditeljske, strane pa joj nismo htjeli otežavati situaciju. Pa smo joj mi oblačili jaknu kad se njoj ne da. Pa smo joj mi oblačili tenisice kad ‘ona ne može jer je beba’, pa smo ju mi hranili jer ‘su joj ruke premale’ (ne šalim se, to su njene riječi - ‘ruke su joj premale’). Jer, teško joj je, proći će, sve će stići. Tako da sada imam dijete koje tečno priča engleski, broji na tri jezika, meni prepričava slikovnice (umjesto da ja njoj čitam navečer) i čisti za sobom za stolom, ali duda dudu prije spavanja i nosa bočicu u vrtiću gdje svi piju iz čaše. 

Nitko drugi nije kriv 

I točno vidim da sam kriva - ja. Nitko drugi, samo ja. Svaki puta kada sam joj htjela pomoći, kada sam mislila da joj olakšavam, da čuvam njeno bezbrižno djetinjstvo i da ju štitim od svijeta, ja sam joj činila medvjeđu uslugu i pravila od nje debila. Svaki puta kada sam njoj ‘olakšala’ situaciju ili, da si priznamo, sebi ubrzala postupak (jer nekada nemamo vremena da ona oblači tenisice 25 minuta ako ja to mogu učiniti za 45 sekundi), svaki taj put sam joj pripremila još jednu situaciju gdje će njoj biti teže kada mene nema. Svako moje ‘mama će’, znači dodatnu frustraciju za nju kad mama nije pored nje. 

Ali sutra je novi dan! Već danima biramo čašu umjesto boce, a dudu ‘gubimo’ prije spavanja. Pravimo se da sok ne postoji i izlazimo iz kuće 25 minuta jer se dijete mora obući. Nadam se samo, prvenstveno zbog nje, da sam se ulovila na vrijeme i da ću biti pametnija za ubuduće. 

Najstrašnije je, ustvari, to što ovakve situacije nastaju iz dobre namjere i užurbanog života. Ljudi nemaju vremena. Dijete je brže nahraniti nego ga pustiti da brlja. Jer kad brlja, ručak traje sat vremena, jelo je hladno, a mamu poslije čeka prljava beba, prljava stolica, prljavo suđe, pod i nova hrpa veša prljava od hrane. Svatko tko je mama zna što znači prati mrlju od špinata s odjeće - i nemojte mi reći da to nije supermoć! Ali tako krenemo - ne želimo sebe dodatno opterećivati, a ne želimo patiti ni dijete. Pa ju dignemo na tobogan, nahranimo za ručak i damo tablet u ruke da dođemo k sebi pola sata. Sasvim ljudski. Skroz razumljivo. Dokle god smo svjesni da su male doze prihvatljive. Sve što nam izmakne kontroli postat će problem kasnije. A nitko od nas ne želi tinejdžera zombija koji bleji u tablet svaki trenutak koji provodi u kući, ne zna spremiti krevet i misli da je perilica nešto služi za držanje dodatnih stvari u kupaonici. Još stignemo ispraviti neke stvari ako izađemo iz helikoptera odmah. Odmah!