Foto: Index

NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, upravo su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Laos, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Filipini

3. poglavlje

U paleocenskom bazenu

Bilo je negdje dva ujutro, kada nam je na šanku jednog mračnog bara u predgrađu Dumaguetea prišao suhonjavi muškarac i kroz oblak dima ponudio kupanje s kitopsinama. Takva ludost učinila nam se pretjeranom, pogotovo u okruženju u kojem smo se nalazili, pred dvije she-male pjevačice koje sa svojih smartphoneova čitaju riječi aktualnih pop hitova, no ipak smo pristojno uzeli njegovu posjetnicu. Kada smo sutradan na internetu shvatili da smo umalo propustili vjerojatno highlight filipinskih putešestvija, odmah smo se kod lokalaca raspitali o prijevozu i već sljedeće jutro prvim trajektom u 5.30h, krenuli u mjesto Oslob, kasnije od milja prozvano Oslob(odi me Bože).

Za one koji ne znaju, whale sharks ilitiga kitopsine, najveće su ribe (kitovi su sisavci) na svijetu stare nešto manje od 60 milijuna godina. Postoje svjedočanstva o primjercima 18 metara dugačkim i 40 tona teškim, no najveća ulovljena imala je 12 metara i 21 tisuću kilograma. Ovi divovi paleocena najčešće borave u toplim ekvatorskim vodama, a iako dobar dio vremena provode duboko u morskim prostranstvima (i do 1300 metara), često se mogu vidjeti i blizu kraja gdje se hrane planktonima. Da odmah riješimo prijepor "kako je moguće da ove morske posvuduše uvijek na isto mjesto dolaze doručkovati", reći ćemo kako je to rezultat lucidnosti lokalnih ribara, koji su kao i mnogi drugi, u uslužnoj djelatnosti vidjeli svoj prosperitet. Hrane ih već godinama, a odnedavno su od toga napravili čudesni spektakl.

Ima onih koji ne odobravaju ovu vrst turizma jer se njihovim hranjenjem mijenja i donekle narušava ekosustav ovoga kraja, a i pitanje je koliko je zdrav bliski kontakt s ljudima. Domaćini se u teoriji jako brinu za ove i ine sigurnosne aspekte (životinjama je zabranjeno prići na bliže od dva metra i to pod prijetnjom zatvorske kazne, a sve se izvodi uz budne oči morskih biologa), no u praksi to je puno bliže onom što su Filipini kao država, carstvo bezakonja. Ovaj doživljaj košta 1000 pesosa po osobi, odnosno 20 eura, a za dodatnih 10 dobije se lokalni vodič koji se svojski trudi uslikati kreveljenja prestrašenih plivača pred tim divnim čudovišta.

Nemoj psino, nemoj danas

Nakon desetominutnog tečaja o ponašanju u blizini kitopsina (u velikoj većini slučajeva bezopasne su za ljude), uskočili smo u barku i otisnuli se stotinjak metara od obale do mjesta gdje su ribari već hranili svoje ljubimce. S knedlom u grlu gledali smo tamne sjenke koje su bridjele pod nama, a kako je skakanje zabranjeno, nakon par minuta dubokog disanja navukli smo masku i zatvorenih očiju kliznuli u more. A onda je uslijedio istinski osjetilni kaos. Četiri čudovišne kitopsine, najmanje osam metara velike, i još tisuće manjih riba kružile su oko nas poput nekakvog živog vrtloga. Scene pod morem bile su toliko nevjerojatne da smo nekoliko puta bili na pragu gušenja, jer smo se doslovce zaboravili vratiti na površinu. I zaista, svega nekoliko puta u životu osjetio sam takvo strahopoštovanje kao pred ovim prapovijesnim divovima, koji tako uvjerljivo opominju čovjeka na malenkost njegova postojanja.

