Agafya Lykova i njena obitelj nikad nisu ni čuli za Drugi svjetski rat. Godine 1936. pobjegli su u pustoš sibirskih šuma i tamo živjeli stotine kilometara od najbližeg naselja, u snijegu i na temperaturama koje se spuštaju do -40.

Svi su, osim nje, tamo i umrli, a Agafya je jedina par puta posjetila grad. U 71. godini morala je u bolnicu zbog jake boli u nozi. Sa sobom je ponijela svježu izvorsku vodu iz blizine njene kolibe, jer se prošli put od gradske vode razboljela.

Prvih 35 godina života nije vidjela drugo ljudsko biće osim svoje obitelji. Do 1978. bili su potpuno nepoznati ikome na svijetu, sve dok na njih slučajno nisu nabasali neki geolozi, koji su u izvještaju napisali da obitelj govori nekim čudnim jezikom, iskrivljenim godinama izolacije. Njen je dom 150 metara uz padinu planinskog lanca Abakan, u jugozapadnom Sibiru. Nije čudo da nikoga nema.

Do "otkrića" živjeli su bez metalnih predmeta, keramičkih ili glinenih lonaca i pribora za jelo, a jela je ono što je po tom snijegu u šumi sama ulovila. Ima i susjeda bez jedne noge, kojeg redovito obilazi i pomaže mu. Jednom je obitelj bila toliko očajna da su zbog gladi jeli vlastite cipele.

Sada je nabavila par "modernih" stvarčica koje joj pomažu u životu, kao što su sol, noževi i vilice, pokoja tava, a obližnja zajednica koja se brine da joj je ugodno i da ima sve što treba za normalan život dostavlja joj kupus, brašno, grožđe i njeno omiljeno voće - naranče. Kad je Aman Tuleyev, guverner regije Kemerovo čuo za baku, naredio je da joj se te namirnice dostavljaju bez iznimke.

Vladimir Makuta, glavni i odgovorni u oblasti Tashtagolskyi kaže: "Važno nam je da znamo da je zdrava i sita i da će doživjeti iduću zimu."

Bravo svi skupa, baka je borac bez premca, nema šta! :)