Screenshot: YouTube

PORNIĆI SU se u bivšoj Jugoslaviji prodavali na crno, a da bi se došlo do jednog takvog filmića moralo se proći cijelu proceduru. Upravo svoj put do filma za starije od 18 godina, opisao je novinar Veselog sveta 1971. godine.

Travanj 1971: Trgovci porno filmova nesmetano razvijaju posao, bespravno se bogateći. Naš reporter je nedavno prisustvovao jednom "poslovnom" sastanku u Beogradu, iza zaključanih vrata...

Prijatelj koji je pristao upoznati me s čovjekom koji nabavlja i rastura pornografske filmove po Beogradu, pred kavanom Ušće, još jednom me je zaustavio, lako me povukavši za rukav.

- Sjeti se što si obećao! Nikakva imena, adrese, nadimci i ostalo što može naškoditi! To su nezgodni tipovi i bolje da ništa ne riskiraš! Neće imati razumijevanja ako napišeš nešto što nije trebalo! Inače...

Razumio sam što je htio reći. Ako napišem "što ne treba", propustit će me kroz šake.

- U redu! Što sam rekao - rekao!

Još jednom me je značajno pogledao.

- Uostalom, tvoja je koža u pitanju! Hajdemo!

Opasna igra

Čovjek kod kojega smo sjeli za stol ni po čemu nije sličio na opasnog. Neodređenih godina, u savršeno skrojenom odijelu neupadljive sive boje, s malim zaliscima, simpatičnim osmijehom, bijelom košuljom i kravatom te maramicom iste boje, prije je sličio na sposobnog poslovnog čovjeka, nego na rasturača pornografskih filmova. Ponudio nas je da sjednemo, i kada se konobar poslije narudžbe udaljio od stola, povjerljivo se nagnuo.

- Kakva vas vrsta robe zanima?

- Filmovi. Porno filmovi!

- Imate li novca?

- Zavisi o cijeni!

- Koliko biste bili spremni platiti?

- Novac je ovdje! - potapšao sam se po džepu. - Ali neću kupiti mačka u vreći! Prvo da vidim robu, pa onda možemo razgovarati o cijeni!

Gledao nas je oštro, ispitivački. Iznenada se nasmijao.

- U redu! Razumijem! Povjerovat ću vam. Ali da znate - tu mu se glas izmijenio i od dobroćudnog pretvorio u grub - ako mi namjestite igru, izvadit ću i ja keca iz rukava! Naći ću vas bilo gdje i bilo kad! Razumijete?

Kimnuli smo potvrdno glavama.

- Došli smo zbog robe! Ne foliramo!

Izašli smo van i sjeli u bijeli auto.

Vrata se moraju dobro zaključati

Kod Glavne pošte skrenuli smo lijevo i izgubili se u spletu uskih ulica i uličica iza Malog kazališta. Automobil se zaustavio pred starom četverokatnicom na desetak minuta vožnje od Terazija. Popeli smo se na prvi kat. Preprodavač je izvadio svežanj ključeva i otvorio vrata. Gurnuo ih je ustranu i propustio nas da prvi uđemo unutra. Zatim je i on ušao i ponovo brižljivo zaključao vrata.

- Obična mjera sigurnosti! - odgovorio je kad je primijetio moj upitan pogled.

Iz malog hodnika ušli smo u jednu sobu, otprilike pet metara dugačku i nešto manje široku. U uglu je na stočiću stajao mali projekcijski aparat. Ponudio nas je da sjednemo i donio piće, a zatim spustio rolete, prethodno upalivši malu noćnu lampu. Stavio je jedan kotur filma, ali prije nego što je uključio kinoprojektor, još jednom nam se obratio.

- Još nešto. Ovaj stan nije moj! To vam govorim u slučaju da se kasnije dogodi nešto nepredviđeno!

- Što pod tim "nepredviđenim" podrazumijevate? - upitao sam ga, mada sam savršeno jasno znao na što misli.

Napravio je neku neodređenu grimasu.

- Prijavljivanje ili nešto slično! Samo bi drugima nanijeli neugodnosti. Stan pripada jednoj djevojci iz Srijema. Bogati roditelji, kćerka jedinica studira u Beogradu, i tako dalje, da vas ne gnjavim. Uglavnom, starci su odriješili kesu i kćerkici iznajmili ovaj stančić. Slučajno sam je upoznao. Sad je otputovala kući i ostavila mi ključeve.

