SVIBANJ 1978: "Znate kako je, u uspomenama iz djetinjstva ostanu obično događaji o kojima se razmišlja, a ja sam razmišljao samo poslije susreta sa Starim kad sam dobio batine, ili grdnju", priznaje uz osmijeh, na početku razgovora, 37-godišnji komercijalist zagrebačke "Ine komerc" Aleksandar Miša Broz, sin predsjednika Republike Tita.

U Zagreb smo stigli bez Mišine adrese. Telefonski imenik nam nije pomogao. Raspitivali smo se na nekoliko strana, ali nitko nije znao kako nam pomoći. Kad je već izgledalo da od rubrike nema ništa, pomogao nam je slučaj. Zahvaljujući Mišinom susjedu i zajedničkom prijatelju, dobili smo adresu i banuli u vrijeme ručka.

Poručnik uvjerio majora

"Zašto želite pisati o Mišinim uspomenama? Broz nije rijetko prezime u Zagrebu i gotovo nitko ne zna čiji je sin moj suprug. Živimo mirno i povučeno. Poslije vašeg članka možda neće biti tako...",  pobunila se Mišina supruga Mira, liječnica, vojna službenica u činu majora, kad je čula da želimo zabilježiti nekoliko dosad neobjavljenih detalja iz Mišinih susreta s Predsjednikom, kad je drug Tito bio otac, daleko od državničkih poslova i obaveza.

Za trenutak, izgledalo je da od intervjua ipak nema ništa. Ali, inzistirali smo, pozivali u pomoć poznanstvo s Mišom iz vremena kad je sudjelovao na radnoj akciji na izgradnji Ade Ciganlije, kao učenik Desete gimnazije u Beogradu. I razgovor je nastavljen.

Mada samo rezervni poručnik, Miša je uvjerio aktivnog majora Miru da porazgovaramo.

"Kako to da ste samo rezervni poručnik?" pitamo, uzgred, Mišu Broza.

"Što mogu", požali se Miša, očigledno raspoložen za šalu. "Izgleda da nemam veze u armiji."

Batine zbog jela

"Tri puta u životu sam dobio batine od Starog", sjeća se Miša. "Prvi put zato što sam pobjegao od stola, jer sam više volio igrati se nego jesti. Drugi put zbog engleskog jezika. Treći put... treći put... ne sjećam se",  širi ruke. "Vjerojatno također zbog učenja."

"A grdnje?"

"Nisu nikad to bile prave grdnje s prijetnjama i povišenim glasom. Čim sam malo odrastao, Stari nikad nije htio ništa naređivati, niti me primorati da nešto napravim. Samo bi mi objasnio situaciju i na kraju dao savjet. To mi je bilo najgore. Nisam mogao svađati se i buniti, jer mi je samo govorio kako on misli da bi bilo najbolje da napravim. Morao sam razmisliti i, htio - ne htio, priznati da su takvi savjeti uvijek najbolji. Rastao sam i kao većina mladića, nekad brže, nekad sporije, shvaćao da su stariji uvijek u pravu i da ih treba poslušati.

Prvi susret

Miša se rodio 1941. godine. Krili su ga u Zagrebu, a kasnije je prebačen u partizane. Od rođenja su ga zvali Miša, a tek poslije rata je službeno dobio ime Aleksandar i zato danas u šali kaže da mu je Miša partizansko ime. Kraj rata je dočekao u Šibeniku.

"Veoma se nejasno sjećam 1946. godine", kaže Miša. "Samo pamtim neke slike. Znam da su me ošišali do glave, da sam u avionu na putu za Beograd strašno povraćao i da su mi na aerodromu pokazali u daljini veliku grupu ljudi i rekli: "Tamo je tvoj tata." Kasnije sam saznao da je Stari slučajno baš u to vrijeme doletio iz Moskve. Zato ga i nisam vidio na aerodromu, nego tek nešto kasnije, na Dedinju."

"Uveli su me u kabinet s klub garniturom", nastavio je mladoliki komercijalist svijetlih očiju, s nečim dječačkim na licu, s velikim, masivnim vjenčanim prstenom, koji odmah padne u oči jer su mu ruke stalno u pokretu. "Pokazali su mi Starog, a ja sam raportirao da sam stigao, kao što su me naučili. Tad sam ga prvi put vidio i nikako nisam mogao da se naviknem da mu govorim tata. Danima sam ga oslovljavao samo: "Čuj, ti."

"Navikao sam da ljude koji su me krili oslovljavam s "tata". Tako je moralo biti. Baš zato mi se teško razbistrilo u glavi da sam konačno sa svojim pravim ocem. Naravno, kasnije sam prestao počinjati razgovor sa: "Čuj, ti."

Dva rođendana

Od oslobođenja Miša Broz nije propustio čestitati ni jedan rođendan svom ocu. Ali, od mnogih proslava 25. svibnja, dva su mu ostala najviše u sjećanju.

"Prije skoro dvadeset godina, između ostalih, u Beli dvor su došli i predstavnici Društva za tjelesni odgoj "Partizan". Predložili su Starom da me učlani. "Hoću" - odgovorio je - "ali, članarinu ću vam direktno slati da je Miša ne potroši." Bila je to šala, a ja sam sve shvatio ozbiljno. Bio sam tužan i pitao se zar on zaista nema povjerenja da ću banku za članarinu dati blagajniku "Partizana"", sjeća se Miša.

"Drugi rođendan koji pamtim bio je 1967. godine. Bio sam u Školi rezervnih oficira u Zadru. Do posljednjeg trenutka nisam znao hoće li me pustiti da 25. svibnja dođem u Beograd. A onda, dobio sam dozvolu i doputovao u pitomačkoj uniformi. Bio sam ponosan. Zamišljao sam naš susret. Ali, tog dana Stari nije bio u svojoj uniformi, nego u civilu.

Dozvola za vjenčanje

"Prije 13 godina, kad sam odlučio oženiti se, imao sam 23 godine, a zna se da mnogi smatraju da je to za muškarce premalo godina za brak. Zato sam danima razmišljao kako svoju namjeru reći Starom. Plašio sam se da će biti protiv. Najzad sam se odlučio, zažmirio i jednog jutra kazao: Namjeravam se oženiti."

"Dovoljno si odrastao i mislim da znaš što radiš. Sam odluči, rekao mi je Stari. Bio sam sretan i ponosan zbog njegovog povjerenja", kaže Miša.

Društvu su se priključili ostali članovi obitelji, devetogodišnja Aleksandra i petogodišnji Andrej. Aleksandra ide u treći razred osnovne i drugi razred baletne škole. "Sama je odlučila učiti balet", obavještava nas tata Miša.

"Kakav je učenik?"

"Odličan."

"Znači, tata joj ne mora pomagati?"

"Pa, malo, oko matematike."

Djevojčica i dječak kao nebo plavih očiju postali su centralne osobe i bilo je očito da je razgovor završen.

Razgovarao: Dušan Krajčinović (Praktična žena, 1978.)