Dragan Maloševac je specijalist hitne medicine u Zavodu za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije. Odrastao je u Zagrebu, samo nekoliko ulaza od Šestina, jedne od prvih zagrebačkih pizzerija s krušnom peći, a vrijeme njegovog odrastanja bilo je i vrijeme prvih kultnih pizzerija u socijalističkoj Hrvatskoj, poput Dvojke, Kamenitih vrata, Purgera, Zadra i Četiri lovca, što je bilo presudno i za njegovu ljubav prema pizzi. Osim što se bavi svime čime se već ljudi na Hitnoj bave, Dragan putuje svijetom i isprobava pizze. Probao ih je otprilike milijun, upoznao vlasnike najboljih pizzerija i opsjednut je tajnama pripreme dobre pizze. Danas vam donosimo njegovu priču iz Napulja - dan prvi.

IAKO VEĆ nekoliko godina uporno planiram posjetiti Napulj, učinio sam to tek ove godine nakon što sam pozvan na Campionato Mondiale del Pizzaiuolo. Na put smo krenuli automobilom jer smo željeli obići i neka obližnja mjesta, poput Positana, Amalfia i Caserte.

Osijek, Zagreb, Ljubljana, Venecija, Bologna, Firenca, Rim, Napulj. Trebalo nam je oko 14 sati za tih 1400 kilometara uz dva kraća stajanja. Nisam napravio nikakav plan, a želja mi je bila posjetiti što više pizzerija sa svjetske TOP 100 liste.

U prvih deset na toj listi je pet napuljskih pizzerija. Prvoplasirana I Masanielli zapravo se nalazi u Caserti, mjestu udaljenom dvadesetak kilometara od Napulja. Budući da smo u Napulj stizali u večernjim satima, odlučili smo se za 50 Kalo, četvrtu s liste i jednu od najpoznatijih svjetskih pizzerija.

50 Kalo nalazi se blizu duge gradske šetnice uz obalu na zanimljivoj lokaciji, a otvara se u 19:30 pa smo umjesto adrese hotela u GPS upisali adresu pizzerije. Ne znam jeste li ikad vozili po Napulju, a ako jeste, nadam se da ste preživjeli.

Kad bih u igri asocijacija morao s nekoliko riječi opisati promet u Napulju, napisao bih - totalni kaos, ludilo i lutrija. Nema prometnih traka, nema ni minimuma prometne kulture, ne poštuju se prometni znakovi, raskrižje prvo prolaze jači, hrabriji, snalažljiviji i luđi. I oni u većim i bržim automobilima. Skuteri i motori izviru sa svih strana, voze u svim smjerovima, odvaljuju bočne retrovizore, prelaze vam preko haube…

Stigli pred 50 Kalo živi i zdravi

Sve u svemu, nakon oko sat vremena zastrašujućeg vozačkog iskustva stigli smo pred 50 Kalo. Stao sam sa sva četiri žmigavca ispred pizzerije, što je izazvalo zbunjenost, čuđenje i ljutnju ostalih vozača pa sam ih ubrzo ugasio, a Ivana je izašla i otišla pitati kakve su šanse da dobijemo stol za dvoje.

Smatrao sam kako nema smisla tražiti parking u blizini ako ne dobijemo mjesto. 50 Kalo ima dio stolova koje čuva za walk-in goste poput nas pa nas je djelatnica na ulazu upisala i rekla nam da dođemo za oko sat vremena. Ispred pizzerije stalno čeka između dvadeset i trideset gostiju. Kako se koji stol oslobodi, ulaze novi gosti.

Nakon beskonačno dugog kruženja i pokušaja vožnje po okolnim ulicama pronašli smo parking u blizini, dvjestotinjak metara od pizzerije. Tu smo udaljenost prošli pješke za samo pola sata. Shvatili smo kako se cesta prelazi bilo gdje, a ako je prelazite na pješačkom prijelazu, onda su vam veće šanse da je prijeđete dok je na semaforu crveno svjetlo. Veće su vam šanse za preživjeti.

Iako smo pred pizzeriju stigli u vrijeme koje nam je ponuđeno i upisano na listu, čekali smo dodatnih desetak minuta. To je očito uobičajena praksa budući da je tridesetak ostalih gostiju koji su poput nas čekali svoj stol mirno stajalo, pušilo i razgovaralo na ulici ispred pizzerije, nije bilo tenzija i loše atmosfere. Dobili smo stol na vanjskoj terasi, a prvo što smo primijetili bila je nevjerojatna uigranost konobara i kompletne ekipe.

Čim smo sjeli, stigli su nam jelovnici i pribor, odmah smo naručili piće koje se pojavilo na stolu u samo par minuta, a pizze su stigle doslovno tri ili četiri minute nakon narudžbe!? Nismo još nikada doživjeli tako brzu, uigranu i profesionalnu uslugu. Kasnije sam vidio da 50 Kalo ima nekoliko vrhunskih peći i nekoliko pizza majstora na svakoj.

A sad malo o pizzama

50 Kalo u svojoj ponudi ima tridesetak pizza, koje su podijeljene na frite, klasične pizze i pizze s povrćem (vegetarijanske). Mi smo naručili dvije nešto lakše - Melanzane e Provola, s patlidžanima i gljivama u umaku od datulje, i Spinaci, Burro e Parmigiano, s nekoliko vrsta sireva i špinatom.

Pizze su uistinu vrhunske, ali meni se tijesto nije baš pretjerano svidjelo, bilo je nekako nedorečeno za tako visoko rangiranu pizzeriju. Možda sam imao prevelika očekivanja, a možda su i umor od dugog puta i pretjerana glad ipak učinili svoje i otežali mi objektivnu i kvalitetnu procjenu.

Nadjevi su bili savršeni. Pizza je nešto između tradicionalne i moderne napoletane, ima nešto deblje, ali ne predebele rubove, a nadjevi su poprilično sočni i pomiješani s tekućinom iz sireva.

Cijene

Cijene pizza kreću se od 6 eura za Marinaru i Cosaccu do 9.50 eura za one najskuplje. Većina je pizza između osam i pol i devet i pol eura. To definitivno potvrđuje komentare onih koji uporno ponavljaju kako su pizze u Napulju puno jeftinije nego kod nas. Naravno, tu dolazimo i do onog famoznog ali.

Same pizze jesu jeftinije, ali vas na kraju račun dođe skuplje nego u Hrvatskoj, a u to smo se kasnije uvjerili u svim pizzerijama u kojima smo bili. Napuljske pizzerije naplaćuju dva do tri eura kuver po osobi, neke na računu odmah naplate i napojnicu od oko 10 %, a piva i vina su im brutalno skupa.

Želite li pojesti dobru pizzu u vrhunskoj pizzeriji u Napulju i uz nju popiti pivo ili čašu vina, platit ćete u konačnici više nego u Hrvatskoj. Pizzu u 50 Kalo mogli smo uzeti i za van pa je pojesti na haubi auta ili na klupi u obližnjem parku. Tada bi definitivno bila jeftinija od nekih pizzerija u Hrvatskoj.

Sve u svemu, 50 Kalo stvarno zaslužuje biti visoko rangiran na svjetskim top listama iako je što se same pizze tiče najlošija od svih napuljskih pizzerija koje smo kasnije posjetili. Ako vas put odvede u Napulj, a volite pizzu, obavezno posjetite ovu pizzeriju, koja je već godinama u samom vrhu svih top ljestvica.