SPLITSKI putopisac, fotograf i youtuber Jurica Galić Juka proveo je neko vrijeme u sjeveroistočnoj Indiji. Ovo su njegova iskustva.

1. dan - utorak, 19. ožujka 2024.

Ljudi me često pitaju koliko sam zemalja obišao. Lagao bih kada bih rekao da ne znam. Svaki putnik to zna, ma koliko se pravio patetičan. Ako ne računam zemlje bivše Jugoslavije, to je maksimalno nekih 70-72 države (u međuvremenu se neke zemlje rastaviše, a neke sastaviše, pa je termin priznanja nekih država ponekad stvar doživljaja različitih strana, primjerice Kosova ili novonastalih ruskih republika u Ukrajini).

Ali, ono što je bitno, ja ne obilazim države, već lokalitete, pa se u neke države poput Indije vraćam po nekoliko puta. I još ću, kako stvari stoje. Indiju ili voliš ili ne voliš. Ja je obožavam. 

Zadnji put sam u Indiji bio 2018. godine. Štošta se od tada promijenilo. I ništa istovremeno. BDP joj je jako narastao i postali su velika gospodarska i vojna sila koja ima svemirski program koji šalje letjelice na Mjesec. Istovremeno, i dalje je prisutan kastinski sustav i više tisuća stara tradicija, način života i vjerovanja. I još se nešto bitno promijenilo u ovih šest godina. Više nije druga najmnogoljudnija zemlja svijeta, već prva. S 1.45 milijardi stanovnika pretekla je Kinu prije nekoliko godina.

Indijski potkontinent nije tema ovog mog putovanja, već etničke skupine sjeveroistočne Indije, koja se nalazi između Bangladeša, Butana i Mjanmara.

Ipak, pošto sam prvi dan imao odmor u Delhiju, "odmorio" sam se tako da sam vam snimio nekoliko klasičnih i bitnih lokaliteta koje sam davno obišao. To su hram Akshardham, džamija Jami, velika tržnica začina, Vrata Indije i ulična škola za siromašnu djecu. Ona mi je bila najzanimljivija u ovoj priči. Nastava u ovoj "školi" se održava ispod nadvožnjaka i u potpunosti je besplatna.

2. dan - srijeda, 20. ožujka 2024.

Jutarnji let za Dibrugarh u saveznoj državi Assam na sjeveroistoku Indije (1745 km / 2.5 sati leta). U zračnoj luci sastanak s fikserom i rješavanje papirologije i dozvola za ovo područje koje je pod posebnom zaštitom države. Samim dolaskom primjećujem da je ovo područje zelenije, čišće, s više padalina i manje gusto naseljeno od indijskog potkontinenta.

Oko 14 sati ulazim u Arunachal Pradesh, drugu državu na sjeveroistoku Indije. Za gotovo sedam sati vožnje dolazim do gradića Ziro u kojem žive pripadnici naroda Apatani. Vrijeme je animističkog Myoko festivala kojim se slavi dolazak proljeća i odmah bilježim šamanovo žrtvovanje pijetla. Obučen je u živopisnu nošnju. Ima dugu mačetu i kratki nož koje drži u koricama od bambusa. Nožem kolje životinju i prosipa krv po oltaru od granja, moleći se pritom bogovima Sunca (Danyi) i Mjeseca (Piilo).

Inače, ovo je kutak planeta Zemlje u kojem je kiša češća nego u Amazoni. Ona pere krv s oltara, a društvo se razilazi. Sutra slijedi novi dan festivala.

3. dan - četvrtak, 21. ožujka 2024.

Apatani su etnička skupina (mongolskog podrijetla) koja živi u sjeveroistočnoj indijskoj državi Arunachal Pradesh, a gravitira u selima oko gradića Ziro. Broje oko 60.000 pripadnika i 95% su animisti, odnosno štovatelji tradicionalnih božanstava poput boga Sunca (Ayo Danyii) i boga Mjeseca (Atoh Piilo). Osim vjerovanja, poznati su po životu u skladu s prirodom i neobičnim "ukrašavanjem" žena u prošlosti.

Njih su nekada zarobljavali pripadnici susjednih plemena. Zbog toga su seoski starješine naredili da svaka žena umetne čepiće u nos i tetovira lice kako bi bile manje privlačne pljačkašima. Ova tradicija se održala do 1970-ih, kada je vlada zabranila tu praksu. Danas još samo posljednja generacija starijih žena iz sela Apatani svjedoči toj staroj praksi. Može se reći da sam imao sreće dokumentirati posljednje živuće žene koje su prakticirale tu tradiciju.

Snimio sam ih 5-6 na folklornom druženju Babo Boha Benii prilikom proslave Myoko festivala u selu Hija. Tom prilikom sam svjedočio i recitiranju njihove povijesti usmeno, jer oni nisu imali pisane zapise o svojoj prošlosti.

Myoko festival se slavi generacijama u spomen na pretke koji su im dali zadatak da ga slave svake godine u vrijeme cvjetanja badema. A to se dogodi sredinom ožujka, pa su odredili da ceremonije započnu dvadesetog u tom mjesecu. Prva dva dana Apatani konzumiraju velike količine hrane i piva od prosa.

Također podižu bobose, do 15 m visoke obredne stupove koji označavaju plodnost, kao i kokošja jaja koje nabijaju na pruće pod krošnjama marelice. Trećeg dana počinju stvarne ceremonije. A koje su to ceremonije, saznat ćete sutradan.

A za kraj ovog dana sam obišao još jezero Siikhe i lokalno groblje koje je specifično po tome što se tijela ne kopaju, već kremiraju. Na mjestima kremiranja se podižu drveni trupci na kojima se nalaze rogovi vodenih bivola i darovi koje donose obitelji pokojnika. Na mjestu prosutog pepela niknula je bujna trava koja kao da na simboličan način svjedoči o ciklusu života u prirodi.

4. dan - petak, 22. ožujka 2024.

Danas cijelo jutro dokumentiram tradicionalne Apatani žene tetoviranih lica i s drvenim čepovima u nosu (selo Hari). Da ponovimo, praksa datira iz davnih vremena kada su ih druga plemena otimala. To su radile da budu neprivlačne otimačima. Slično bakama u BiH koje su to radile da ih ne oskvrnu otomanski osvajači. Praksa čepovima u nosu zabranjena je (novim naraštajima) sedamdesetih godina, tako da su ovo posljednje živuće žene koje su se podvrgle toj praksi.

Apatani su poznati po vještinama u tkanju tekstila, izradi predmeta od trske i bambusa te kovanju tradicionalnih mačeva s bambusovim koricama obloženih krznom. Naravno da sam kupio jedan.

Prvi put u životu sam dokumentirao neki animistički hram. Ovaj se zvao Meder Nello i posvećen je spomenutim bogovima Danyiju i Pillu. Ironično, izgleda poput kršćanske crkve s identičnim oltarom, samo bez križa i svećenika.

Točno u 15 sati započela je glavna procesija animističkog festivala Myoko (selo Hong). Na tisuće ljudi s bambusovim granama u ruci koračale su za šamanom koji je u ruci nosio lubanju majmuna. Po lokalnom vjerovanju, on je prizvao bogove da uđu u lubanju koju su stavili na vrata jedne male kućice. Nakon toga su sudionici procesije tu kućicu obložili granama koje su nosili.

5. dan - subota, 23. ožujka 2024.

Danas je posljednji dan festivala koji se zove Yuging Todu. Tada se žrtvuju životinje. Imućnije obitelji žrtvuju veliku svinju, srednji stalež patuljastu svinju, a siromašni pijetla ili psa. Da, dobro ste čuli. Vratit ćemo se na tu temu iako takve snimke nećete vidjeti u mom sadržaju.

