EKSKLUZIVNI VIDEO Hrvatski navijači za Index pričaju kako su zajedno branili Hrvatsku
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Index
AUTORI PROJEKTA "Kako su navijači zajedno branili Hrvatsku"
Novinari: Dea Redžić i Zvonko Alač
Kamera i montaža: Dario Dalmacija
Tekst: Z. Alač
Urednik: D. Redžić
RAT U HRVATSKOJ nije počeo na stadionu Maksimir 13. svibnja 1990., nego godinu dana kasnije i 300 kilometara istočnije. Na oba mjesta bili su navijači koji su junaci ove naše priče i što je najvažnije, junaci rata u Hrvatskoj.
Ne može se sukob navijačkih skupina prije neodigrane utakmice prvenstva Jugoslavije između Dinama i Crvene zvezde, tijekom kojeg je bilo nekoliko desetaka ozlijeđenih i jako malo izravnih sukoba između navijača ovih klubova i nakon kojeg su još točno 13 mjeseci hrvatski klubovi sa srpskima igrali u prvenstvu Jugoslavije, a hrvatski nogometaši nastupali za reprezentaciju te zemlje, uspoređivati s pokoljem 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu.
Taj događaj 2. svibnja 1991., a ne neredi na Maksimiru, ima tragično i povijesno pravo da ga se naziva početkom rata u Hrvatskoj. Rat je previše ozbiljan, težak i epohalno važan da bi njegovim početkom uzimali neki simbolički događaj, pa se zato za njegov start mora uzimati kravi sukob nakon kojeg je baš svakome jasno da nema povratka i da je rat time počeo. Događaj nakon kojeg smo bili sigurni da se hrvatski i srpski navijači više definitivno neće gledati preko tribina, nego preko nišana.
Upravo to bilo je jasno nakon što su u zasjedi lokalnih pobunjenih Srba i četničkih dobrovoljaca iz Srbije ubijeni hrvatski policajci. Još će samo Hajduk na stadionu Partizana uzeti jugoslavenski kup, a Šuker i Boban za Jugoslaviju zabiti na stadionu Crvene zvezde i to je bilo to.
Upoznajte junake s tribina i bojišta: Damir Markuš, Darko Zlodi i Emil Pernar
Povodom 13. svibnja, dana koji se često navodi kao početak rata u Hrvatskoj jer su se tog dana navijači Dinama i Zvezde gađali kamenjima i jer su srpski navijači pod zaštitom njima naklonjene "milicije" tukli malobrojne hrvatske na južnoj tribini Maksimira, donosimo razgovore s navijačima hrvatskih klubova koji su nakon stadionskih bitaka sa srpskim navijačima vodili onu najtežu, ratnu sa srpskim agresorima.
Kada govorimo o datumima, nema onog koji je više i bolnije urezan u kolektivnu nacionalnu svijest od 18. studenog, datuma koji se službeno uzima kao dan kada je 1991. godine Vukovar pao, odnosno kada su hrvatski branitelji nakon gotovo tri mjeseca herojskog otpora i opsade, položili oružje pred neusporedivo brojnijim i opremljenijim srpskim napadačima.
Uz dužno poštovanje prema datumima, posebno ovom drugom, namjerno nismo ova svjedočanstva navijača, vukovarskih ratnika, objavili u vrijeme kada se svake godine komemorira žrtva Vukovara.
Smatramo da se Vukovara i njegovih branitelja trebamo sjećati uvijek, a ne samo prigodničarski i samo taj jedan dan u godini.
Godišnjica događaja 13. svibnja, kada je prije 27 godina navijačkim sukobima "počeo rat u Hrvatskoj", pritom nam je poslužila kao savršeni povod za objavu ovih razgovora upravo danas jer ovi navijači Hrvatsku su branili u ratnom Vukovaru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Bili smo u Vukovaru 18. studenog prošle godine kako bismo pričali s jednim od trojice sugovornika, Damirom Markušem, navijačem Dinama, na tribinama i ratištima poznatijim pod nadimkom Kutina koji je kao dragovoljac HOS-a Hrvatsku branio tamo gdje je bilo najteže. Markuš svake godine na dan pada grada dolazi u Vukovar kako bi na licu mjesta odao počast brojnim tamo poginulim suborcima. Njihovu sudbinu izbjegao je nečim što je možda bilo gore i rizičnije nego tri mjeseca borbe u kaosu Sajmišta (vukovarski branitelji slažu se da je to bio najteži punkt u velikoj konkurenciji tijekom opsade), tako što se pred pad grada slobodnog teritorija dočepao probojem, tijekom kojeg je do nedalekog Nuštra trebalo proći minska polja i ravnicu u kojoj su vrebale tisuće neprijateljskih vojnika.
S drugom dvojicom koji su također kao dragovoljci otišli braniti grad u ljeto '91., razgovarali smo u danima obilježavanja pada Vukovara u njihovim rodnim gradovima jer njima je cijela ta gužva, ceremonija, ali i paradiranje političara gradom heroja svakog 18. studenog, previše. U Vukovar odlaze u danima koji nisu povezani s obljetnicom.
Poput njihova suborca Kutine, ni ostala naša dvojica sugovornika nisu se izvukli iz pakla bez dodatnih teških muka. Jer braniteljima je vukovarska kalvarija završavala na samo tri načina: smrću, probojem ili izlaskom iz srpskog zarobljeništva, u kojima su bili podvrgnuti nezamislivim mučenjima. Dvojica naših sugovornika nakon bitaka u opsadi preživjeli su upravo ovaj treći.
Zagrepčanin Darko Zlodi u rat i Tigrove otišao je na samom početku rata kao pripadnik BBB-a, a naznaku onoga što će ga dočekati u Vukovaru vidio je u obližnjem Erdutu, kada je vatreno krštenje doživio prilikom žestokog raketnog i topničkog napada na njegovu postrojbu. Tijekom opsade na Dunavu borio se u Borovu, na isturenim položajima, na kojima je ostao sve do samog kraja, točnije 19. studenog, kada je pao ovaj dio grada. Tada je zarobljen i slijedila je tortura po srpskim logorima.
Riječaninu Emilu Pernaru obuku i ratovanje u Tigrovima, ali čak i zarobljeništvo uz suborca iz postrojbe Zlodija, obilježilo je njihovo stalno međusobno sprdanje i podjebavanje po klupskoj osnovi. Pernar je, naime, u rat otišao kao žestoki navijač Rijeke i pripadnik Armade koji je zemlju branio daleko od rodnog kraja, tamo gdje je bilo najgore.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati