Foto: Press, Facebook

PLAKAT za predstavu "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića ovih je dana glavna tema razgovora u Hrvatskoj.

Svoje su mišljenje o ovoj temi iznijeli mnogi, a ono se rijetko kad odnosilo samo na dizajn plakata već je najčešće povezano s drugim gorućim temama u našoj zemlji u posljednje vrijeme. Pročitajte što o svemu misli čitatelj Indexa, čije vam pismo prenosimo u cijelosti:

Dozvolite, samo da se zgrozim nad priopćenjem kojeg su izdali ovi "umjetnici". Ako je to dokidanje svake mogućnosti dijaloga, onda vas moram pitati što je za vas dijalog?

Čovjek je nedavno kažnjen zbog malo žešćeg komentara na jednom članku, o homoseksualcima. Prof. Poljaković iz Zadra je samo zbog svog stava zaradio etiketu homofoba, medijski linč, a budući da je i dalje zadržao svoj stav kojeg je sukladno Ustavu i važećim Zakonima iznosio, suspendiran je. S njegovim stavom se možemo ili ne moramo složiti, nije niti bitno. Bitno je da taj stav ne uključuje ni mržnju, ni diskriminaciju, ni poziv na istu. Vjeroučiteljica Mudrovčić je prošla muku po sudovima, jer je navodno jednom rekla da je homoseksualnost bolest, a prijavila ju je homoseksualnoj udruzi navodno majka djeteta koje uopće ne ide na vjeronauk i nije bilo na satu kada je to navodno rečeno. S druge strane, zar po istim kriterijima ovaj plakat nije govor mržnje?

I ova grupa koja podržava plakat, ne čine oni to zato jer im je do slobode izražavanja. Jer kad bi im bilo do slobode izražavanja, podržali bi oni i prava prof. Poljakovića, i gđu. Karolinu Vidović Krišto (objašnjenje za njezinu smjenu je presmiješno, barem nama koji znamo o čemu se radi), i podržali bi sve one koji misle drukčije da se mogu slobodno izražavati. Dijalog, zar ne? Pa da gradimo jedno divno društvo. No, oni podržavaju samo ono što ismijava vjernike, Crkvu, Boga itd. Pa što to onda govori o njima samima? Gdje je tu dijalog?

Recite mi, ako Vi i ja razgovaramo tako da vam opsujem majku, oca, djecu, Boga, domovinu i narod, da pljunem na kruh koji jedete i onda vas još ispljuskam, je li to prihvatljiv dijalog? Razumijete li razliku između prihvatljivog i neprihvatljivog dijaloga? I zašto me ne čudi da je blasfemija povezana s LGBT tematikom?

Pravo provokativno pitanje koje poziva na dijalog je - može li LGBT osoba poštivati drukčije? Mogu li ovi koji se okupljaju u grupe davanja podrške plakatu poštivati drukčije? Ili je jedini dijalog kojeg ste u obitelji naučili taj da se drugoga vrijeđa i ponižava? Što se konkretno željelo reći plakatom? Da želite razgovarati s nama, katolicima, o problematici LGBT osoba na način da nam pokazujete Majku Božju kao lezbijku? To je vaša ideja dijaloga? Meni je to izazivanje sukoba. Da se ja, ne daj Bože, tako ponašam prema LGBT osobama, završio bih na sudu zbog diskriminacije, vrijeđanja, ili već nečega.

Vidio sam i sliku gdje ste ovaj plakat jednostavno obojili u crno, pa ispada da se radi o dvije muslimanke. Oprostite, ali Majka Božja je jedna od najvećih svetinja Katoličke Crkve. Ako ste htjeli aludirati na Islam, trebali ste prikazati Muhameda, i drugog muškarca kako ga drži za onu stvar. I za svaki slučaj napisati da se radi o Muhamedu - da ne bude zabune. Je li vam to prihvatljivo? Ili vrijeđate samo one za koje znate da neće stvarati previše problema? Svi pamte kako muslimani skoče na noge kad se dira u njihove svetinje. I svi vide kako katolici šute dok se gaze njihove svetinje. Uostalom, možete li zamisliti ovakvu skandaloznu reakciju ministrice kulture? Da kojim slučajem taj plakat prikazuje Muhameda, i da islamski svijet skoči na noge, već je mogu zamisliti kako se ponizno ispričava i drži nam lekcije o poštivanju vjerskih sloboda. Jesmo li mi vjernici učinili nešto zbog čega baš najveće svetinje morate izrugivati? U mojim očima to su kukavice i mrzitelji. Drugima vole govoriti o toleranciji, hrabrosti i napretku, no sami su nazadni, zaostali, i zatvoreni u četiri zida svoje mržnje i jada. Odbacili su sve što vrijedi, i što im je preostalo?