Cijelo vrijeme trudili smo se održati traženi razmak, no onda su psine iskoristile naše poziranje pred kamerom i elegantnim pokretima svog nezamislivog repa neopaženo nam se približile na svega desetak centimetara. Kada smo se okrenuli, Sanja je od šoka odmah isplivala na površinu, a ja sam baš ono filmski razmijenio jedan dugi i značajni pogled. Tražio sam ono nešto, nekakav davni znak inteligencije, ali nije tu bilo ničega, samo sablasni propuh eona. Lagano sam krenuo prema površini, a kada sam opet zaronio, kitopsina je zaigrano krenula prema meni, razjapivši svoja dvometarska usta kao da će me progutati. Koliko god sam se brzo odmicao, bila je brža, a prava je sreća što je moju privatnu dramu uočio i ribar, koji je odmah prosuo hranu sasvim desno od mene i tako namamio beštiju k sebi. Naravno, kada je otplovila dalje iskoristio sam priliku i dodirnuo je, moleći Boga da me nitko nije vidio jer mi je prijetila navodna dvogodišnja zatvorska kazna.

Kada su nas nakon pola sata pozvali natrag u brod, zaključili smo da je ovakvo što i po tako smiješnoj maloj cijeni moguće jedino na Filipinima. U bilo kojoj iole uređenijoj državi, ovakva tura bila bi robotskom perfekcijom organizirana i tako sterilizirana, a koštala bi najmanje nekoliko stotina dolara. Ovaj filipinski način ima nekakav šmek, neku patinu divljine koje su zapadne zemlje, ma koliko god njihov pristup bio profesionalniji i možda manje štetniji, nepovratno izgubile. Ne bi se čudilo kada bi kroz nekoliko godina ovdašnja Vlada zabranila ovu interakciju s kitopsinama, no ponovit ću još jednom. Iskustva poput opisanog takvom lakoćom mijenjaju pogled na taj divlji životinjski svijet, prema kojem mnogi od nas nemaju baš nikakav respekt.

4. poglavlje

Kako sam upoznao njegovu boholsku mamu

Dvosatnom vožnjom hidrogliserom od Dumaguetea nalazi se otok Bohol, jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija cijele jugoistočne Azije. Bohol ima baš sve, od snježnobijelih pješčanih laguna, do tropskih džungla u svojoj bujnoj nutrini, od nadaleko poznatih čokoladnih brežuljaka do čuvenih Tarsier majmunčića, najmanjih primata na zemaljskoj kugli. Iako je na tako razglašenim destinacijama u pravilu vrlo teško pronaći couchsurfing u lokalnom domaćinstvu, jer su članovi spremni spavati i u susjedovog rođaka samo da iznajme svojih pet kvadrata (zvuči poznato?), mi smo donekle imali sreće. Naime, naš domaćin bila je Amerikanka Sherry, koja već pet godina živi na Boholu. Nakon neuspjelog braka u Kaliforniji, doselila se ovdje i počela volontirati u jednom od sirotišta. Domala se zaljubila i u djecu i u otok pa je odlučila ostati, a kad je njen najmiliji siročić bio prisiljen napustiti dom, pozvala ga je kod sebe pa sad, dvije godine kasnije, izgledaju kao prava sretna obitelj.

Chris ima upravo stravičnu životnu priču. Cijelo djetinjstvo proveo je sa svojim roditeljima i petero braće na ulici. Otac ih je prisiljavao prositi, a ukoliko bi se u svoj kartonski dom vratili bez tražene cifre, mlatio ih je do krvi. Jednog dana ovaj osmogodišnji dječak jednostavno je odlučio napustiti obitelj. Neopaženo se ukrcao na trajekt za Bohol i krenuo u nepoznato. U  Tagbilaranskoj luci predan je policiji, a kako je stalno ponavljao da nema ni oca ni majke ni braće ni sestara niti ikakve žive rodbine, poslan je u sirotište. Sljedećih desetak godina provodio je tavoreći po raznoraznim stratištima kraja, a onda je upoznao Sherry, prvu osobu u životu s kojom je ostvario bliži kontakt. Naučila ga je čitati i pisati, osnove matematike i engleskoj jezika, a sada ga obučava za nekakav online posao, jer je za kakav drugi potpuno nesposoban. Naime, Chris ne zna kada je rođen niti ima rodni list. Nema prezimena ni osobne iskaznice pa za državni aparat doslovce ne postoji.

