Foto: 123RF

BUDUĆI da se još uvijek svakodnevno susrećemo s gotovo suludim raspravama o tome je li važniji vjeronauk ili informatika, ponekad je lako zaboraviti da se negdje daleko od fokusa javnosti (nažalost), po pitanju obrazovanja događaju i neke lijepe i pozitivne stvari.

Demokratske škole nisu znanstvena fantastika, a već više od sto godina postoje u cijelom svijetu. Neki od najpoznatijih primjera svakako su britanski Summerhill, američki Sudbury Valley i izraelska Hadera. Dobra vijest je to da bi se od ove jeseni, dvije demokratske škole mogle otvoriti i u Hrvatskoj. Prva je zagrebačka Demokratska osnovna škola, dok bi se druga trebala otvoriti u Samoboru.

Onu zagrebačku pokrenula je udruga Škola po mjeri učenika, a mi smo popričali s jednim od osnivača, Markom Hrvatinom, kako bi nam što bolje objasnio o čemu je točno riječ i odgovorio na potencijalna pitanja roditelja koji bi bili voljni upisati svoju djecu u jednu od takvih škola.

Pokušajte nam u kratkim crtama objasniti koncept "demokratske škole".

Ključna je odlika demokratskih škola povjerenje u dijete, njegovu prirodnu znatiželju i želju za učenjem i suradnjom. Uvažava se činjenica da je svako dijete različito, ima različite potrebe i uči na različiti način. U demokratskim školama stvara se sigurno okruženje u kojem dijete, uz odrasle koji su tu da ga po potrebi vode i usmjeravaju, ima slobodu odlučivati o pitanjima koja se tiču njega i njegova učenja i su-odlučivati o pitanjima života u školi. Iznimka su naravno pitanja sigurnosti djece i druga zakonom propisana pitanja o kojima odgovornost snosi uprava škole. Tu djeca nemaju pravo odlučivanja.

U kojoj je mjeri djeci prepušteno odlučivanje o sadržajima korisnim za život? Točnije, što ako dijete jednostavno ne želi učiti takve stvari već dane provodi isključivo u igri i zabavi?

Kao prvo, pogrešno je stavljati igru i učenje u opoziciju. To je jedan od mitova naše kulture. Naime, mlađa djeca upravo najučinkovitije uče kroz spontanu igru. Tome evolucijski i dječja zaigranost služi.

Kroz igru djeca uče i uvježbavaju brojne neophodne društvene vještine, poput kreativnosti, vodstva, suradnje, ali i druge, sasvim konkretne vještina i znanja. Što se tiče učenja korisnih sadržaja, postoje brojni zdravorazumski, ali i empirijski dokazi da će djeca naučiti sve što im je korisno za život u kulturi i vremenu u kojima žive ako im se, uz dovoljno vremena za spontanu igru, osigura sloboda odlučivanja o vlastitom učenju, poticajno okruženje, pristup najvažnijim alatima društva i kulture u kojoj žive te interakcija s drugom djecom različitih dobi i odraslima koji imaju ulogu pomagača u učenju. Ako su ovi uvjeti zadovoljeni, djecu ni da želite ne možete spriječiti da nauče sadržaje korisne za život.

Može li se u tako slobodnom okruženju uspješno zadovoljiti potreba za svim sadržajima potrebnim za "kvalitetno obrazovanje"?

Ako se kvalitetnim obrazovanjem smatra površno "preletavanje" kroz šumu informacija i sadržaja koje djeca zadrže u kratkoročnoj memoriji taman onoliko koliko je potrebno da polože ispit – istinska potreba za takvim „obrazovanjem“ po meni ne postoji i predstavlja ogroman gubitak vremena i energije. To je u današnje vrijeme kada se količina znanja i informacija povećava strelovitom brzinom i kada su sve informacije lako dostupne istinitije nego ikada. Umjesto toga, trebamo pokušati djeci omogućiti razvoj zdrave i zrele osobnosti, kritičnog mišljenja, kreativnosti, vještina potrebnih za život u zajednici i rješavanje problema.

