Foto: Index

DOBRA vijest u vezi nove knjige Ive Sanadera “Doba demokracija - detuđmanizacija” je to da bivši premijer neupitno piše jasnije i normalnije od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Svatko tko je imao priliku čitati Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti”, poznata ponajviše po pretencioznom naslovu i umanjivanju broja žrtava Jasenovca, zna da je prvi predsjednik HDZ-a bio sklon baroknom izričaju i koliko karikaturalnoj, toliko i neuspješnoj imitaciji Krležina stila, dok drugi predsjednik HDZ-a piše svakom razumljivo i prijemčivo, ali ne i banalno.

>> VIDEO, FOTO Vratio se Sanader, laže kao kad je bio neupitni vladar Hrvatske

U tom kontekstu je Sanader s knjigom “Doba politike - detuđmanizacija” definitivno nadmašio pisanije svojeg prethodnika na čelu stranke, kojeg u knjizi pak u jednom trenutku opisuje kao “Djelitelja”, misleći pritom na devedesete i političke funkcije, u kojima je za skoro svaku u Hrvatskoj trebao Tuđmanov blagoslov. Pritom je i Sanader profitirao od toga i bio je intendant, ministar, predstojnik predsjedničkog ureda, zamjenik ministra, član predsjedništva stranke itd. No on se vidi kao Tuđmanov nasljednik, a ne jedan od lovaca na sinekure koje u knjizi rado proziva, iako je i sam nastavio istovjetnu tuđmanovsku praksu.

Sanader se u knjizi dohvatio izazova da razbije mit o sebi kao provoditelju detuđmanizacije i mora mu se priznati da je to izveo prilično uspješno. No, ne bi to bio svima dobro poznati samouvjereni DrIvo da u tom procesu nije citirao i Hegela, Rolanda Barthesa, Tomu Akvinskog, Jean-Paula Sartrea i niz drugih filozofa, teologa i pisaca, demonstrirajući još jednom da je riječ o izvrsno obrazovanom čovjeku i poliglotu koji se po tome izdizao iznad prosjeka domaće političke scene. Ipak, još više se izdignuo kao optuženik u nizu sudskih procesa zbog ogromnih razmjera korupcije tijekom njegove vladavine Hrvatskom, čega je vrhunac predavanje upravljačkih prava Ine mađarskom MOL-u za navodnih 10 milijuna eura. Realno, cijena je bila prava sitnica u odnosu na vrijednost Ine, ali istovremeno nezamisliva količina para za 99 posto hrvatskih građana.

Bivši premijer ima slijedom toga i još veću ambiciju od obrane samoga sebe od etikete “detuđmanizatora” i na početku knjige obznanjuje i svoju najvažniju autorsku namjeru: “Pravo je pitanje što ga hoće postaviti ova knjiga, zapravo, ovo: jesmo li u ovih nešto više od dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti svladali zakonitosti politike, razotkrili njezine tajne, upoznali njezine mehanizme?” Do kraja “Doba politike - detuđmanizacija” Sanader ne nudi eksplicitno potvrdan ili niječan odgovor na to pitanje, no s obzirom na aktualno stanje u Hrvatskoj, kao i na njezin međunarodni položaj nakon arbitražne odluke o granici sa Slovenijom odgovor je najvjerojatnije - ne. Ili oštrije rečeno: da smo svladali zakonitosti bilo čega, recimo barem zakona, Sanader bi danas sjedio u zatvoru, a ne bi išao na književnu turneju po Hrvatskoj.

Tri ključne teme

Tri su ključne teme koje Sanader obrađuje u ovoj esejističko-memoarskoj knjizi: suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, odnos njegove vlade prema nacionalnim manjinama, posebice prema srpskoj, i odluka o privremenoj i ograničenoj suspenziji Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a).

Kada je riječ o prvoj, Sanader posve s pravom ističe da je i Tuđman izručio sve one koji su bili optuženi za njegova života te se u tom smislu politika drugog predsjednika HDZ-a ne razlikuje od one prvog. Odnosno, to što je Sanader “locirao, uhitio i transferirao” generala Antu Gotovinu nije bio detuđmanizatorski potez, nego tuđmanovski par excellence. Ono što je zanimljivije u tom dijelu knjige je Sanaderovo objašnjenje da je hrvatska podrška sudištu poput Haaga zapravo bila taktički Tuđmanov potez s početka devedesetih u borbi protiv Miloševićeve agresije na Hrvatsku te se zagovaranjem takvog suda htjelo dobiti na svoju stranu međunarodnu javnost i institucije, što je kasnije spektakularno puklo Hrvatskoj u lice kroz niz optužnica za zločine koje je počinila hrvatska strana.

Što se tiče nacionalnih manjina, Sanader navodi da je Tuđman uvijek na neke irelevantne funkcije imenovao neke svoje ikebana-Srbe (ne baš tim rječnikom), no ni ne pokušava uvjeriti čitatelje da su Tuđman i on imali isti stav prema nacionalnim manjinama. Osuđuje i ismijava poznatu provalu bivšeg suca Ustavnog suda Milana Vukovića o tome kako se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, a cijeli progon, deložacije, otpuštanja, šikaniranje Hrvatskoj lojalnih Srba objašnjava argumentom “državnog razloga”. To jest nije bilo lijepo, ali je nažalost bilo neizbježno zbog uspostave neovisne hrvatske države. Jedino što nudi kao objašnjenje svoje sljepoće na to što su devedesete u Hrvatskoj značile za mnoge građane srpske nacionalnosti jest mit o viteštvu hrvatskih ratnika kroz stoljeća, što je priča na koju mogu pasti tek pučkoškolci.