"Ponekad stvarno ne znam što da radim s njim. Dođe mi povremeno da se vratim u SAD, ali onda shvatim da ga ne mogu povesti sa sobom. A kad bi ga ostavila tu, sav bi moj rad otišao u vjetar, jer bi se on vrlo brzo vratio na tu prokletu ulicu. U sirotištima obrazovni sustav praktički ne postoji, tako da nema nikakvo stručno znanje niti može raditi kakav kvalificirani posao. Zaista ne znam kako mu pomoči. Mogu ga poslati da vozika trokolicu ili radi u nekom skladištu, ali s tim novcem ne može opstati niti mjesec dana. Sada ga pokušavam naučiti da za jednu web stranicu piše titlove, ali ne znam koliko ćemo uspjeti u tome. Napredujemo malo po malo pa nekako uvijek imam dojam da cijela situacija ima neku svijetlu budućnost. No tu sam gdje sam i to je sada moj život", priča nam Sherry dok gladi svoj preslatkog Jack Russel terijera.

"Nedavno je dobio rodni list, sam je odredio datum svog rođendana, a za prezime je po filipinskom običaju uzeo majčino ime, odnosno u ovom slučaju moje. Nadamo da će uskoro dobiti i osobnu iskaznicu, ali to je ovdje uvijek prava lutrija. I kada doneseš svu papirologiju, traže pare ispod stola. Platila sam poprilično za rodni list, tako da ćemo neko vrijeme čekati za putovnicu. Možda ima već 22 godine, ali on je u glavi još jedno veliko dijete, što nije ni čudo s obzirom što je sve prošao. Nerado govori o tome, no jednom mi je ispričao kako je pet, šest godina nakon bijega sa sirotištem išao na izlet u grad Cebu, gdje je iz autobusa ugledao svoje roditelje i braću. Priznao mi je da se toliko preplašio da će, ukoliko im se javi, morati ostati s njima, da ih se nije usudio ni gledati, a kamoli nekome reći da je to njegova obitelj. Što da vam kažem, strašno je to", dodala je.

Boholska herbalna sauna

U društvu Sherry i Chrisa uživali smo u pravilu u večernjim satima, bilo pripremajući raskošne zajedničke obroke (morski plodovi i riba su bagatela) ili igrajući raznorazne društvene igre. Jednom smo čak išli u kino, gdje su nas, ruku na srce, puno više od samog filma impresionirale stare komunističke reklame u kojima se između ostalog svim Filipincima od srca preporučuje kupovati zlatninu i nakit, jer je to kao jedina stvar koja ima moć neokrnjena prelaziti iz generacije u generaciju i tako služiti kao svojevrsni amblem obitelji.

I dok su večeri bile rezervirane za naše drage domaćine, tijekom dana skuterom smo mahnito tumarali po otoku. Drugog smo jutra posjetili utočište autohtonih majmunolikih bića veličine dječje šake, koja pri okotu imaju svega 23 grama. Tarsieri su noćne životinje koje žive izrazito usamljenički, a u pravilu ima treba najmanje hektar životnog prostora bez prisustva drugih jedinki. Izrazito su osjetljivi na dodir i svjetlo, a ukoliko ih se zatvori u kavez, skloni su počiniti samoubojstvo. Ovim čudesnim životinjicama, koji su po predanju bili polazišna točka svim crtežima i prikazima vanzemaljaca, imali smo se priliku približiti na svega nekoliko centimetara, a njihove nevjerojatno bistre oči potpuno su nas šarmirale i već nakon nekoliko trenutaka vratile u djetinjstvo. Ta čudesna igračka životinjskog svijeta uistinu je nalikovala Gizmu iz Gremlina, tom nedvojbeno najdražem liku svakog dječaka koji je rastao osamdesetih godina. "Ja bi jednog ovakog", tužno sam pogledao Sanju.

Voziti se motorom ovim divnim otokom zaista je spektakularan doživljaj, pogotovo u vrijeme žetve. Krajolici rižinih polja izmjenjuju se kao kakav animirani film i doslovno ostavljaju bez riječi, a lokalci su toliko prijazni i gostoljubivi da je teško proći i stotinjak metara bez usklika oduševljenja ili razdraganih poziva na kapljicu rižinog vina. Domaćini pritom, umjesto sira, pršuta i rakije, ponosno pokazuju cerade na kojima se suši riža i svoje borbene pijetlove, koje treniraju kao prave Spartance.

