U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekstove o odnosu Kiće Slabinca i Miše Kovača.

Veljača 1970.: Kićino ime često se dovodi u vezu s Mišom Kovačem. Je li istina da se njih dvojica ne podnose? 

"Da se razumijemo, bit ću iskren, bez uvijanja. U Engleskoj postoje dva velika pjevača, dva odlična prijatelja, dva poslovna partnera, dva šoumena i dva  neprijatelja. To su Tom Jones i Engelbert Humperdinck. Oni su neprijatelji samo pred javnošću. To je jedna vrsta nadmetanja koja je za publiku atraktivna, a za novinare prava poslastica. Takvim sistemom pokušali smo moj prijatelj Mišo Kovač i ja stvoriti sličnu atmosferu u nas.

Počeli smo malim provociranjima, na primjer ono o broju prodanih ploča, o kvalitetama glasa, o imitiranju... Publika i novinari su to prihvatili. Stvorila su se dva tabora. Ja sam, istina, mlađi od Miše i imam manje prodanih ploča, ali ipak se stvorilo raspoloženje koje je moglo i njemu i meni donijeti korist. 

Međutim, stvar je poprimila druge oblike jer Mišo nije mogao podnijeti takav način nadmetanja. Poslije jedne njegove izjave u Plavom pred publikom sam ispao kao 'kit koji je udaren u sluh'. To je već postalo vrijeđanje i ja sam smatrao da je najbolje da se povučem..."

(Uroš Šoškić i Zvonimir Belša za Plavi vjesnik, 1970.)

"Tko je taj mali crni s brčićima?"

Prosinac 1971.: U posljednje se vrijeme ime pjevača zabavne glazbe Krunoslava Slabinca često spominjalo. Te Kićo kao zavodnik svih ljepotica širom svijeta, te Kićo boksač, Kićo ostao bez živaca ... Svašta!

- Optuženi, branite se!

- Od čega? - pita naivno.

- Od žena!

- Dobro, jednom moram progovoriti! Žene volim, one su temelj života. Tko ih ne voli?! Međutim, kao što je uobičajeno, moje se veze preuveličavaju. Čim stanem s nekom ženom, već se u blizini nađe neki fotoreporter, idila biva prekinuta prije nego što je i počela!

- Čujem da ste prekinuli s Ljudmilom?

- Nije to bila neka pretjerano velika ljubav. Svaki od nas naleti jednom na neku svoju Ljudmilu, to se dogodilo i meni. Daljina i odvojenost učinile su svoje.

- Poslije Plavuše zaboravili ste skladati za neke druge žene?

- Nisam, upravo se spremam napisati novu skladbu. Ovaj put posvećenu crnkama. Znate, meni neprestano pripisuju plavojke, i za Ljudmilu su govorili da je plava, a ona je crnka!

- Kako vaši živci?

- Hvala na pitanju, dobro!

- Čitam izjavu Miše Kovača, kaže da su vam živci popustili?

- Mišo Kovač? To je onaj mali crni s brkovima, zar ne? Mogao bi on razmisliti malo više o sebi i o svojim živcima. Meni je žao Miše, zaboravlja mnogo toga. Tako je zaboravio da su njemu popustili živci na festivalu u Opatiji. I tada mu je Kićo Slabinac priskočio u pomoć, kao drugu, prijatelju i kolegi. Smirivao sam ga, kljukao aspirinima, a on meni danas to! Još kaže tko sve može napuniti dvoranu. Nabroji sebe, još dvojicu-trojicu, a mene zaboravi.

- Možda s razlogom?

- Razlog leži u Ivanić-Gradu!

- Ne razumijem.

- Ni Mišo nije razumio, već je napravio koncert dan prije nego što sam ga ja imao. Htio mi je naškoditi, ali nije uspio. Na njegovu koncertu bilo je 120 ljudi, sutradan je na mome koncertu bilo više od 600 ljudi!

- Ali on je najbolji i najskuplji, kako sam kaže!

