Foto: AFP

DA NAM unaprijed nisu najavili da će završna ceremonija u Londonu biti i glazbeni spektakl, čovjek bi istog trena uzeo daljinski upravljač i čelom pritisnuo mute prije nego se domaći komentatori dohvate onog što im nije polazilo za rukom još otkad je prvi urednik televizijskog programa značajno izjavio: "Hajdemo upropastiti prijenos nekog događaja dozlaboga dosadnim blebetanjem, neuspjelim pokušajima duhovitosti i trivijalnošću od koje krvare uši i vene duša".

Ipak, izgleda da smo vremenom razvili imunitet na koještarije HTV-ovog tima koji je, čisto onako usput, poprilično ofrlje odradio ceremoniju otvaranja. Naučili smo mentalno potisnuti taj šum koji nazivaju humorom i donekle utišati nesuvislo laprdanje. Vremenom smo u svemu tome pronašli zabavu jer, realno gledajući, to je jedini humoristični program domaće proizvodnje.

Ravno iz HTV-ove školjke... Bisernice

Prijenos završne ceremonije prepušten je Draženu Ilinčiću i Stjepanu Balogu, koji su daleko pouzdaniji od Ćosić/Dušanović tandema. Uglavnom, njima je prepuštena sveta misija "zabavljanja gledatelja". Ili kako se god nazivalo ono kad netko priča koještarije, a vi nastavljate gledati jer: a) ne znate gdje je daljinski i nemate ga namjeru tražiti jer pretpostavljate da je u upao u razmak između dva jastuka na trosjedu, ili b) ne možete si pomoći jer na neki uvrnuti način želite da vas "oduševe" i nasmiju gomilom nenamjernih duhovitosti.

A bilo ih je. O, koliko ih je samo bilo. Naravno, nije se radilo o nečem što bismo prenijeli unucima ili istog trena stavili u status na Facebooku, ali poprilično je lako zamisliti ponedjeljak ujutro i trenutak u kojem stojite pokraj aparata s vodom i kolegama s posla pokušavate prepričati i približiti biserne ogrlice koje je dvojac nanizao u više od tri sata dugom prijenosu iz Londona.

Obećavajuće, ludom radova...ćavajuće?

Započelo je obećavajuće, šalom na račun Sjeverne Koreje: "Baš me zanima koje nagrade dobivaju sportaši u Sjevernoj Koreji", zapitao se prvi. "Ostanu na životu", šeretski mu odvrati drugi. Naravno, obećavajuće kao poveselili ste se da će majstori do kraja večeri nizati "antiviceve" koji nisu "ha-ha smiješni", ali će vas barem nasmijati neuspjelim pokušajima. Što je super jer vicevi u devet od deset slučajeva nisu smiješni.

No, nakon što su ispucali svoj "A materijal", sve je krenulo nizbrdo i ubrzo ste birali najbizarniji trenutak večeri.

Možda njihovi kulinarski osvrti: "Neki dan sam kupio pite. Samo ću pristojno komentirati: Mmda", rekao je jedan, a drugi u hipu nastavio priču o tome koliko voli Asterixa. Ili možda trenutak kada su nam Sherlock i Poirot, 45 minuta nakon početka glazbenog dijela (koji je, čisto onako usput, i najavljen kao veliki koncert), značajno obznanili: "Hm... Ovo u stvari izgleda kao veliki koncert", na što je drugi još značajnije dodao: "Da, ovo izgleda kao veliki koncert". Naravno, tu je i spektakularno anemičan opis Jessie J i njenog prošlogodišnjeg hita: "Na ovo mi noge same zaigraju".

Usudite se zaboraviti nezaboravni trenutak u kojem veliki fanovi britanskog humora suhoparno prepričavaju omiljene Pythonove skečeve i na neki način serviraju bizaran, gotovo "charliekaufmanovski" komentar Pythonovog skeča koji kao da je izašao iz Pythonovog skeča. A kako samo zaboraviti mnoge anegdote iz svakodnevice Dražena Ilinčića i Stjepana Baloga? Stvarno, kako?

Do kraja showa, pitali ste se je li za ovu neopisivu dosadu koju osjećate kriva dužina showa, sitan sat ili komentatori koji su nas uspavali svojom sterilnošću. 

Ipak se kreće

Je li moglo bolje, življe, zanimljivije i duhovitije? Naravno. Jesmo li trebali čuti foru o engleska "4 Asa" ili onu kada su "Freedom" u naletu neopisivog nadahnuća preveli kao "O lijepa, o draga, o slatka slobodo"? Naravno da ne. Je li moglo bez svih onih "mrtvorođenih viceva"? Bez sumnje. No, ne treba pretjerivati s nerealnim očekivanjima. Ovo je javna televizija. Mjesto gdje humor i zabava dolaze uginuti.

S druge strane, mi nikad nismo zadovoljni i u svemu ćemo pronaći nedostatke. Na posljetku, mogli smo ponovno dobiti Ćosića i Dušanovića koji bi nas podsjetili kako je to kada komentatorski posao prepustite slabo pripremljenim pojedincima čija je misija pretvoriti svaki spektakl u nešto što bi se najbolje moglo opisati kao trosatni razgovor o vremenu s čovjekom kojem je kirurški odstranjen dio mozga zadužen za zabavu i zabavno. Stoga, budimo zahvalni jer ovo je bilo sasvim pristojno. Dosadno i anemično, ali pristojno.

Dakle, ipak se kreće. Ne u nekom nevjerojatnom ili nevjerojatno zabavnom smjeru, ali korak po korak i možda jednog dana pogledate prijenos bez želje da ustanete, prekopate trosjed i pronađete taj daljinski koji je upao između dva jastuka.