Treba napomenuti kako su temperature u sredini otoka iznimno velike, a omarina pritom doslovno hvata za gušu i davi. Lokalci te uvjete zovu herbalna sauna i to zaista jest. U toj 90 postotnoj vlažnosti zraka, svi ti nebrojeni mirisi prirode stapaju se u nekakav čarobni pripravak koji liječi. Nebrojeno smo puta imali osjećaj da smo svakim novim uzdahom sve zdraviji.

Utapljanje u plićaku na japanski način

Trećeg dana boravka na Boholu napokon smo se zaputili na kupanje. Kao destinaciju odabrali smo najpopularniju Alonu plažu, gdje kao ni karipskoj obali Kolumbije, ne možeš proći metar vrelim pijeskom, a da te ne ispljuska tucet neodoljivih ponuda, bilo da se radi o kokosovom orahu, voćnom soku, svježim morskim plodovima, koktelu, masaži ili ronjenju. Mi smo se, bježeći od prepredenih trgovaca i zlatne korejske mladeži, koja ovdje valjda stiže na maturalac, otisnuli na najudaljeniji komadić ovog pješčanog raja i tamo pronašli svoje mjesto pod suncem i kokosom.

Idilu na ležaljkama kvarila nam je jedino suluda mladenka s ebay haljinom od 30 eura (tvrdi Sanja), čije je poziranje na raznoraznim deblima naplavljenim na plažu bilo je toliko trešersko da sam imao osjećaj kako Senna M upravo ovdje snima svoj novi spot. Kada joj se petnaestak minuta kasnije pridružio i njen minijaturni seulski alfa mužjak, koji je bio odjeven kao Psy, pobjegao sam u more i laganim zaveslajima pokušao sprati sa sebe sramotu pomodnog društva.

I stvarno sam se lijepo brčkao, ono kako samo češko dijete pod Biokovskim masivom umije, kad sam začuo neko nesuvislo drečanje. Prvo sam pomislio da se neko dovikuje, a kad se vriska pojačala, u ušima mi je počela muzika iz Ralja. Ljudi na plaži počeli su ustajati, a kada sam se okrenuo prema pučini, desetak metara od sebe ugledao sam djevojku koja se mahnito bori da ostane na površini. Panično je zamahivala rukama i nešto piskutala. Isprva sam pokušavao vidjeti imali li tragova krvi oko nje i trebam li se dati u bijeg, a onda sam povikao: "Are u ok? What happening? Nekoliko puta ponovila je odgovor prije no što sam shvatio da se utapa. Utapa, pomislio sam i podignuo se na noge, a rub vode obujmio mi je koljena. Jel ovo mene neko zajebaje, razmišljao sam dok sam gledao naizmjenice djevojku i ljude na plaži koji su mi svim silama gestikulirali da joj pohitam u pomoć.

Da rezimiramo trenutak, sićušna Japanka utapa se dvadesetak metara od obale i sada svega nekoliko metara od mene, a ja ne znam što mi je činiti. Kada sam napokon odlučio sasvim joj prići, shvatio sam da stoji okružena visokom tamnom travom, a ako netko ne voli travu, onda sam to ja. Svega nekoliko sekunda vagao sam o manjem zlu kada je doletio lokalni čamac i za čas je odvukao na plažu. Da, nisam se proslavio. Sanja je bila tužna jer sam mogao na ramenima preplanulih domorodaca paradirati pred zabezeknutim Korejcima, a ovako sam ispao sroljo. Dugo sam poslije preispitivao svoju volju za pomoć unesrećeniku prije no što je do mene došla cijela priča. Djevojka iz Japana ne zna plivati, no za istraživanje koraljnog grebena, koji počinje nedaleko od obale, to joj i nije potrebno jer je vrlo plitak. Navodno je hodala po njemu, a onda nepažljivo skliznula i našla se u pješčanom procjepu širokom dva i dubokom metar i pol. Kako prstićima nije mogla dotaknuti dno, bila je sigurna da će se utopiti. Da, lako mi se sada pravdati dok tugu utapam u svježim ježevima.