No, da se vratim na pitanje: ako pod "kvalitetnim obrazovanjem" mislite na one sadržaje koji su neophodni za snalaženje u današnjem vremenu, poput čitanja i pisanja, računanja, osnovnog snalaženja u vremenu, prostoru, rada na računalu i slično, njih djeca usvajaju bez ikakvog problema, svatko na svoj način, svojim tempom i u vrijeme kada osjeti interes za to ili procjeni da su mu ta znanja i vještine potrebne. Nadalje, sadržaje koji pojedinog učenika zanimaju i koji mogu odrediti njihovo buduće zanimanje djeca jednostavno "gutaju", kao što to čine i odrasli kada proučavaju ono što ih zanima.

Koje su najčešće nedoumice roditelja kod upisa u ovakve škole i kako im na ta pitanja odgovarate?

Roditelje najčešće brine hoće li djeca usvojiti "osnove", hoće li se djeca moći upisati u srednju školu, hoće li razviti radne navike, a brine ih i kako će vršnjaci i društvo gledati na njihovu djecu te kako će društvo gledati na njih kao roditelje koji su djeci dopustili nešto što većina i dalje smatra vrlo radikalnim pristupom obrazovanju. U razgovorima s roditeljima pokušavamo osvijestiti sve te strahove i pravilno ih adresirati. Strah od osude društva je možda opravdan, no tu svatko mora pronaći snage da odvagne što mu je u životu važnije.

Zato očekujemo da će učenici demokratske škole u pravilu dolaziti iz obitelji koje su se u određenoj mjeri odmakle od nekih konvencionalno nametnutih vrijednosti i društvenih očekivanja ili su spremni krenuti tim putem. Što se tiče straha da učenici neće naučiti "osnove", o tome sam već nešto rekao u odgovoru na prethodno pitanje. Kad je riječ o upisu u srednju školu i snalaženju u srednjoj školi u kontekstu radnih navika, tu nastojimo približiti roditeljima činjenicu da za dijete koje je odraslo u slobodi i odgovornosti koncept radnih navika nema puno smisla. Naime, radne navike podrazumijevaju sposobnost da se netko natjera činiti nešto što ga ne zanima i što ne smatra korisnim kako bi dobio neki vanjski poticaj u obliku nagrade ili kako bi izbjegao kaznu.

Djeca se u demokratskim školama ne uvjetuju vanjskim nagradama i kaznama, što ne znači da ih se ne suočava s realnošću. U školi će djetetu biti jasno objašnjeno čemu ocjene služe u kontekstu nastavka obrazovanja i ostvarivanja željene karijere. Kada to tako postavite, odgovorna djeca nemaju problem "odraditi" nešto ako ih to vodi u smjeru željenog daljnjeg školovanja ili karijere.

Kako to funkcionira na dnevnoj bazi? Kako izgleda prosječan dan u školi?

Djeca će u školu moći doći već od 7 sati. Oko 9 sati imat ćemo svaki dan kraći zajednički sastanak na kojem će svatko moći reći što okvirno taj dan želi raditi i podijeliti nešto ako želi. Organizirana nastava koju će voditi učitelji prema službenom kurikulumu počinjat će između 9 i 10 sati. U nastavi će fokus biti na učenju i na odnosu učitelja i učenika, a ne na ocjenama i ispitivanju. Nadalje, nastava za djecu neće biti obavezna, što znači da će djeca koja budu na nastavi doista tamo i htjeti biti.

Djeca koja odluče da ne žele ići na nastavu moći će u drugim prostorijama ili vanjskim prostorima škole raditi nešto drugo. Uz njih će uvijek biti prisutni i odrasli koji će se brinuti za njihovu sigurnost i biti im na raspolaganju ako djeca zatraže pomoć oko onoga što odluče raditi. Namjeravamo u školu dovoditi osobe koje imaju različita zanimanja i područja interesa koji će u školi određeno vrijeme raditi ono što je njihov posao ili hobi i poučavati tome djecu ako to ona zatraže. Od 1.do 4. razreda imat ćemo samo opisne ocjene, a od 5. do 8. razreda i brojčane ocjene, ali samo kao završne ocjene iz svakog predmeta (kao preduvjet za upis u srednju školu), što znači da tijekom godine neće biti testova, već će učenici na kraju godine dobiti ocjene na temelju kontinuiranog praćenja učitelja. Sva će djeca moći u školi ostati do 17 sati.

