Redikul koji je postao najmoćniji i samim tim potencijalno najopasniji čovjek na svijetu, ovako je odgovorio na prosvjedno klečanje Colina Kaepernicka, igrača američkog nogometa i još par njegovih kolega, tijekom intoniranja američke himne.

 

 

"Ne bi li voljeli vidjeti da vlasnici NFL klubova, kada netko ne poštuje našu zastavu, kažu: 'Mičite tog kurvinog sina s terena... Otpušten je!"

 

Reakcija sportaša na najnoviji u nepreglednom nizu nevjerojatnih ispada predsjednika SAD-a, došla je samo dan kasnije: igrači Jacksonville Jaguarsa i Baltimore Ravensa prije utakmice američkog nogometa na Wembleyu kleknuli su tijekom intoniranja američke himne.

 

I dok su se oni ograničili na snažnu simboličku gestu bez ijedne riječi, najbolji košarkaš svijeta LeBron James, na Twitteru je Trumpu sasuo što ga ide. Nazvao ga je "propalicom". Na predsjednikovu objavu da zbog "nećkanja" Stephena Curryja povlači poziv NBA prvaku da ga posjeti u Bijeloj kući, jer bi ovaj morao znati da je "poziv predsjednika da ga posjetiš velika čast", LeBron je ovako odgovorio: "To je bila velika čast dok tamo nisi došao ti."

 

 

Duboko rasno, svjetonazorski i materijalno podijeljena Amerika, u kojoj je brazdu povukao upravo Trump, time što je od predizborne kampanje do prvih pola godine vlasti davao izjave primjerenije gostu u Springerovom showu, istovremeno se jednom rukom na crvenom gumbu zapjenjeno svađajući sa sjevernokorejskim diktatorom, ovaj put se ujedinila.

 

Nije to kohezija kakvu prizivaju "suverenisti" od Trumpa do Kolinde, koji vapajem o nužnosti "prestanka podjela" žele učvrstiti vlast nad podaničkim stadom, koje upravo oni polariziraju i zavađaju. U Americi su sportaši pokrenuli široku frontu protiv Trumpa, kojoj se pridružuju i njegovi simpatizeri, glasači i donatori. Nakon lekcije koju su Trumpu očitali sportaši, leđa mu okreću i gazde klubova koji su bili uz njega glasom i novčanikom, pa tako Shad Khan, vlasnik Jaguarsa koji je za Trumpovu inauguraciju donirao milijun dolara, poručuje da "predsjednikovi svadljivi komentari doprinose podjelama".

 

 

Sport je tako, po tko zna koji put, pokazao ogroman značaj za društvo u cjelini, a sportaši su odigrali ulogu snažnog korektiva, pokazali koliku moć imaju i da ona pravilno kanalizirana može dovesti do katarze, a samim tim i boljitka društva.

 

 

Gledajući i pišući o tome što američki sportaši rade i govore duboko ogorčeni njihovim predsjednikom, ali i stanjem u državi u kojoj žive, nismo niti pokušali zamisliti hrvatske u sličnoj akciji. 

 

 

Hrvatski sportaši nikada nisu napravili ono što ovih dana rade američki: sukobili se s predsjednikom države ili bilo kojim moćnim političarem oko važnog društvenog pitanja, krize ili problema. Ne samo da hrvatski sportaši ne ulaze u duele s političarima, nego oni inače ne iskazuju nikakve vrijednosne ili svjetonazorske stavove o stanju u društvu, posebno ne one oprečne vladajućima.

 

Iako su Hrvatska i njezini građani godinama pritisnuti nizom velikih teškoća, koje u posljednje vrijeme kulminiraju ogromnom nezaposlenošću, egzodusom mladih i školovanih, padom životnog standarda i uzletom aveti prošlosti, nikada nećete čuti ovdašnje sportaše da staju na stranu običnih ljudi, a protiv nesposobnih, bahatih, korumpiranih i s kriminalcima umreženih političara, koji ovom zemljom vladaju tako da je rastaču materijalno, demografski i emotivno. Jer ovakvom Hrvatskom sve se manje ljudi ponosi, a samim tim i njezinim nacionalnim sportskim momčadima. 

 

 

Zbog toga se onima koji lica bojaju kockicama sve teže poistovjetiti sa sportašima koji za Hrvatsku dolete, odigraju i odlete, ostavljajući sve koji ostaju ovdje da se do idućih par stotina utakmica Vatrenih, Kauboja i Paklenih, bakću s brojnim problemima. U savezima svih sportova, osim u rukometu i vaterpolu, plaču zato što je nestao "kult reprezentacije". Netočno, u profiterstvu, pljački i kriminalu nestao je kult Hrvatske, nastao, kao i država, na najteži način, u ratu, i krvi. A sportaši, desetljećima ušuškavani u medijske, navijačke i državne ode o "herojima nacije" i "najboljim predstavnicima Hrvatske u svijetu", propadanje države i naroda zahvaljujući našim političkim vođama samo su šutke gledali, često zagrljeni s ratnim profiterima i gangsterima i tako izgubili pravo da se o njima pričaju bajke.