Životinje se prvo vežu, operu im se noge i odnesu na žrtveno mjesto (Yugiing) koje se najčešće nalazi u blizini stabla marelice. Svaka obitelj u dvorištu ima svoje žrtveno mjesto. Nakon toga žene u svečanoj odjeći posipaju rižino brašno i rižino pivo po životinjama.

Životinje se ubijaju tako što im rasijeku prsa i rukom izvade srca koja se stavljaju u košaru. Njih za svoju "uslugu" svećenik ima pravo konzumirati. Ostalo meso se peče i besplatno dijeli svima, posebno siromašnima.

Što se etike tiče, naravno da mi se srce steglo pri svakom dokumentiraju žrtvovanja, posebno psa, što je šokantno našem vrijednosnom sustavu. No za Apatanije pas je jednako vrijedna životinja kao i bilo koja druga. Pomoći im ne mogu, nisam tu da sudim, već da dokumentiram. A i da bilo što kažem, bio bih licemjer. Naime, jedem meso.

Nakon krvavog obreda slijedi 6-7 sati vožnje natrag u državu Assam prema gradu Majuli, koji je poznat kao najveći riječni otok na svijetu. Nalazi se između dva toka moćne rijeke Brahmaputre. Na putu se zaustavljam kako bih obišao selo naroda Nyiha. Poznati su po kapama s kljunom ptice velikog kljunaša i velikim kućama bez pregrada u kojima živi nekoliko obitelji. Primjerice, u jednoj kući koju sam obišao živi 7 obitelji s oko 70 članova.

Slijedilo je još oko 175 km do otoka Majuli. Kratki prijevoz uz pomoć motorne skele i došao sam na potpuno drugačije mjesto. Iz hladnih planina i animista do egzotičnog otoka naseljenog hindusko-animističkom etničkom skupinom Mishing. Noćim u selu Halmora.

6. dan - nedjelja, 24. ožujka 2024.

Majuli je veliki riječni otok (352 km²) koji nastanjuje oko 200.000 ljudi, mahom pripadnika naroda Mishing. Oni su dio veće Tani grupe koja dolazi s područja Tibeta. Smatra se da su negdje oko 13. stoljeća migrirali na ovo područje u potrazi za plodnom zemljom.

Žive u selima, najčešće na obalama rijeka, gdje love ribu na tradicionalan način. No bave se i poljoprivredom te uzgojem svinja, peradi i koza. Vješto izrađuju glinenu grnčariju, što sam također dokumentirao.

Mishingi govore tibetansko-burmanskim i asamskim jezikom. Njihovi plesovi se zovu Soman, a pjesme Niton. Tradicionalni instrumenti koje koriste su bubanj i metalna zvona. Dokumentirao sam jedan takav ples u kojem su me se posebno dojmile djevojke u crveno-crnoj kombinaciji odjeće.

Što se religije tiče, dijametralno su suprotni od animističkih naroda s početka ove priče. Naime, hindusi su i ne jedu meso, a prema životinjama se ophode s velikim poštovanjem. Vjeruju u vrhovnog boga Višnu, a njihovi lokalni hramovi se zovu satre. Danas sam ih obišao nekoliko, a najzanimljiviji su mi bili Samaguri i Kamalabali.

Prvi je poseban jer je istovremeno i muzej hinduskih maski. Kao kolekcionar maski, mogu reći da se ovdje nalaze najbolje maske koje sam do sada vidio! U Kamalabali satri sam prisustvovao vjerskom plesu zvanom Gayan (pjevač) - Bayan (bubnjar). Uspio sam u jednom danu snimiti zadnji dan Bhagavat festivala i svečanost Meh Dahan koja se poklopila s Holikom, danom prije Holija (tzv. festival boja).

U ovom kraju zaboravite sve predrasude o Indiji. Ovdje su ljudi iznimno prijazni, na tlu se ne može naći niti opušak, a voda je toliko čista da je možete piti iz slavine.

7. dan - ponedjeljak, 25. ožujka 2024.