Djeca neće imati obavezne domaće zadaće tako da će nakon škole imati na raspolaganju vrijeme za druženje s obitelji i prijateljima ili bavljenje drugim aktivnostima koje ih zanimaju.

Poticanje rasprava s predavačima je bitno, zašto?

Jednom tjedno održavat će se sastanak Vijeća učenika i djelatnika škole na kojem će svatko moći dati prijedloge vezane uz život i rad u školi (koji se tiču njega i koji neće ulaziti u domenu za koju odgovornost leži isključivo na upravi škole) o čemu će, nakon provedene rasprave, ravnopravno glasanjem odlučivati svi na koje se prijedlog odnosi (djeca i odrasli) i za čije posljedice svi snose jednaku odgovornost. Na taj se način djeci daje izravno iskustvo demokratskog oblikovanja života u zajednici te slobode i odgovornosti koje to nosi.

Kakav je pristup učitelja djeci i koliko je teško pronaći učitelje budući da u Hrvatskoj nemamo tradiciju ovakvih škola?

Pristup učitelja djeci jedan je od ključnih odrednica atmosfere međusobnog povjerenja koja se stvara u demokratskim školama. Učitelj i druge odrasle osobe u školi prvenstveno su modeli djeci po pitanju onoga što znači biti odrasla i zrela osoba, stoga oni moraju biti autentični pojedinci koji preuzimaju odgovornost za vlastiti život, vlastite postupke i odnose. Oni su odgovorni za odnos s djecom, oni daju primjer kako razumjeti i izraziti svoje osjećaje, kako poštovati svoje granice i granice drugih, kako priznati vlastitu grešku i nesavršenost, oni primjerom pokazuju što je empatija prema sebi i drugima.

Stoga, ono što tražimo u učiteljima više je pitanje osobnih kvaliteta (koje se mogu i dodatno razviti), tako da nedostatak iskustva rada u demokratskoj školi i nepostojanje ove tradicije kod nas nije toliki problem ako osoba pristupa djetetu na ravnopravan način i s poštovanjem, vjeruje u djecu, nudi im vodstvo bez potrebe za dotiranjem i nametanjem svog stava i iskustva djeci.

Nekoliko mladih učitelja koji doista razumiju bit demokratskog obrazovanja i pokazuju ove kvalitete već nam se javilo i za njih namjeravamo organizirati posjete demokratskim školama kako bi iz prve ruke osjetili atmosferu demokratskog obrazovanja, ali i pozvati demokratske edukatore u Zagreb koji će svima nama moći prenijeti svoja iskustva.

Koje su prednosti ovakvog pristupa u odnosu na klasični?

Dok su najčešća pitanja koja si dijete postavlja u klasičnom obrazovanju: "Što se očekuje od mene? Kako da ispunim ta očekivanja na najlakši način? Što nije u redu sa mnom da ne uspijevam ispuniti njihova očekivanja?", u demokratskoj se školi dijete pita: "Što ja želim? Što me zanima? U čemu sam dobar? Kako ja mogu unaprijediti život u zajednici?"

Mislim da je evidentno koliko je potonje zdravije i konstruktivnije od prvog – kako za pojedinca, tako i za zajednicu.

Koje su najveće vaše zamjerke tradicionalnim školama?

Tradicionalne škole usmjerene su na razvijanje kulture poslušnosti i gušenje individualnosti i kreativnosti jer su proizašle iz ideja formiranih u industrijskom dobu kada je bilo važno da obrazovni proces simulira rad u tvornicama (početak rada oglašavanjem zvona, disciplinirano sjedenje za radnim mjestima i striktno pridržavanje uputa…). U današnje vrijeme taj pristup više nije zadovoljavajući jer se od čovjeka sve više traži kreativnost i vodstvo u rješavanju problema, ali i sposobnost prilagođavanja novonastalim uvjetima života i rada.

Ovaj koncept nije novotarija, ali čini se da u Hrvatskoj jest. Je li ovo prvi pokušaj otvaranja demokratske škole na ovim prostorima?

