Foto: Siniša Hančić/ Pixsell

RASPAD Agrokora veliki je udarac za Todorića, političare i mnoge privatizacijske tajkune iz 90-ih, ali i prilika da hrvatska tržišna ekonomija napokon postane normalna.

Bezveznjaci preuzeli glavne firme

Svi znamo kako je nastao Agrokor. HDZ-ov projekt "200 bogatih obitelji" realiziran je kroz privatizaciju u kojoj su "odabrani" bez vlastitog kapitala mogli preuzimati državne firme. Todorić je usred rata preuzeo najvažnije firme iz prehrambenog sektora, već tada je bio nominiran za najvećeg hrvatskog biznismena, a na sličan način preuzete su i mnoge tvrtke iz prehrambenog sektora, koje su mu godinama bile "dobavljači" pa sada zajedno s njim propadaju.

Privatizacija je bila nužna, ali nije smjela biti provedena u ratnim okolnostima i tako da, umjesto ozbiljnih ulagača, firme preuzimaju bezveznjaci koji niti imaju novac niti iskustvo upravljanja na slobodnom tržištu. Posljednice takve privatizacije osjećamo i danas, a to je i jedan od uzroka zaostajanja za mnogim zemljama srednje i istočne Europe, poput Češke, Slovačke ili Poljske, koje su se uspješno transformirale u tržišno gospodarstvo.

Agrokor je od svog nastanka funkcionirao kao paradržavna firma. U njemu su radili članovi obitelji poznatih političara, bivši guverner, bivši službenici ministarstava, iz njega su se regrutirali članovi vlada... Zakoni su se krojili po mjeri Todorića, a državne inspekcije nisu ga smjele dirati.

Sado-mazo poslovni odnos s Todorićem

Sve to omogućilo je Todoriću da radi što god hoće. Agrokor je s firmama koje su s njim surađivale razvio nekakav poslovni sado-mazo odnos u kojemu je rokove plaćanja rastegnuo izvan svih normalnih okvira, u nekim slučajevima i na godinu dana. Morali su za njega dizati kredite, dok su s druge strane mogli uživati u sigurnom plasmanu kroz Konzum, pa nisu morali previše razmišljati o razvoju i novim tržištima. Sada kada je to sve puklo, u problemima su skupa s Agrokorom.

Prve žrtve već padaju, pa je Zvečevo završilo u blokadi duljoj od mjesec dana, radnici su bili u štrajku zbog neisplate plaća, koje su na kraju nekako ipak stigle, no pitanje je kako će sve završiti.
U sličnoj situaciji mogao bi se naći i Franck, kojemu je Todorić bio glavni kupac. Njima su u Agrokoru ostale zarobljene stotine milijuna kuna, a bez dokapitalizacije i traženja novih kupaca, teško da će moći opstati.

Kakav mentalni sklop ima ta Todorićeva ekipa vidljivo je iz izjave Marice Vidaković, predstavnice Kraša, koja je pozvala radnike da Kupuju u Konzumu i tako pomognu spašavanju Agrokora. Ta njena izjava, naravno, naljutila je ostale kupce, konkretno trgovački lanac NTL koji je javno pitao trebaju li i oni prestati plaćati kako bi zaslužili takvu reklamu iz Kraša.

Prilika za prelazak na normalnu tržišnu ekonomiju

No, za hrvatsku ekonomiju dugoročno je dobro da se tržište očisti od tih čudnih poslovnih odnosa, da se firme transformiraju, pripreme za stvarno tržište i popucaju sve veze s politikom. To će omogućiti svima ravnopravan položaj na tržištu, zdravu konkurenciju i atmosferu u kojoj će svaki kapital - domaći ili strani - biti dobrodošao.

U procesu raspada Todorićeve mreže vjerojatno će biti i gubitaka poslova i političkih nestabilnosti, no sreća je da se sve to događa u situaciji kada ekonomija ima solidan rast - ne zahvaljujući nekoj promišljenoj politici, već zahvaljujući aktivnostima, manje vidljivih, zdravih tvrtki.

Država ne zna proizvoditi cipele

Druga prilika za transformaciju ekonomije su državne tvrtke.

Osim Todorića i njegovih satelita, problem su (ponovno) i državne tvrtke - stalni pacijenti u koje porezni obveznici svakih par godina moraju ulupati stotine milijuna kuna, i usprkos takvoj pomoći ne uspijevaju.

Petrokemija je početkom travnja nakratko ostala bez plina. Dobavljači su obustavili opskrbu zbog duga od 300 milijuna kuna. Plenković je naravno najavio da će "osigurati sredstva" za likvidnost, a do sada je u toj državnoj kompaniji izgubljeno oko 2,4 milijarde kuna. Prije tri godine država ih je dokapitalizirala s 250 milijuna kuna, ponovno su u gubicima i trebaju još državnog novca. Jedini izlaz iz ove situacije je privatizacija, ako uopće netko bude zainteresiran, kako bi se zaustavilo rasipanje javnog novca.

Sličan primjer je proizvođač obuće Borovo. Posljednjih godina pokušali su kroz marketinške akcije ponovno oživjeti Startasice, probiti se na strana tržišta, no konkretni rezultati su izostali. U veljači su ponovno ostali bez novca za isplatu plaća, radnici su preživljavali od humanitarne pomoći, a država im je morala osigurati kredit kod HBOR-a od 46 milijuna kuna, za što je založila dionice Končara i HT-a. Iako u Hrvatskoj postoje uspješne firme koje se bave proizvodnjom obuće, Borovo nije jedna od njih. Kao i u prethodnom slučaju, rješenje je u prodaji kompanije nekome tko zna kako se radi i prodaje obuća, jer država očito to nije u stanju.