Nastavak putovanja od 340 kilometara do Guwahatija, ekonomske prijestolnice i najvećeg grada države Assam. Odlazim do hrama Kamakhya Devi gdje dočekujem drugi dan Holi festivala.

Holi je popularni hinduistički proljetni indijski festival koji je još poznat i kao Festival boja. Traje dva dana.

Prvi dan (Holika Dahan) se pale krijesovi simbolizirajući spaljivanje demona Holika kako bi se proslavila pobjeda dobra nad zlom. Gotovo identično našim pokladama, što je očito naslijeđe zajedničke indoeuropske drevne povijesti.

Drugi dan (Dhulandi) ljudi provode čitave dane bacajući obojeni prah i vodu jedni na druge. Iako je to hinduska proslava, ostale religije u Indiji je također slave, uključujući i lokalne kršćane.

Meni je ovo drugi Holi u životu. Jedan savjet za sve koji ga žele vidjeti. Prije svega zaboravite na odjeću koju ćete taj dan nositi. Ma koliko ih god molili da prestanu, bit ćete sa svih strana izrešetani bojama.

I jedan poseban savjet za fotografe. Obavezno zaštitite svoju opremu. Postoji specijalni najlon koji štiti fotoaparat. Ruke vam mogu biti unutra, a aparat u potpunosti zaštićen i od boje i od praha koji se zavlači u svaku poru i jako teško čisti.

8. dan - utorak, 26. ožujka 2024.

Ranojutarnji polazak prema državi Meghalaya i gradu Cherrapunji. Sve skupa oko 250 kilometara za punih 5 sati vožnje. Kratko zaustavljanje za fotografiranje jezera Umiam, a zatim dolazak na granicu između Indije i Bangladeša kod grada Dawki.

Na granici piše "vrata prijateljstva" i zaista je opuštena atmosfera. Možeš fotografirati, šetati se od granice do granice sto puta bez problema. Čak vojnici sami pozivaju na fotografiranje.

Dawki je i rijeka poznata po svojoj bistrini (kada nisu velike kiše) i visećem mostu koji su sagradili Britanci 1932. godine. Za kraj dana obilazak Mawlynnonga - sela naroda Khasi - i noćenje u gradu Cherapungi.

9. dan - srijeda, 27. ožujka 2024.

Danas odlazim iz Cherapungija do obližnjeg sela Nongriat gdje ću vidjeti žive mostove i Dugin vodopad. No prije dolaska u Nongriat zaustavljam se na jednom vidikovcu da snimim najveći vodopad u Indiji. Zove se Nohkalikai i sa svojih 340 metara pada, on je najveći slap u Indiji. Nakratko zastajem vidjeti i usputnu špilju Arwah, no nakon 10 minuta izlazim iz nje. Obična jama od koje su napravili cirkus s brojnim žaruljama duž nje.

Priča s Nongriatom je puno ozbiljnija. Da bih došao do sela, prvo se trebalo spustiti po 3500 nevjerojatno strmih stepenica, prijeći dva viseća (žičana) mosta i nakon još pola sata treninga dolazim do sela gdje mi je smještaj. Tri minute od smještaja se nalazi najveća atrakcija tog mjesta - tzv. Dvokatni živi most. No puno je turista (indijskih) i gotovo je nemoguće dobiti priliku za "čistu" fotografiju, pa odlučujem nastaviti treking do Duginog vodopada iako sam već jako umoran.

Da sam znao da me čeka još 2.5 sati trekinga u jednom pravcu i uspon po teškom terenu, možda bih i odmorio taj dan. No benefit truda je bio velik. Uživao sam u divnoj tropskoj šumi, vidio brojne ptice i najljepše leptire te prošao preko još jednog žičanog visećeg mosta i dva živa. Kad kažem živa, onda to uistinu i mislim. Nastali su vještom manipulacijom domaćih ljudi korijenjem gumene indijske smokve s kojom su u konačnici oformili funkcionalne mostove koji traju desetljećima.