 

 

Naravno, ni američki vrhunski sportaši odavno ne žive u getima, nego u nezamislivoj raskoši i luksuzu, a koliko na banci imaju desetaka milijuna ne znaju ni sami sve dok im ih ne prokockaju knjigovođe. Ali za razliku od "hrvatske šutnje" hrvatskih sportaša, oni su pokazujući dvije temeljne odlike sportaša: muda i stav, u slučaju prosvjeda protiv policijske brutalnosti nad crncima i stajanjem na crtu najmoćnijem čovjeku na svijetu, pokazali da za razliku od hrvatskih sportaša, jesu oni s kojima se ljudi mogu poistovjetiti, na koje se mogu ugledati i za koje je užitak navijati.

 

 

S druge strane, hrvatske sportaše se u klinču s državom može vidjeti samo kada treba užicati povlaštene penzije. Izbornik vaterpolo reprezentacije požalio se nakon osvajanja SP-a da je državna premija kojom je Hrvatska nagradila svjetske prvake višestruko manja od one koje su Srbija i Mađarska dale njihovim srebrenim i brončanim sportašima na istom natjecanju. Ali nije zbog toga revoltirano odbio druženje s Kolindom i Janicom koje su ih došle bodriti na SP. Hrvatski sportaši će nakon uspjeha na velikim natjecanjima sarkastično kazati kako će se sada političari slikavati s njima i stiskati im desnice, ne bi li se tako ogrebali o komadić njihove slave i uspjeha. Međutim, ta medalja itekako ima dvije i to iste strane. Sportaši nikada neće odbiti ta slikavanja koja im se navodno gade, kao ni "sramotno niske" državne premije. Pa kako onda od njih očekivati poteze kao što su oni koje ovih dana rade američki?

 

 

Od hrvatske samostalnosti do danas, ovdašnji sportski heroji nisu pokazali interes da, kada su politika i političari u pitanju, budu išta više od egzotičnog ukrasa i začina na listama stranaka. Tako se razotkriva sva laž njihovog i trubljenja konstruktivnih medija, da su se "borili za Hrvatsku". Ne, borili su se za sebe, svoju materijalnu korist i slavu. I to je sasvim u redu. Ali, kada je u pitanju angažman "za domovinu", neka pogledaju američke kolege kako se to radi. 

 

 

Hrvatska se ipak, za razliku od Amerike, još se nije sunovratila toliko nisko da policija po ulicama ubija građane ove države zbog boje kože. Ali navijače se neselektivno gađa zabranama i tako se i nevinima uništavaju životi, a policijska represija, prema onima koji su zgriješili i onima koji ništa nisu krivi, nikada nije naišla na osudu ili prosvjed, recimo nogometaša.

 

 

Ali istaknuli su se s druge strane. U Hrvatskoj je na dijelu opasna i pogubna revizija prošlosti, revival i uzdizanje simbola sramotnog, zločinačkog dijela njezine povijesti. Promocija tog užasa jedino je polje na kojem nalazimo na društveni angažman boraca za domovinu na sportskim terenima. Istaknuti predstavnik iseljene Hrvatske tom prilikom nam je održao i lekciju o povijesti.

 

 

Zapravo, usporedba Amerike i Hrvatske možda nam je potpuno pogrešna. Jer američki predsjednik okomio se na sportske junake nacije, dok je prvi hrvatski sportom bio opsjednut do te mjere da je dva puta preimenovao veliki nogometni klub, državnim tvrtkama naređivao da ga raskošno financiraju, a tadašnji izbornik nogometne reprezentacije, utjelovljenje servilnosti uglednih sportaša prema vladaru, hvalio se da mu vrhovnik sastavlja momčad. Trump je sportaše koji su kleknuli za vrijeme američke himne nazvao kurvinim sinovima, na što su mu oni odgovorili masovnim klečanjem i bujicom uvreda. Probajte zamisliti nekoga od Vatrenih '98, ali ne u ovakvom činu građanske hrabrosti i prkosa, nego da je postupio protivno Tuđmanovom naređenju i odbio prije utakmica Lijepu našu slušati bez desnice na srcu. 

 

 

Kako prozvati hrvatske sportske heroje zbog neprosvjedovanja protiv mafije u sportu kada su joj oni pomagači? Kako će nogometaši predsjednici države prigovoriti o pogubnom utjecaju na nogomet u državi čovjeka čija obitelj vlada najuspješnijim klubom, savezom i reprezentacijom i koji je optužen da je klub i državu oštetio za preko 100 milijuna kuna, kada taj isti čovjek, toj istoj predsjednici države organizira rođendanske tulume i donator je njezine kampanje?

 

Gledajući i pišući o tome što američki sportaši rade i govore duboko ogorčeni njihovim predsjednikom, ali i stanjem u državi u kojoj žive, pokušali smo zamisliti hrvatske u sličnoj akciji. 

 

 

I samo smo se grohotom nasmijali prisjećajući se kako Niko Kovač u Salzburgu gladeći konja uzvikne: "I baš zato, doktor Ivo Sanader i Hrvatska demokratska zajednica!" ili scene s inauguracije Trumpove hrvatske kolegice i obožavateljice, u kojoj u VIP ložu na Markov trg grohotom nasmijani i zagrljeni dolaze braća Mamić i Rijekin predsjednik Mišković.

 

Hrvatski sportaši nemaju muda i stav američkih, ali ove osobine dijele američki vrhovnik i u njega neskriveno zaljubljena hrvatska vrhovnica. On sportaše koji prosvjeduju protiv državnog nasilja zove kurvinim sinovima, a ona navijače koji se bore protiv državno tolerirane mafije u sportu zove orjunašima.