Nije. Prije desetak godina udruga Slobodna škola iz Plaškog predvođena Draganom Bolješić Knežević pokrenula je proces uvođenje demokratskog obrazovanja u hrvatski obrazovni sustav. Oni su odradili golem posao koji je u konačnici doveo do toga da je krajem 2012. godine Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo alternativni program prema modelu demokratskih škola na čemu i mi temeljimo pokretanje demokratske osnovne škole u Zagrebu.

Oni, nažalost, tada nisu uspjeli pokrenuti školu u Karlovačkoj županiji, no udruga Slobodna škola iz Plaškog i dalje radi na promociji demokratskog obrazovanja te nama svesrdno pomaže u radu.

A kakva su iskustva najpoznatijih demokratskih škola kao što su Summerhill ili Sudbury Valley? Postižu li demokratski obrazovani učenici i bolje rezultate?

Iskustva tih škola su odlična. Summerhill će uskoro proslaviti 100 godina rada, Sudbury Valley ove godine slavi 50. obljetnicu, a Hadera iz Izraela je prošle godine proslavila 30 godina rada. Osim njih, u svijetu djeluje veliki broj drugih, ne toliko poznatih, demokratskih škola. Svi oni prate svoje bivše učenike i rezultati koje oni postižu nakon što izađu iz demokratske škole su sjajni.

Neke su škole objavile knjige u kojima su opisale živote svojih bivših učenika nakon demokratske škole u kojima se vidi da su gotovo svi učenici bili uspješni u životu, bilo da je riječ o upisu i završavanju fakulteta koje su željeli, karijeri koju su odabrali i, što je najvažnije, po tome što su odrasli u samostalne i samosvjesne osobe koje vode sretne i ispunjene živote.

U kojoj su fazi pripreme za početak rada škole i što je još potrebno kako bi škola i službeno započela s radom?

Dosad smo već odradili ogroman posao. Kao što sam već rekao, model demokratskih škola je odobren već ranije tako da smo mi osnovali udrugu Škola po mjeri učenika koja je donijela akt o osnivanju Demokratske osnovne škole u Zagrebu prema tom modelu. Kroz koji dan bismo trebali dobiti i službenu pozitivnu ocjenu Ministarstva o sukladnosti tog akta sa zakonom. Osmislili smo operativni koncept rada škole koji će omogućiti provođenje demokratskog obrazovanja prema odobrenom modelu u skladu s hrvatskim zakonima. Sada radimo na promociji demokratskog obrazovanja i ideje o pokretanju škole s ciljem da ona dođe do što većeg broja ljudi, primarno roditelja.

Organiziramo sastanke i edukaciju roditelja o demokratskom obrazovanju, edukaciju učitelja u Zagrebu i inozemstvu, tražimo prostor za rad škole i pokušavamo prikupiti sredstva za početak rada škole. Planirani početak rada je sljedeća školska godina (2018./2019.), što je dosta ambiciozno, ali ne i neostvarivo ako se pokaže interes dovoljnog broja roditelja.

Summerhill se našao u nekim problemima s vladom, jeste li se i vi u ovim pripremnim radnjama susretali s nekim problemima?

Zasad nismo imali nikakvih problema, no moguće je da ćemo kada zatražimo rješenje o početku rada od Ministarstva tražiti određene privremene izuzetke od postojećih zakonskih odredbi, za što se nadamo da će u Ministarstvu imati sluha.

Koliko bi iznosila godišnja školarina?

Godišnja školarina će iznositi otprilike 18.000 kuna, ne uključujući prehranu i produženi boravak. Iznos školarine definiran je tako da učini ovaj oblik obrazovanja dostupnim većem broju obitelji i među najnižima je u Hrvatskoj. U budućnosti ćemo aktivno raditi, zajedno s drugim alternativnim školama, na uvođenju tzv. vaučerizacije u obrazovanje.

Time bi se omogućilo da roditelji koji odluče djecu upisati u alternativne programe iznos koji inače Ministarstvo po učeniku daje državnim školama iskoriste za plaćanje školarina, ili dijela školarina, u školi koju odaberu, što je praksa u nekim drugim državama, ali kod nas još nije zaživjelo.