Nakon 2.5 sati trekinga dolazim do Duginog vodopada. Vrijedilo je truda. Vodopad, koji je dobio ime zbog sunčevih zraka koje u njegovoj blizini često formiraju dugu, zaista je fascinantan. Uživao sam u njemu pola sata, snimio ga sa zemlje i iz zraka te krenuo u povlačenje. Čekalo me još 2.5 sati trekinga. Sve skupa 15 kilometara danas. Po teškom terenu i s oko 15 kg opreme i vode. Sasvim solidno za starca poput mene. Zaspao uz brojne grčeve, usprkos duploj dozi elektrolita.

10. dan - četvrtak, 28. ožujka 2024.

Danas sam ustao u 5:30 da izbjegnem turiste i krenuo u obilazak tzv. Dvokatnog mosta. Puna dva sata sam u samoći uživao u njemu. Snimao sam i divio se umijeću tradicionalnih ljudi. Nakon mosta čekalo me još trekinga i već spomenutih 3500 stepenica, ali uzbrdo, što je, s obzirom na moju upalu mišića i vrućinu, sada bio puno teži zadatak.

Nastavio sam put od 2 sata vožnje do grada Shillonga. Usput opet radim grešku posjetom još jedne špilje koja se zove Mawsmai. Pogađate, ponovno cirkus od lampiona unutar nje.

Puno zanimljiviji mi je bio privatni muzej Sir Ashok Lyngdoha u Shillongu. Ovaj osebujni gentleman starog kova je sakupio zavidnu kolekciju oldtimer auta i kojekakvih eksponata iz doba vladavine britanske imperije i dvaju velikih ratova.

Za kraj dana obilazim tržnicu u Shillongu.

11./ 12. dan - petak/subota, 29./30. ožujka 2024.

Cjelodnevna vožnja do Nacionalnog parka Kaziranga. Prije toga posjet velikom hindskom hramu Maha Mritunjay koji je poznat po prekrasnim muralima.

Nacionalni park Kaziranga nalazi se uz rijeku Brahmaputra u indijskoj državi Assam. Ima površinu od 430 km² i osnovan je 1905. godine. Prekrivaju ga pašnjaci i tropska kišna šuma, a ispresijecan je s četiri glavne rijeke, uključujući Brahmaputru i nekoliko malenih jezera.

U njemu se nalaze dvije trećine svjetske populacije ugroženih indijskih nosoroga (Rhinoceros unicornis) te najveća koncentracija tigrova od svih svjetskih nacionalnih parkova. Pored toga, park je dom za 35 vrsta sisavaca, uključujući veliki broj divljih slonova, indijskih bivola i jelena; ali i veliki broj ptica. Godine 1985. je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Dvaput sam bio na turističkom fotosafariju. Prvi put na slonu (s kojim sam došao na par metara od nosoroga), a drugi put terenskim vozilom. Snimio sam brojne životinje. Najviše nosoroge, vodene bivole, slonove, jelene i brojne riječne ptice. Tigrove je gotovo nemoguće snimiti na ovakav način. To se radi s puno strpljenja i u zaklonu s teleobjektivima velikog raspona.

13. dan - nedjelja, 31. ožujka 2024.

Opraštam se od Nacionalnog parka Kaziranga i krećem prema gradu Mon u saveznoj državi Nagaland. I to će biti svojevrsni higlight ovog putovanja - posjet narodu Konyak i posljednjim živim lovcima na glave. Tamo planiram biti puna četiri dana. I to će biti kraj ove priče.

No prije grada Mon obilazim usputni stočni sajam u mjestu Numaligarh i nekoliko povijesnih lokaliteta u gradu Sivasagaru i njegovoj okolici. Izvan grada se nalaze dvije izuzetne palače iz doba Ahomskog kraljevstva (14.-19. st.). To su Rang Ghar i Kareng Khar.

U samom gradu Sivasagaru nalazi se fascinantni vjerski kompleks Shivadol. Sastoji se od tri hinduistička hrama: Shivadol, Vihnudol i Devidol te nekoliko manjih svetišta i jednog muzeja.