Crno-bijeli film: Dvije na jednoga

Pogledao nas je još jednom, svakog ponaosob, kao da nam je htio pročitati misli, a zatim se nasmijao i uključio aparat.

- Crno-bijeli film. Trajanje sedam minuta. Isti imam i u boji. Ako vas zanima, možete kasnije pogledati.

Na platnu (u ovom slučaju na zidu) dvije mlade žene i jedan muškarac bez krpice na sebi izvodili su svoje vještine. Prvo njih dvije međusobno, zatim svaka s njim, pri čemu nijedna ni za trenutak nije bila besposlena, a zatim, kad je on prestao pokazivati bilo kakav interes za njihova naga tijela, ponovo njih dvije međusobno. Prijatelj i ja imali smo dojam da se film prekinuo u trenutku kad je bio "najinteresantniji".

Naš domaćin je već upalio svjetlo i stavljao drugi kotur.

- Sad jedan malo stariji film! U boji. Trajanje oko šest minuta.

Ponovo je našu pažnju zaokupila slika na zidu. Pada kiša, mladić i djevojka šetaju ulicom, nemaju gdje voditi ljubav. Prilazi im žena tridesetih godina i poziva ih u svoj stan. Uvodi ih u sobu i ostavlja same. Ona kroz otvor na zidu iz druge sobe promatra. I ima što vidjeti. Mladić i djevojka se skidaju i vode ljubav. Naravno, najblaže rečeno, u "ekscentrično-akrobatskim" pozama. Domaćica, koja sve to neprimijećeno gleda i sama se skida, uzima izvjesnu spravu izumljenu na zapadu i zadovoljava se tako. Na kraju, već sasvim "upaljena", i ona odlazi kod mladića i djevojke u sobu i uključuje se u ljubavnu igru. Oni, naravno, nemaju ništa protiv i igra se sada vodi utroje. I - kraj.

Za jednu minutu dvadeset tisuća

Ponovo svjetlo i glas našeg domaćina.

- Još jedan crno-bijeli. Jedanaest minuta.

Dva mladića se voze luksuznim automobilom. Usput uzimaju u auto tri stoperice. Nešto kasnije, u sobi u motelu se događa pravi vatromet "ljubavi". Parola je izgleda bila "sve je dopušteno", i u ovom filmu je stvarno bilo sve dopušteno. Kamera je uvijek hvatala "najzanimljivije" detalje... U svakom slučaju, režiser je imao veoma pokvarenu maštu - ili je bio seksualni manijak!

- Kolika je cijena? - upitao sam našeg domaćina.

Slegnuo je ramenima.

- Sitna para. Svaka minuta u koloru petnaest do dvadeset tisuća starih, crno-bijeli petnaest. Ako ste ozbiljni kupci, pogađanje dolazi u obzir!

Gledali smo još šest filmova. Ukupno devet. Homoseksualizam, lezbijstvo, zatim u groplanu snimani muški i ženski spolni organi, oralni odnos, ljubav s crnkinjama, Kineskinjama, Arapkinjama...

Moj prijatelj odlučio se za jedan petominutni crnobijeli film. U glavnim ulogama jedan crnac, jedan bijelac, dvije zanosne plavuše i jedna egzotična kosooka ljepotica. Poslije desetak minuta cjenkanja pogodili su se za trinaest hiljada po minuti. Ukupno 65 tisuća. Za iste "sitne" pare. Na rastanku nas je naš domaćin još jednom zaustavio.

- Potražite me za jedno mjesec, dva. Pokušavamo nešto sami snimiti! Možda će vam se to više svidjeti. A i bit će dosta jeftinije!

Nisam ni zapamtio staru, neupadljivu četverokatnicu iz koje sam tog kišnog beogradskog popodneva izašao kao ošamućen. Tko će zapamtiti sve te neupadljive višekatnice iza čijih roleta se kriju preprodavači robe jeftinog ukusa za koju dobivaju skupe pare.

Danci su, kao što znate, već riješili ovaj nacionalni problem. Legalizirali su zakonom ovakvu trgovinu i ova roba je postala toliko jeftina da se danas u Danskoj prodaje u bescjenje. Ali zato je kod nas na cijeni.

Napisao: G. P. (Veseli svet, 1971.)