Ipak, Sanaderovo je doba svjetlosnim godinama ispred današnje atmosfere prema nacionalnim manjinama, napose Srbima u Hrvatskoj te vrijedi citirati ove rečenice koje je bivši premijer napisao u tom kontekstu: “Pobjednik upravo u pobjedi mora pokazati svoju veličinu, u suprotnomu nije pobjednik. Ponavljam, kakva bi to država bila Hrvatska kad bi strahovala od svojih manjina, pa i onih iza kojih je donedavno stajala neprijateljska politika njihovih matičnih zemalja.” Dakle, kakva bi to bila Plenkovićeva i Kolindina Hrvatska? Pa takva da se na proslavi Oluje u Kninu masovno skandira “Ubij Srbina!”, a da to predsjednica uopće ne čuje pored zdravih ušiju, a kamoli osudi.

Priča o ZERP-u danas se čini kao nebitna glupost

Priča o ZERP-u, koja je na neki način obilježila cijeli Sanaderov mandat i bila jedna od glavnih tema hrvatske politike nultih godina, iz današnje perspektive izgleda kao totalno irelevantna glupost. Jedino što je naročito pamtljivo iz dijela knjige koji se bavi tom temom to je da tu Sanader eksplicitno priznaje neku svoju pogrešku, čega u ostatku teksta nema.

To da je hrvatsku ekonomiju pumpao lošim kreditima, da je svake godine imao sve veći proračun neovisno o prihodima, da se triput krečilo sve i svašta i da je gospodarski rast tijekom njegove vlasti bio pokušaj bildanja mišića žderanjem hrpe šećera i masti, Sanader ne spominje. Recesiju koju je iza sebe ostavio, kredite u švicarskim francima i sve ostale temelje današnjeg osiromašenja također kao da je zaboravio. Ali se zato rado hvali svim svojim političkim frendovima iz Europske unije (čak samodopadno povlači paralelu između svoje i karijere Angele Merkel!) te se zna i požaliti ako su mu na nekom sastanku servirali skroman ručak.

Kada je riječ o njegovim nasljednicima i akterima hrvatske politike, Sanader je iznimno negativno nastrojen prema Jadranki Kosor koju i dalje smatra krivom za svoj kazneni progon i Stjepanu Mesiću (“beskrupulozan”, nije državnik), ali najzabavnije ismijava pretencioznog seoskog uču Ivana Aralicu koji se u današnjoj Hrvatskoj kiti titulom akademika. Sanader opisuje suptilnom ironijom kako mu je Aralica ubrzo nakon smrti Franje Tuđmana doveo njegova sina Miroslava, inače posve nekarizmatičnu pojavu i dozlaboga dosadnog štrebera bez trunke političkog erosa, i predložio ga kao novog lidera svega hrvatskog, od centra do desnice. Doista bizarna scena, u kojoj je Sanaderu vjerojatno bilo teško ne umrijeti od smijeha, dok u knjizi završava ovu anegdotu podsjećanjem kako je tadašnji politički projekt Miroslava Tuđmana HIP neslavno propao kao i onaj prvi, ljevičarska Hrvatska socijaldemokratska stranka koju je početkom devedesetih osnovao s Antunom Vujićem.

Prema Karamarku koji je bio Kosoričin ministar policije kad je Sanader uhapšen, Sanader je i dalje misteriozno benevolentan, piše da je HDZ-ova koalicija “pobijedila na izborima 2015.” i da “iz još nepoznatih i nerazjašnjenih razloga predsjednik Tomislav Karamarko i vodstvo stranke nisu uspjeli formirati izbornim rezultatima odgovarajuću vlast”. Ne baš uvjerljive formulacije jer je upitno je li Domoljubna koalicija doista pobijedila na tim izborima, ali nije upitna Karamarkova spektakularna nesposobnost u pregovaranju s Mostom, a o kratkotrajnom zajedničkom vladanju da ne govorimo.

Sanader nadahnuto o "drami slobode"

U "Doba politike - detuđmanizacija" Sanader, inače teatrolog po struci, ima i nekoliko izvrsnih rečenica i konstrukcija. Primjerice, bivše komuniste koji su preko noći postali veliki aktivisti za ljudska prava opisuje kao "jakobince demokracije", pledira da se u hrvatskom društvu "opsjednutost monologom zamijenimo erotikom dijaloga", no najbolje rečenice u cijeloj knjizi su sljedeće: "Ako smo osvojili slobodu, nismo pošteđeni njezine drame. Sloboda se ne brani i ne čuva strahom. Ona se ima poimati dinamički; ne, dakako, u smislu mogućeg gubitka i povratka u neslobodu, nego u smislu prihvaćanja novog vremena i njegovih izazova te pronalaženju i osmišljavanju najboljih odgovora na njih, u smislu otvorenosti prema sadašnjosti i prema budućnosti."

Sve u svemu, Sanaderova knjiga je čitljiva, često zanimljiva i nije nabrijani osvetnički pohod. Sve ono zbog čega se bivšem premijeru i dugogodišnjem predsjedniku HDZ-a sudi u njoj se, znakovito, ne spominje. Valjda će o tome biti riječi u drugim dvama dijelovima najavljene trilogije. Jer nitko nikad nije sumnjao u to da je Ivo Sanader obrazovan, elokventan i sposoban političar te da ne bi mogao napisati interesantno esejističko-memoarsko štivo. Sumnjalo se i sumnja, zbog niza opravdanih razloga i dokaza, u njegovo poštenje, odnosno da je lopov impresivnih razmjera. "Doba politike - detuđmanizacija" ne nudi ni jedno jedino slovo koje bi smanjilo ili odagnalo tu opravdanu sumnju.