Shivadol je dominantna građevina koja se nalazi u sredini. Visoka je 32 metra, a okrunjena je zlatnom kupolom visokom 2.4 metra.

Dok ovo pišem, probijam se kroz blatni makadam jer je glavni most za državu Nagaland zatvoren. Velike su kiše i blato otežava putovanje. Ako se večeras probijem do grada Mon, bit će to jako kasno.

14. dan - ponedjeljak, 1. travnja 2024.

Prvo što sam ujutro napravio bio je odlazak u mjesnu policijsku postaju da prijavim svoj boravak na zaštićenom području. Knjige iz prošlog stoljeća velike, a birokratski aparat spor, pa sam vrijeme kratio gledajući brojne potjernice za kriminalcima i ubojicama ispod kojih čak stoji cijena nagrade za informaciju. Dakle, na neki način i dalje postoje lovci na glave.

Mon je mali gradić smješten u indijskoj državi Nagaland. Nalazi se na nadmorskoj visini od 898 metara i u njemu živi oko 15.000 stanovnika, mahom etničke skupine Konyak. Prebivaju u Nagalandu, ali i u dijelu Mjanmara. Govore sjevernom varijantom sino-tibetanskog jezika. Vjeruje se da su potomci doseljenika iz Mongolije ili južne Kine.

Nekada su bili poznati po tetovažama na licu i rukama koje bi se zaslužile "uzimanjem" glava neprijatelju. Naime, Konyaci su donedavno bili žestoki ratnici koji su često napadali druge skupine uzimajući glave protivničkih ratnika kao trofeje. Nikada djece, žena i staraca. Vjerovali su da se u ljudskoj lubanji nalazi magična moć.

Odrubljene glave su visjele u "baanu" (zajedničkoj kući). Broj glava je označavao moć ratnika i plemena. Indijska vlada je zabranila lov na glave 1960., ali Konyaci tvrde da se tradicija nastavila još nekoliko desetljeća.

Postoji i bizarna strana zabrane lova na glave. Navodno su ih Britanci "navukli" na opijum da ih "omekšaju", pokore i odvrate od gomilanja glava, osobito britanskih. Zbog toga su neki od njih i danas ovisnici. Budući da su Konyaci s vremenom postali većinski kršćansko društvo, većina lubanja je sahranjena. Baanove sada "krase" životinjske lubanje.

Kako god bilo, odlučio sam posjetiti i dokumentirati posljednje žive (nekadašnje) lovce na glave. Prvu skupinu sam fotografirao u obližnjem selu Longwa. Starci, sada već u kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama, još uvijek nose male brončane glave oko vrata. Nekada su one simbolizirale broj ubijenih ljudi. Jedna glavica je značila jednu ljudsku glavu, dvije nekoliko puta više, a tri poprilično veliku brojku.

Danas neke ogrlice imaju četiri, pa čak i pet brončanih glavica, pa zaključujem da su one sada tek "modni detalj" lokalaca, ali po svjedočanstvu fotografiranih ljudi, svi oni su ubili najmanje jednu osobu. Fokusirao sam se na njihove oči prilikom portretiranja. Nisu odavale dojam zlih ljudi, već samo vremešnih staraca koji su zaista vjerovali u duhovnu i moralnu ispravnost djela koja su činili.

Postoji jedna zanimljivost vezana uz selo Longwa. Naime, svako selo ima svog kralja, a sredinu kuće ovog kralja presijeca državna granica između Indije i Mjanmara. Bilo je zanimljivo šetati po kraljevoj kući, razgledavati spektakularne eksponate i nalaziti se svakih par minuta u drugoj državi. Upitan zašto mu se kuća nalazi po sredini granice, odgovara: "Moj narod se nalazi s obje strane granice."

15. dan - utorak, 2. travnja 2024.