- I ja bih to isto mogao reći, ali bilo bi me stid.

- Koliko ste plaćeni po koncertu?

- Ovisi o rashodima. Neki put ne dobijem ni trideset tisuća starih dinara, neki put znatno više.

- Nastupate stalno s Opatijskim suvenirima, zašto?

- To je odličan orkestar, s njima se dobro slažem. Uigrani smo. Nisam ja kao Mišo Kovač, Ivica Šerfezi i još neki kojima je svejedno tko ih prati. Suveniri idu sa mnom u Ameriku. A znate li tko ih plaća? Ja. Pola svoga honorara dajem njima. Hoću da Amerikancima prodam dobar šou, a ne što god. Osim toga, ja ne idem u Ameriku kao ostali, preko menedžera. Imam direktan poziv njihove ambasade, u Ameriku putujem s radnom dozvolom, prvi sam naš pjevač koji tako putuje. Tako ću ići i u Australiju. S radnom dozvolom i svim mogućim pečatima! I to nikada nisam naglašavao. Ali sada hoću. Zašto bih dopuštao da me bezrazložno olajavaju!

- Kupili ste stan.

- Da, svojim novcem! Nisam tražio ni od koga pomoć. Stan je prilično skup. Platio sam gole zidove dvadeset milijuna starih dinara. Šesnaest sam imao, četiri sam posudio. Adaptacija će stajati više od šest milijuna. I to sam posudio. A namještaj? O tome ne smijem ni razmišljati!

- Ipak vam je slava udarila u glavu!

- Nije slava, netko je to drugi učinio.

- Boks?

- I to mi prigovaraju! A nitko ne zna pravu istinu. Kao svi klinci, i ja sam volio boks, nogomet, rukomet, sve sportove. Trenirao sam boksanje, ali nikad nisam imao osobita uspjeha. Mnogi kolege postali su dobri boksači, a o njima se nije ništa pisalo. O meni jest. Zašto?

- Trenirate li i sad boks?

- Rekreacije radi. Moram biti psihički i fizički spreman za zvanje kojim se bavim. Odlazim u dvoranu ne da nešto posebno naučim, već zato da bih održao tjelesnu kondiciju!

- I Anton Marti vas optužuje?

- Ima pravo! Ali u istoj izjavi on me i hvali. Kaže da se vidi da sam nekada bio glumac. A to što kaže da nismo profesionalci, svaka mu čast! Mi se žalimo na televiziju, na režisere, a što smo učinili da pomognemo tim ljudima. Napokon, mi živimo od publiciteta, nije važno što za jedan nastup na televiziji dobijemo 20-30 tisuća starih dinara, važnije je to što nas ljudi vide. Toni Marti mi je otvorio oči, s njim smo Ićo Kelemen i ja razgovarali, vjerojatno ćemo iduće godine imati svoj šou na malom ekranu!

- Umalo da nisam zaboravila Iću Kelemena.

- Vi da, ali ja ne! Ićo i ja smo ponajprije prijatelji, a tek onda je on moj producent. Vrlo je pošten suradnik, mi se dobro poznajemo. On me prihvatio od prvoga dana, ta zemljaci smo. To se primjećuje, zar ne?

- Kako vaša tajnica?

- Dobro je, zašto pitate?

- Tako, vi ste jedini pjevač koji ima tajnicu.

- Moram imati tajnicu jer ne bih stigao sve poslove sam obaviti. Nije jeftino, ali ona mi mnogo pomaže, bez nje se ne bih snašao!

- Ženite se?

- Hvala, ne!

- Đorđe Marjanović?

- Nemojte, molim vas!

- Čestitam vam, obranili ste se od svih napada!

- Oprostite, nisam imao namjeru.

Na kraju nam je Kićo ispričao najnoviji vic. Dvije djevojke stajale su sa strane i zadivljeno gledale u svoga ljubimca. Uopće nisu slušale vic!

Tekst: M. Šurjak (Plavi vjesnik, 1971.)