Čokoladni brežuljci

Četvrtog dana na Boholu skuterom smo se zaputili na čokoladne brežuljke, uvjereni kako ćemo se na ovaj ili onaj način osladiti. Put nije bio jednostavan, trebalo je prijeći više od 60 kilometara olako asfaltiranih cesta, uz koje smo u nekoliko navrata ugledali reklame za pranje auta. Što mislite, koliko novaca to košta ovdje? Pet pesosa. A znate li koliko je pet pesosa? 75 lipa. Kako netko može zaraditi nakon što sat vremena iznutra i izvana riba automobil te potroši prilično vode, detergenta i struje, ni sada još ne shvaćam. Osim ako uopće nije riječ o profitu, već jednostavno potrebi za čistim prijevoznim sredstvima. Inače, tražeći navedene brežuljke toliko smo se zgužvali na našem malom skuteru da smo izgledali kao Glup i gluplji na onom slavnom putu za Aspen, da smo uz cestu ugledavši natpis masaža slijepaca, odmah zastali. Prvo smo se prepirali je li samo masiraju slijepe ili slijepi masiraju, a onda su klupko nesuglasica odmotali precizni jaki prsti koji su napali ramena kao nitko nikada to tad. Ako ovo niste probali, savjetujemo vam da svakako to napravite.

Stigavši napokon na čudesne zelenkaste brežuljke nemalo smo se razočarali kada smo shvatili da na njima nema nikakve čokolade. Ime su dobili jer se u vrijeme ljetnih sparina zelenilo sasvim osuši pa izdaleka izgledaju kao nekakve tamno smeđe griotte. Kratka geografsko - povijesna lekcija. Ove formacije datiraju stotinama tisuća godina u prošlost, kada je more oplahivalo njihove obline, slijedom čega je većina njih koraljne građe, zbog čega pak, primijetit će te na slici, na njihovim vrhovima ni ne raste veće raslinje. Kako bilo, dobrih sat vremena uživali smo u pogledu na ove zagonetne formacije, koje su izgledale kao sise majke zemlje, a onda opet sjeli na motor i bolnih stražnjica krenuli natrag. Prije povratka u Sherryin dom u Tagbilaranu, još smo trebali posjetiti jedan od najvećih visećih mostova na svijetu, razapet preko rijeke u simpatičnom gradiću Sevilla.

Što reći, osim da se tako nestabilno nismo osjećali ni kad smo se u sitnim satima crvenih obraza vraćali kući. Most je dugačak gotovo stotinjak metara i u najvećem dijelu izgrađen od bambusa. Ono što nas je najviše zapanjilo, s obzirom da ga posjećuje veliki broj turista, užasno je nemarno održavan, a na brojnim dijelovima drvo je toliko izlizano i napuklo da se čini kako će sljedeća noga sigurno propasti pedeset metara niže u divnu zelenu rijeku. Kao pravi dječarac namjerno sam počeo skakutai i njihati most, a samo već od Sanjinog pogleda mogao sam napisati poveći sastavak. S druge strane mosta osvježili smo se kokosovom vodom i onda bratom blizancem krenuli natrag. Bit će to posljednja avantura koji smo doživjeli na Boholu, ako u isto neće ubrojiti trenutak kada su u krcatom supermarketu na deset minuta zaustavljena prodaja kako bi se odslužila kratka misa. To naime rade triput dnevno, a čim začuju riječi s razglasa, blagajnice ostavljaju sve i kleknu na pod. Čudo!

5. poglavlje

Draga Manila, mene više nikad nećeš vidjeti

Sat vremena leta niskotarifnom kompanijom Cebu Pacific, koja u pravilu otkazuje i premješta 90 posto bukiranih letova, nakon 12 dana na Filipinima, napokon smo stigli u ozloglašenu Manilu. Kao što smo spomenuli u prvom nastavku, riječ je o jednom od najvećih metropolitanskih područja svijeta s više od 25 milijuna ljudi.