Danas sam posjetio Hongophoi, drugo važno selo naroda Konyak. Osim što sam dokumentirao novu skupinu nekadašnjih lovaca na glave, prisustvovao sam i festivalu Aoleang, koji se slavi u prvom tjednu travnja. Tom prilikom se održavaju mnogi događaji, uključujući plesove, gozbe i žrtve koje imaju za cilj umiriti božanske duhove kako bi se zemlja blagoslovila dobrom žetvom.

Posebno sam uživao u bubnjanju dvadesetak muškaraca koji su udarcima drvetom po šupljem deblu stvarali egzotičan ritam. Zanimljivo je bilo snimati i natjecanje u pucanju iz pušaka starih preko 150 godina. Svaka kuća ima barem jednu. Njih je trebalo prvo napuniti barutom, zatim nabiti zrno kroz cijev i tek onda pucati u metu. No moram priznati da su s tim prastarim puškama bili jako precizni. Svaki hitac s dvadesetak metara udaljenosti bio je grupiran unutar mete promjera 25 cm!

Posebno je zanimljiva priča kako su nekada dolazili do baruta. Članovi sela bi mjesecima mokrili na određenom mjestu. Zatim bi zemlju bogatu kalijevim nitratom i sumporom iz urina prokuhali u vreloj vodi. Crni talog dobiven prokuhavanjem bi se sakupio, osušio, pomiješao s ugljenom i pretvarao u barut.

Druge jedinstvene tradicionalne prakse koje izdvajaju Konyake od ostalih naroda su kovanje oružja (posebno mačeta zvanih yanglaü), izrada izvrsnih drvenih skulptura i tkanje karakterističnih šalova i ogrtača kojima dominiraju crvena, žuta i narančasta boja. Pokazali su se kao izvrsni domaćini, ali i jako dobri gastronomi. Osobno, njihova kuhinja mi je puno bolja od hinduske.

16. dan - srijeda, 3. travnja 2024.

Danas sam posjetio ogromnu baptističku crkvu u Monu koja zjapi prazna. Upitao sam prolaznika zašto nema nikoga u crkvi, a on mi je odgovorio da su Konyaci bili animisti sve do dolaska britanskih misionara koji su ih sredinom 19. stoljeća prisilili na kršćanstvo.

"Mi smo posljednji od svih etničkih skupina Nagalanda prihvatili kršćanstvo. Naše kolibe od bambusa su zamijenili betonski podovi i limeni krovovi. Dobili smo struju i mobitele. No mi nismo sretni ljudi. Naše pjesme veličaju događaje iz slavne ratničke prošlosti i žale zbog tradicije koja nestaje", bio je brutalno iskren lokalni neznanac.

Za kraj ove priče, pa i cijelog putovanja, posjetio sam još jedan zaselak u području Lampong Šangaja i pred kućom vidio dvoje staraca. Muž i žena u osamdesetim godinama sjedili su pred kućom odjeveni u starinsku nošnju u slavu festivala Aoleang. Zamolio sam ih za fotografiranje, a starac mi je mahnuo rukom da pričekam i vratio se s kopljem. Kaže da je s njim ubadao neprijatelje.

Ponosno je pozirao s oružjem, a ja sam ih opsesivno fotografirao svjestan da je ovo posljednja prilika da dokumentiram svjedoke jednog vremena koje će uskoro nestati. Međutim, kako Konyaci kažu, njihova ratnička prošlost će nastaviti živjeti kroz usmenu predaju i festivale.

Noćenje u gradu Dibrugarhu. Kraj putovanja i povratak kući.

- 17. dan - četvrtak, 4. travnja 2024. dolazak i odmor u Delhiju.

- 18. dan - petak, 5. travnja 2024. avionski let Delhi - Istanbul, Istanbul - Zagreb i noćni autobus Zagreb - Split

Malo statistike za kraj:

• 19.606 sveukupnih kilometara
• 2832 terenskih kilometara
• 44 znamenitosti i atrakcije
• 40 kilograma prtljage (u startu)
• 22 dana (uključujući i transportne)
• 19 gradova ili naselja