LEEDS s Ericom Cantonom 1992. bio je posljednji prvak Engleske u eri prije Premiershipa. Od 1993. kad se prvi razred engleskog nogometa i službeno prekrstio u Premierligu, raspored snaga na karti kolijevke nogometa iz temelja se promijenio. 

 

Nakon tragedije na Heyselu engleski klupski nogomet, do tada dominantan na Starom kontinentu, vraćen je u kameno doba. Europi je bilo preko glave terora engleskih navijača i UEFA je rekla dosta. Pet godina zabrane igranja u europskim kupovima bila je kazna za smrt 39 nevinih na nesretnom stadionu u Bruxellesu, a poniženi, osramoćeni i stigmatizirani Englezi morali su krenuti iz početka. Dokazati Europi da su primitivizam i nasilje iza njih te da su spremni za nogometnu revoluciju.

 

Premiership se na kraju pokazao punim pogotkom i ubrzo je postao globalni fenomen. Huliganizam u Engleskoj nije izumro, bilo bi to glupo i neozbiljno za kazati, no u posljednjih 25 godina barem je nestao s tribina. Uklonjene su stajaće tribine, stadioni su postali nogometna kazališta za srednji i bogati sloj koji si može priuštiti skupocjene preplate, većinu klubova kupili su američki, ruski ili azijski bogataši, a TV kuće plaćaju milijune za televizijska prava. U samo nekoliko godina Premiership je postao najbogatija liga na svijetu, a posljedica ogromnog priliva novca bio je dolazak kreme svjetskog nogometa na Otok. Liga je iz godine u godinu jačala, a najjači klubovi svakim su danom dobivali sve više navijača iz cijeloga svijeta.

 

Kako smo napisali na početku teksta, Premiership je donio puno promjena. Čuveni ''Big five'' engleskog nogometa (Liverpool, Arsenal, Manchester United, Everton i Tottenham) posve je redefiniran. Liverpool, do pojave Premiershipa daleko najtrofejniji europski klub, na novi naslov prvaka čeka od 1990., a nekad moćni Everton i Tottenham također su daleko od svojih najslavnijih dana. Naslovne role preuzeli su klubovi koji svoj meteorski uzlet mogu zahvaliti golemom stranom kapitalu (Chelsea i City), novac diktira pravila igre, a čudesne priče Blackburna (1995.) i Leicestera lani danas su više izuzetak nego pravilo.

 

Od 1993. do danas šest je klubova osvajalo naslove u Engleskoj, a kad već pričamo o osvajačima i trofejnim generacijama, pokušat ćemo izdvojiti pet slavnih momčadi za koje mislimo da su najupečatljivije te da su one kojih ćemo se jako dugo sjećati.

 

Momčad predvođena čudesnim Alanom Shearerom senzacionalno je uzela naslov prvaka. Na klupi je bio jedan od najvećih otočkih igrača i legenda Liverpoola Kenny Dalglish, a uz Shearera koji je te sezone zabio nevjerojatna 34 ligaška gola, ključni igrači bili su Graeme Le Saux, Colin Hendry, Tim Sherwood, odlični vratar Tim Flowers, slavni Nizozemac Richard Witschge, vrlo dobri napadač Chris Sutton te Henning Berg. Kad smo već spomenuli Berga, Norvežanin koji se kasnije proslavio u Unitedu do prije nekoliko dana bio je jedini igrač u povijesti Premiershipa koji je bio prvakom s dvama različitim klubovima. Ove sezone to je uspjelo i Kanteu. Francuz je lani osvojio naslov s Leicesterom, a ove sa Chelseajem.

 

22 godine nakon naslova prvaka Blackburn, omiljeni klub generacije koja je odrastala u devedesetima i koja je bila nogometno odgojena na tada popularnoj ''Petici'', proživljava najteže dane u svojoj povijesti. Klub s crvenom ružom u grbu prije nekoliko dana je ispao u treću ligu.

 

 

U sezoni 1998./99. na čelu sa Sir Alexom Fergusonom, Manchester je osvojio sve što se moglo osvojiti: Premier ligu, FA Cup i Ligu prvaka. Ova godina će definitivno biti ispisana zlatnim slovima u povijesti Manchester Uniteda. Manchester United zaključio je prvenstvo sa 79 bodova, bodom više od drugoplasiranog Arsenala i četiri boda više ispred Chelseaja, uz gol razliku 80:37. Od 80 postignutih golova dvojac Yorke-Cole je kreirao 35. U Ligi prvaka Dwight Yorke dijelio je prvu poziciju s Andrijem Ševčenkom s osam postignutih golova. Mnogi kažu da je to bila najbolja ekipa Manchestera u povijesti. Peter Schmeichel, Jaap Stam, Wes Brown, braća Neville, Paul Scholes, David Beckham, Ryan Giggs, Dwight Yorke, Andy Cole samo su neka od imena koje je na raspolaganju imao Ferguson.