Takav mravinjak teško je provariti i u minuciozno uređenom Tokiju, a kamoli u kaotičnoj i neuređenoj državi, u velegradu koji umnogome prezentira ono najgore na Filipinima. Iako smo po dolasku na aerodrom bili upozoreni na jedne od najdrskijih i najbezobraznijih taksista na svijetu, nismo mogli ni zamisliti da će za prijevoz do devet kilometara udaljenog kvarta tražiti dvije tisuće pesosa, što je u protuvrijednosti 300-njak kuna. Sljedeći Sherryine upute s backpakovima na leđima odšetali smo s terminala i uhvatili taxi za svega 200 pesosa. Bili smo vrlo oprezni, jer su priče o otimanju turista od strane vozača vrlo česta.

Ušavši u atomsku jezgru prometa, shvatili smo zašto nitko ne želi voziti po taksimetru. To je naime potpuno neisplativo, jer smo se do smještaja do dvadesetak minuta udaljenog smještaja vozili više od sat i pol. Nepregledne rijeke automobila slijevaju se niz ceste, a od pet traka, automobili su napravili deset. Pred 30-katnom zgradom u kvartu Ermite stigli smo oko pet popodne, a tamo nas je po dogovoru čekao naš novi domaćin, Iranac Hamid, koji već godinu i pol dana ovdje radi za jednu japansku firmu. Surađuju s filipinskom ambasadom i pokušavaju rehabilitirati infrastrukturu na Boholu nakon stravičnog potresa od prije nekoliko godina. Hamid je istinski ogorčen načinom na koji posluju Filipinci i s gađenjem priča svoja iskustva s nezamislivom birokracijom.

"Filipini neće postati uređena država ni za još stotinu godina. Tu je toliko korupcije i nepotizma da je to nevjerojatno. Naime, svi traže novac ispod stola pa i za najmanju sitnicu koju moraju napraviti, a najnormalnija je stvar da to javno rade i političari na svim razinama. Zamislite ovo. Poslali smo bagere da naprave jedan most na Boholu, ali tamošnji gradonačelnik nije dozvolio radove dok mu se ne da novac. Štoviše, poslao je email koji i danas još čuvam, gdje traži petnaest tisuća eura za nastavak radova. Kako takvu svotu nismo mogli opravdati u firmi, odbili smo, a bageri i dan danas stoje na gradilištu i nakon osam mjeseci nisu napravili ništa. Eto, s takvim ljudima moramo raditi. Sami sebe uništavaju, jer im je bitniji novac od infrastrukture. Ovdje je politika prava sprdnja. Kandidati za izbore se doslovce rugaju programima u kojima obećavaju četiri godišnja doba po uzoru na Ameriku, a jedan od njih tvrdi da će donosi financijsku injekciju od izvanzemaljaca."

Taj jedan dan koji smo proveli u Manili, šetali smo starom gradskom jezgrom, takozvanim Intromurosom, koji je potpuno opasan debelim španjolskim zidinama. Bijeda koja vlada na ulicama upravo je stravična, beskućnika je na tisuće, no to ništa ne smeta bogatašima, čiji luksuzni golf teren uz zidine od stotine beskućnika dijeli samo jedna željezna ograda. S jedne strane ljudi jednu smeće i umiru, a s druge strane fino odjeveni biznismeni pogađaju rupice. Nakon Intromurosa prošetali smo se najstarijom kineskom četvrti na svijetu i vratili kući. U međuvremenu smo na ulicama proveli devet sati i prošli preko dvadeset kilometara pješke. U 21 sat smo po planu trebali uhvatiti autobus za rižine terase, a ni to što smo krenuli tri sata ranije nije pomoglo da stignemo na vrijeme. Tri sata doslovce smo se pomicali metar po metar, a prava je sreća što je naš prijevoznik kasnio. U svakom slučaju, bili smo sretni što smo napokon otišli iz ovog svakojakog pakla.

U sljedećem nastavku čitajte kako smo proveli četiri sata provlačeći se kroz pukotine jedne od najstravičnijih filipinskih pećina 150 metara pod zemljom. Dva dana spavali smo na obroncima čudesnih rižinih terasa koje datiraju iz kamenom doba, a na kraju posjetili Palawan, po mnogima najljepši otok na svijetu.