 

Naslov prvaka Starog kontinenta, osvojen protiv Bayerna na Camp Nouu, prvi nakon 1968., jedna je od najčudesnijih utakmica u povijesti elitnog nogometnog natjecanja. Nogometašima Bayerna ni danas nije jasno što se dogodilo u sudačkoj nadoknadi toga susreta, a suze neutješnog Samuela Kuffoura postale su tužna razglednica jednog od najnevjerojatnijih mečeva u povijesti nogometa.

 

 

 

Sezonu 2003./04. obilježili su nogometaši Arsenala. Oni su tada s 90 bodova, 11 više od drugoplasiranog Chelsea i čak 15 bodova više od trećeg Uniteda, slavili titulu prvaka Engleske. Bili su najdominantnija momčad, jedina momčad bez poraza u povijesti i zasluženo su dobili nadimak The Invincibles. S najboljom obranom lige prvenstvo su završili gol razlikom 73:26. I tada se, baš kao i sada na klupi nalazio Arsene Wenger. Za Arsenal su tada igrali: Jens Lehmann, Sol Campbell, Giovanni van Bronckhorst, Patrick Viera, Gilberto Silva, Robert Pires, Patrick Ljungberg, Sylvain Wiltord, Denis Bergkamp i neumoljivi Thierry Henry koji je postigao 30 golova. 

 

 

 

Prva sezona na klupi Chelseaja i odmah titula za "Posebnog". Jose Mourinho u svojoj debitantskoj sezoni osvaja prvenstvo s 12 bodova ispred Arsenala i 18 bodova ispred Uniteda. Osvojili su naslov prvaka Engleske, a Liverpool ih je spriječio da uđu u finale Lige prvaka.

Mourinho je na Otoku stvorio najdominantniju momčad sezone koja je napumpala gol razliku čak 72:15. U momčadi je imao Petra Čecha, Willama Gallasa, Johna Terryja, Franka Lamparda, Claude Makelelea, Darmiana Duffa, Arjena Robbena, Didiera Drogbu... . Najbolji strijelac Chelsea bio je Frank Lampard s 13 golova. Ispred njega su bili Henry (25, Arsenal), Johnson(21, Crystal Palace) i Pires (14, Arsenal). Mourinho je u FA Cupu poražen u osmini finala od Newcastlea.

 

 

Ako je naslov Blackburna bila senzacija, kako opisati onda ono što su lani napravili nogometaši Leicestera. U sportu pobjede malih nad velikima nisu rijetkost i takve pothvate volimo nazivati iznenađenjima ili senzacijama, no povijest sporta poznaje i priznaje samo dva ''čuda''. Goranov Wimbledon je kategorija za sebe.

 

Prvo sportsko čudo datira još iz 1954., a ostvarila ga je nogometna reprezentacija Zapadne Njemačke koja je u finalu SP u Švicarskoj s 3:2 slavila protiv godinama nepobijeđene ''mađarske lake konjice'', koju je predvodio jedan od najvećih nogometaša svih vremena, legendarni Ferenc Puškaš. Ta pobjeda u sportskim almanasima i knjigama nosi ime ''Čudo u Bernu''.

 

Autori drugog čuda hokejaši su SAD-a, koji su na Olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980. svladali SSSR osvojivši zlato i prekinuvši puno desetljeće dugu dominaciju ''Zbornaje komande''. Zanimljivo, uoči olimpijskog turnira reprezentacija SSSR-a poigravala se s profesionalcima iz NHL-a, dok su joj skalp uzeli hokejaši s američkih sveučilišta. Velika pobjeda američkog tima u povijesti je poznata kao ''Čudo na ledu''.

 

Lani smo bili svjedoci trećeg čuda. Momčad koja se sezonu prije na nestvaran način spasila od ispadanja uspjela je osvojiti naslov prvaka s čak 10 bodova više od drugoplasiranog Arsenala. Claudio Ranieri na klupi, Kasper Schmeichel na golu, Wes Morgan i Robert Huth u obrani, u vezi N'Golo Kante, Danny Drinkwater te Riyad Mahrez i u napadu neumoljivi ''trpač'' Jammie Vardy (24 gola) ispisali su najljepšu bajku modernog nogometa.